Kultura Kultura

Zarobljenik Pacifika

Behrouz Boochani, dobitnik australske nagrade za književnost od 125 tisuća dolara, ujedno i zatočenik australskog centra za izbjeglice, knjigu je napisao na WhatsApp-u

Zarobljenik Pacifika

Iranski Kurd Behrouz Boochani mogao bi postati najpoznatiji tražitelj azila današnjice i to zbog apsurdne činjenice da je dobitnik najizdašnije literarne nagrade Australije, Victorian, u novčanom iznosu od 125 tisuća dolara.

Međutim, nema je gdje ni kako potrošiti jer je Boochani ujedno i zatočenik izbjegličkog kampa na otoku Manus, kamo su ga upravo australske vlasti ispratile prije šest godina kad je pokušao ući u zemlju, kao i bezbrojni njegovi sunarodnjaci, doplovivši iz jugoistočne Azije.

Kako bi stvar bila manje vjerojatna a ipak istinita, Boochani je roman "No Friend But the Mountains: Writing From Manus Prison" (Planine su jedini prijatelj: pisanje iz zatvora Manus) iz svog uzništva napisao putem poruka na WhatsAppu.

Australija ima striktne zakone kad je riječ o tražiteljima azila koji pokušavaju ući u zemlju putem mora jer se želi obeshrabriti svaki takav pokušaj, pa stotine ljudi poput Boochanija već godinama beznadežno gledaju u ocean s rubnog otoka u Papui Novoj Gvineji.

Svakako, da je Behrouz pisac, i to dobar, sad zna cijela Australija, pa i svijet, a ne samo državni službenik koji se nasmijao kad mu je isto to na upit o zanimanju prije šest godina odgovorio ovaj nesretni Kurd, te ga bez razmišljanja poslao u pacifičko sužanjstvo.

Istina, Boochani je otad itekako zvučan autor britanskog Guardiana, te redovito piše tweetove o životu na Manusu i najpoznatiji je izvor o kontroverznom australskom sustavu pritvora za izbjeglice. Uspio je čak snimiti i dokumentarac – "Chauka, Please Tell Us The Time", također na svom mobilnom aparatu.

O razlozima svog izbjeglištva, kaže kako je pobjegao iz Irana zato što bi ga vlasti zatvorile zbog onoga što je pisao kao novinar, međutim, bijeg u Australiju svejedno ga je spremio iza žice.

Jednostavno nevini ljudi

Govoreći za BBC u noći proglašenja bogate Victorian nagrade, dok su ostali laureati slavili u Melbourneu, Boochani je izjavio kako ga nagrada ispunja paradoksalnim osjećajem; s jedne strane srećom jer nema boljeg načina da šira zajednica čuje za stanje prisilnih stanovnika Manusa, a s druge malodušnošću jer je na mjestu s puno prijatelja koji pate. Prvi i jedini razlog za slavlje bio bi, rekao je, odlazak s otoka i početak novoga života.

Dotad, jedina sloboda za Boochanija je WhatsApp aplikacija, a ujedno i ured. Kaže da nije pisao na papiru zato što im stražari prihvatnog centra barem jednom tjedno ili mjesečno pretresaju sobu, pa je postojala sasvim izgledna mogućnost da rukopisi nestanu. Stoga je radije odabrao pisati i odmah slati svom prevoditelju Omidu Tofighianu, koji je poruke prevodio s farsija, kaže.
Žiri koji je dodijelio nagradu knjigu opisuje kao: "zadivljujuće umjetničko djelo i kritičku teoriju koja nadilazi jednostavna tumačenja. Boochani se koristi specifičnom narativnom strukturom koja ide od kritičke analize preko gustih opisa, do poezije i antiutopijskog nadrealizma.

Stapajući, različite tradicije, navlas kurdske literarne prakse, njegovo pisanje je lijepo i precizno".
Još jedna iznimka u Boochanijevu slučaju je ta što je njegova knjiga prošla stroge natječajne propozicije Victoriana, po kojima mogu sudjelovati samo Australci i građani s dozvolom boravka. Međutim, preporuke žirija bile su toliko jake da su u administraciji nagrade, centru Wheeler – jednostavno popustili.

Tvrda australska politika prema izbjeglicama već godinama je problematizirani predmet svjetskih medija, i prema njoj su podjednako kritični globalna društva za ljudska prava kao i UN, premda, naravno, ne izostaje ni dio europskih političara desnog političkog spektra koji podržava australsku administraciju problema.

Boochani, pak, želi da čitatelji njegove knjige shvate ono što opisuje kao "sustavni pokušaj da se izbjeglice i tražitelji azila ogole od identiteta, ljudskosti i individualnosti. Mi nismo anđeli, niti smo vragovi", kaže. "Mi smo ljudi, jednostavno nevini ljudi."

Isječak iz knjige (u slobodnom prijevodu)

Dani bez planova
Izgubljeni i dezorijentirani
Umova još uvijek zarobljenih u valovima oceana
U potrazi za mirom uma na novim ravnicama
Ali zatvorske ravnice su poput hodnika teretane
S mirisom toplog znoja kakav vlada umobolnicama.

Već je mjesec dana prošlo otkad sam izgnan na Manus. Ja sam komad mesa bačen na nepoznatu zemlju, zatvor od prljavštine i vrućine. Obitavam u moru ljudi, lica obojanih i obojanih bijesom, lica izbrazdanih neprijateljstvom. Svakog tjedna, jedan ili dva aviona slete na ruševni otočni aerodrom i iskrca gomile ljudi. Koji sat kasnije, bačeni su u zatvor kroz zaglušujuću buku raseljenih, kao ovce u klaonicu.

 

Naslovnica Kultura