Kultura Kultura

splitska dirigentica

Dirigentica Marija Ramljak: U Splitu bih mogla obaviti puno kvalitetnog posla u Operi

splitska dirigentica

Maestra Maria Ramljak za sada je jedina dirigentica Splićanka. Živi, doduše, u Zagrebu, gdje je i zaposlena na HRT-u, ali, kako kaže, sve češće razmišlja o tome kako bi se bilo lijepo vratiti u rodni grad gdje je odrasla i završila srednju školu.

Osobito nakon simfonijskog koncerta s djelima Čajkovskog i Beethovena u splitskom HNK, kojim je ravnala u subotu.
- Još sam pod dojmom odlične suradnje s orkestrom i reakcije publike koja nas je nekoliko puta vraćala na poklon.

Veoma sam zahvalna ravnatelju opere Ivi Lipanoviću koji me pozvao da ravnam koncertom, tim prije što ne dirigiram onoliko često koliko bih željela - kaže maestra koja se za svoj poziv odlučila još kao srednjoškolka.

Nakon gimnazije i Glazbene škole Josipa Hatzea, dirigiranje je diplomirala 2000. godine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi maestra Pavla Dešpalja, a poslijediplomski studij završila na budimpeštanskoj akademiji "Franz Liszt".

Najviše je veli, naučila od maestra Dešpalja:
- Kod njega sam shvatila što to znači svjesno - a ne otprilike - voditi glazbene postupke i kako dirigirati napamet - kaže.

Ne koristite nikada partituru?

- Ne. Dirigent mora poznavati djelo od prve do zadnje note. Partitura bi mi predstavljala barijeru. Ne želim pred sobom ni pult ni note, jer sam tako bliža glazbenicima i kod izvedbe se zbilja osjećam kao kapetanica posade.

Kamera dirigentima puno otkriva

Zadnjih godina susrećemo se sa sve više žena dirigentica. Ali još uvijek se taj posao više veže uz muškarce. Zašto?

- Pa valjda zato što svijet pripada muškarcima. Međutim, nastupile su velike promjene zadnjih petnaestak godina, žene su se ohrabrile i osvijestile svoje sposobnosti, a moguće da su pripomogle tome i društvene mreže. Danas velikim svjetskim orkestrima ravnaju žene, a ja nalazim uzore u pionirkama dirigiranja, Marin Alsop iz SAD-a i pokojnoj Ruskinji Veroniki Dudarovoj.

Često se komparira muško i žensko dirigiranje, ali ja sam uvjerena da to ne postoji. Orkestar ne gleda ni u muškarca ni u ženu, nego u osobu čije su kretnje u službi glazbe, koje upućuju na ono što je skladatelj htio reći.

Opišite nam svoj posao na HRT-u.

- Urednica sam u programskom odjelu Glazbeni sadržaji. Uz emisije i druge poslove, bavim se snimanjem koncerata ozbiljne glazbe. To znači da djelo moram dobro poznavati, označiti u njemu bitne dijelove i napisati knjigu snimanja.

Najuže surađujem s redateljem koji mi dostavlja brojeve kamera, a ja upisujem u partituru u kojem trenutku se koja kamera mora usmjeriti na određeni dio orkestra ili na solista. Čitav proces, naravno, vodim i na licu mjesta.

Kroz taj posao upoznala sam mnoge ugledne glazbenike i dirigente, od Zubina Mehte do Valerija Gergijeva. Velika mi je škola bila samo gledati ih kako rade.

Uz to, kamera kod dirigenata otkriva puno toga na što vrijedi pripaziti. Recimo, meni se može činiti da sam učinila dovoljno široku kretnju, a tek na snimci vidim da je bila sitna. Zato bih mlađim kolegama preporučila: snimajte se, kamerama, mobitelima, bilo čime, i analizirajte snimku.

Zašto se odmah nakon studija niste bavili strukom?

- Nekoliko godina bila sam svjesna da nisam još dovoljno dobra. Zamalo sam i posve odustala. Trebalo mi je prostora za sazrijevanje jer pred orkestar ne možeš zelen. Odmah te pročitaju. Zato sam i otišla na magisterij. U međuvremenu sam dobila djecu, blizance koji su danas tinejdžeri i obaveze oko njih ne bi mi dozvolile, uz svu pomoć obitelji, da danas budem u jednom gradu a sutra u drugom. Ženska sudbina.
 

Nema polovičnog dirigiranja

Sviraju li blizanci?

- Jest, sin violu, a kći violončelo. Drago mi je da su odabrali instrumente uz koje će biti u interakciji s drugim ljudima, a i sama sam ih na to poticala. S klavirom si ipak najčešće sam.

Kako procjenjujete mogućnost stvaranja dirigentske karijere u Hrvatskoj?

- Nije baš velika. Imamo četiri operne kuće i šest velikih orkestara, to nije prevelik prostor. A riječ je i o poslu koji se ne može raditi polovično. Kada dirigiram, posvetim se ansamblu i djelu u potpunosti, a tako je bilo i prošloga tjedna u Splitu. Ipak, dok sam bila mlađa, patila sam što ne dirigiram češće.

Znala sam da sam dobra, promatrala sam druge, uspoređivala se - a onda s vremenom shvatila da se treba i prilagoditi tempu koji nameće život. Moj je sastavljen od divnih stvari - od glazbe, obitelji i prijatelja, i sve te segmente treba cijeniti.

Međutim, splitski koncert je bio nešto posebno. Prvo, u svojih 47 godina prvi put sam dirigirala u rodnom gradu. Uz to, dirnula me duboko suradnja s orkestrom, vidjeli su koliko dajem u procesu rada i uzvratili mi na isti način.

Što Splitu fali u glazbenom životu?

- Veliki simfonijski orkestar koji će biti centar glazbena života grada. Uz sadašnje glazbenike koji su vrlo kvalitetni, treba ih zaposliti još, također kvalitetnih, jer dobar orkestar privlači i dobre pjevače... sve to ide jedno za drugim.

Kažete, vratili biste se rado kući?

- Bih. Mislim da bih mogla puno kvalitetnog posla obaviti u splitskoj operi i pomoći glazbenom životu svoga grada.

Za kraj - što razlikuje dobrog dirigenta od osrednjeg?

- Dobar mora imati veliki talent i karizmu. To je prvo i osnovno. Potom, tu je njegova sposobnost introspekcije, marljiv rad i, napokon, sreća.

Osrednji i loš je bahat zbog nesigurnosti. Ne vidi svoje mane, misli da je najbolji i da ne postoji više ništa što može naučiti, i uz to slabo komunicira s glazbenicima.

Naslovnica Kultura