Kultura Kultura

Od Ovalnog ureda do Medvednice

Premda su mu core business slova, o Jamesu Pattersonu uglavnom se govori i piše u brojkama. Objavio je ukupno 147 knjiga, što je podatak koji moramo uzeti s ozbiljnom rezervom, jer nije lako ažurirati bibliografije tako produktivnih autora. Ukupna naklada njegovih djela bliži se okrugloj brojci od 400 milijuna primjeraka, a samo u posljednjih deset godina zaradio je oko 700 milijuna dolara.

On zapravo već dulje vrijeme na svjetskome tržištu nema ozbiljne konkurencije: tri godine zaredom obrnuo je para koliko i John Grisham, Stephen King te Dan Brown - trojica najvećih hitmejerskih teškaša današnjice – zajedno. A gdje bi mu tek bio kraj da se ranije bez zadrške posvetio štancanju trilera?

Patterson je, naime, rođen 1947. godine, a kao romanopisac je debitirao 1976. Uspjeh mu se nije dogodio preko noći, nego ga je gradio postupno, pa je tek na pragu pedesete godine života napustio stalni posao u oglašivačkoj industriji i prestrojio se u pisce s punim radnim vremenom.

Njegova hiperproduktivnost barem dijelom se može objasniti činjenicom da on rado i često surađuje s drugim autorima (popis koji prilažem nije, bojim se, potpun: Liza Marklund, Candice Fox, Maxine Paetro, Andrew Groos, Mark Sullivan, Ashwin Sanghi, Michael Ledwidge, Peter de Jonge...).

Svoju otvorenost za kolaboracije prostodušno je objasnio kazavši kako ga stalno opsjedaju ideje za nove zaplete, ali ga, s druge strane, strašno nervira potreba da svaku rečenicu ispolira do savršenstva. Razumije se, to priznanje nije mu nimalo pomoglo kod kritike koja ga ionako nikad nije mazila.

K tome, ova je opaska samo dolila litru-dvije ulja na vatru tračeva kako je Patterson nešto poput novodobne inačice Alexandrea Dumasa koji je, navodno, ubirao pare i slavu dok je najviše književnog posla odrađivao širokoj publici potpuno nepoznati i primjereno potplaćeni Auguste Maquete.

Pisac scenoslijeda

Kad bi zaista bila istina da James Patterson samo ispisuje sinopsise ili scenoslijede, a netko drugi njegove ideje pretače u prozni slog, imali bismo popriličnih problema s friškim naslovom iz manufakture neprikosnovenog kralja akcijskih trilera.

Naime, roman "Predsjednik je nestao" on je potpisao u suradnji s bivšim američkim predsjednikom Billom Clintonom koji, zajamčeno, nije cizelirao njihovo zajedničko djelo – a i kako bi kad ni govore nije pisao sam, nego su to savjetnici radili za njega - nego se prije nabacivao idejama i ponudio informacije iz prve ruke o svakodnevici, sigurnosnoj rutini i drugim protokolima koji vrijede u Bijeloj kući.

No, ako o identitetu pravog "izvršitelja književnih radova“ možemo samo nagađati, o njegovim domašajima apsolutno ne trebamo: roman je zaista na visini (zločestiji recenzent bi kazao – dubini) Pattersonove reputacije.

Predsjednik Lincoln Duncan (autori su očito voljeli istoimenog junaka pjesme Pula Simona) pamti i bolje dane. Još se nije oporavio od smrti voljene supruge koju je odnijela teška bolest, a već je i njega spopala neka zlokobna zdravstvena tegoba. K tome, prijeti mu impeachment (iako ne zato što je, poput autora, pripravnici pregledavao krajnike, a potom lagao supruzi i naciji).

No, sve je to luk i voda u usporedbi s nevoljom koja se iza brijega valja. Ovo "iza brijega“ shvatite skoro pa doslovno, jer čitatelj dugo neće imati pojma koja se to strašna prijetnja nadvila nad Sjedinjene Američke Države i slobodni svijet kao takav, a zbog koje će predsjednik morati nestati iz Bijele kuće i pretvoriti se u akcijskoga heroja (što je kao veteran Zaljevskoga rata i bivši logoraš već jednom bio).

Kraj svakog poglavlja (a ima ih ravno 129) ostavlja čitatelja u napetoj neizvjesnosti, što na dulje staze postaje kontraproduktivno. Tako silna neizvjesnost nakon nekog vremena počinje se pretvarati u predvidljivu, zamarajuću izvjesnost, što baš i nije naročiti kompliment libru koji bi htio održavati fibru primjerene visine sve do posljednje stranice.

A osim adrenalinski nabrijanog bordižanja pripovjednim serpentinama, roman (čiji prijevod potpisuje Marina Horkić) ionako ne nudi ništa drugo.

Iz naše perspektive zanimljivo je spomenuti da se jedan meandar priče odvija u okolici Zagreba, ispod "veličanstvene planine Medvednice", kako vele autori.

To je otprilike sve što je Clinton stigao naučiti o nama, s obzirom da nikad nije dospio dalje od Plesa. Sjećate se, za kratkog posjeta aerodromu mogao je gledati u platna Bukovca, Račića i Kraljevića, koje je Tuđman dao prigodno povješati da impresionira američkog gosta hrvatskom uljudbom.

Ali džaba je naš vrhovnik krečio. Sad znamo da je ugledni gost piljio samo u magnificent mountain Medwednitza.

Naslovnica Kultura