Kultura Kultura

ekskluzivno za 'Slobodnu'

Vincent Cassel: Narod je danas pravi vladar Pariza

ekskluzivno za 'Slobodnu'
Francuzi su imali revoluciju i sad imamo 'žute prsluke'. Nemojte se žaliti ako ne želite mijenjati sustav. To je stvar ponosa. Francuzi se žale. To je dobar stav. Ljudima je dosta svega. Čim otvorite vrata morate platiti deset eura. To je suludo. Ljudi žele natočiti jebeno gorivo i voditi djecu u školu, tako jednostavno.

Prvo što čovjek uoči prilikom susreta s Vincentom Casselom, najvećom muškom zvijezdom ovogodišnjeg filmskog događaja "UniFrance", jest koliko je drukčiji u stvarnom životu u odnosu na njegove uloge i filmove. Najpopularniji francuski glumac s uspješnom međunarodnom karijerom proslavio se izvedbama opasnih, instinktivnih, ponekad i animalnih pojedinaca, od "Mržnje" i "Dobermana" do "Državnog neprijatelja 1&2" i "Vladara Pariza".

Takvim likovima Cassel bi dao ljudske kvalitete, ali svejedno djelovao opasno, čak i kad nije negativac, nedvojbeno zato što su mu uloge veoma napete i intenzivne. U stvarnosti, kad sjedne nasuprot vas, Cassel je sušta suprotnost "casselovskoj" filmskoj personi - blag, duhovit, ležeran, zabavan, što samo pokazuje koliko je odličan glumac, ponajbolji francuski danas, stopostotno posvećen pojedinoj ulozi od početka karijere, iako će on reći da je danas manje nego nekad.

- Kad radite i još uvijek sanjarite, sve se svede na posao i želite stići na cilj. Čim postanete poznati polako se smirite. Shvatite da niste luzer i da ljudi cijene ono što radite. Opustite se. Tada sam i počeo stvarati privatan život. Prije toga nisam imao vremena za ništa. Samo gluma. Hoću biti De Niro, Mastroianni... Kad formirate karijeru i uspijete iznenada... Na primjer, ima puno glumaca kojima se divim, ali više nisam ničiji obožavatelj jer kad to radite toliko dugo, svakoga dana, naučite trik. A trik je da nema trika.

Samo treba pokušati i ne smijete sebe shvaćati preozbiljno. Bar po mom mišljenju. Trik je u tome da se zabavljate dok radite svoj posao. Svatko to može. Trik je da gluma nije teška, nego je teško prihvaćanje da je jednostavna. Nemojte nikome reći – smiješi se Cassel koji i dalje voli portretirati opasne likove.

- Likovi možda nisu opasni nego samo žele preživjeti. Likovi počnu govoriti “ne” i to je početak slobode, ali i početak problema. Potpuno se prepoznajem u tome - ne kao osoba u privatnom životu, ali volim glumiti takve likove. Znate što? Revolucionari, ljudi koji se bore protiv sustava, protiv okoline. Takvi likovi su jako francuski i Francuzi ih vole. Oduvijek sam volio takve likove i mislim da ih voli i Jean-Francois (Richet, redatelj “Državnog neprijatelja” i “Vladara Pariza”; op.a.), možda je to razlog zašto smo se povezali.

Mislim da smo svi takvi. Odgojeni smo da budemo pristojni, da ne bučimo previše. Ponekad takvi likovi omogućuju da se riješite svih frustracija. Mislim da je velik dio nas i dalje životinjski. Ne možemo izraziti taj dio sebe jer to je opasno za okolinu, za nas same. Meni je to pružilo način da doprem do tog dijela sebe i da pri tome budem dobar čovjek u privatnom životu. Da budem slobodan čovjek. (smijeh) Ne, ne udaram nikoga (smijeh).

Naravno da sam ponekad ljut i da poželim nekoga “ubiti”, ali naravno da neću to napraviti. Radim to na filmu. (smijeh) To je na neki način terapeutski. Mislim da jest. Pogotovo kad donosite odluke iz srca: prihvaćate ulogu jer vam se sviđa i to želite glumiti. Onda sa zadovoljstvom gledate na posao. Ne znam bi li u mlađim danima snimao ovakve filmove. Nakon jedno deset godina sam shvatio da snimam čudne i nasilne filmove, mračni su. Otkrio sam taj dio sebe zbog toga jer na početku karijere nisam imao pojma da ću ići u tom smjeru. Mogao sam biti komičar – izvodi zaključak Cassel, opet sa smješkom.

U "Vladaru Pariza" Cassel glumi glasovitog Vidocqa, bivšeg kriminalca koji je postao detektiv.

- Lik je povijesni, ali ovo je film pa smo morali adaptirati priču. Stvari koje su se doista dogodile su komprimirane u sat i 55 minuta. Ali, da, sve što je bilo u filmu se doista dogodilo. Taj čovjek je u ono vrijeme bio najtraženija osoba u Francuskoj jer je 27 puta pobjegao iz zatvora. Doista je u jednom trenutku postao šef policije. To mu nije bio plan za razvoj karijere, nego je morao preživjeti i spasiti se od zatvora – tumači Cassel.

Pitamo ga može li povući paralelu između Vidocqa i “državnog neprijatelja” Messrinea koji je na plakatu bio portretiran kao kristovska figura.

- Ne mogu baš reći isto za Vidocqa, ali sličnosti postoje. Obojica su debeli.(smijeh) i obojicu je režirao Jean-Francois Richet. I rekao bih da su obojica antijunaci koji su postali junaci. Ali, nisu to htjeli. Pričali smo o tome za vrijeme priprema, između obojice postoji paralela. Pripadaju onoj sferi društva gdje nije sasvim jasno što smijete, a što ne. Možda bi Messrine bio dobar Vidocq, ali Vidocq ne bi bio dobar Messrine jer Vidocq voli red, sve mora biti na svom mjestu – smatra Cassel koji je poput potonjeg lika često postajao drugi čovjek i mijenjao imidž.

- Nikad nisam osjećao da se moram mijenjati, ali ja kao glumac i Jean-Francois kao redatelj se uvijek trudimo napraviti nešto što nije isto. Ne morate se nužno mijenjati, ali trudite se otvarati nova vrata svoga zanata. Ponekad vam uspije, ponekad mislite da vam je uspjelo, ali nije. Osjećao sam poriv da se mijenjam kad sam bio jako mlad: da moram biti netko drugi. Ići u Afriku i pomagati djeci.

Onda sam shvatio da, kad doista morate napraviti nešto jako važno, ne morate putovati tako daleko. Samo se morate suočiti sa svojim životom, gdje god se nalazili, i jednostavno prihvatiti tko ste. Čini mi se da kad ostarite ulažete manje truda za isti rezultat. (smijeh) Ne znam. Meni se čini da sada uživam više nego prije. Prije sam previše patio. Znate ono, morate patiti da bi napravili nešto zanimljivo. (smijeh) Polako, ali sigurno se rješavam te ideje. Život je dovoljno težak da bi uz to još tražili patnju. Trudim se uživati u onome što radim jer ponekad mi se čini da najviše otkrivate sebe dok se zabavljate. Jer zaboravite što je važno, i shvatite: Nisam to trebao reći! Kao ja sada. (smijeh)

Jako ste studiozni, napravite domaću zadaću i nema šanse da bez toga dođete na set. I onda jednoga dana nemate vremena i morate se baciti u to. I shvatite da tada niste opterećeni nikakvim predrasudama i idejama. Shvatio sam da je možda sloboda u datom trenutku važnija od pripreme. Ne morate biti važni. Jer, u glumi je jako bitan trenutak. Sve se što se događalo prije nije važno jer se ne vidi na ekranu - drži Cassel.

Glumac pritom priznaje kako ne voli gledati svoje filmove, kao i da dostojanstveno stari pred kamerom i još uvijek ima snove.

- Večeras imamo Vincent Cassel maraton? Imam kućno kino, ali ne gledam svoje filmove. (smijeh) Starenje pred kamerom? Koristite ono što imate. Za neke filmove sam znao dodavati sijede a sada nema potrebe za tim. Sanjam... Zapravo, da sve može ostati ovako kako jest to bi bilo super. Najviše sanjam o tome. Snovi su jako jednostavni. Zdravlje, djeca, barem njih deset, i dovoljno novaca da budem slobodan jer sve se svodi na slobodu – želi Cassel.

Otkriva li još sebe kao glumca, interesira nas u tom kontekstu.

- Naravno, ali to se onda pretvori u osobni put. Ne gledam više toliko filmove. To je još nešto. Možda se slažete, možda ne, ali mislim da važne filmove gledate dok ste mali. Kad još nemate svoj život. Oni vam postanu referentne točke za ono što želite postati ili raditi. Ali, u određenom trenutku dobijete djecu, razvedete se, doživite ljubavne priče, prijevare. Izgubite prijatelje i voljene. I onda ta pozadina postane jača od bilo kojeg filma – priča Cassel i ističe da je kao mladić gledao "Slatki život", "Razjarenog bika", Antonionija..., a svjestan je da se svijet jako promijenio od tada.

- Sad opet mogu gledati te filmove i uhvati me nostalgija. Ali, život postaje važniji od filmova. U protivnom postanete “šmokljan”. Svijet se već promijenio i kad sam ih prvi put gledao. Ne znam. Uvijek je to romantizirana verzija stvarnosti što je jako zanimljivo. Stvarnost je važnija od fikcije, osim kad se dogodi poezija i redatelj uhvati nešto što ne možete opisati riječima – govori Cassel.

Od Gaspara Noea ("Nepovratno") i Stevena Soderbergha (“Oceanovih 12”) do Davida Cronerberga (“Ruska obećanja”, “Opasna metoda”), od Darrena Aronofskog (“Crni labud”) do Paula Greengrassa (“Jason Bourne”), Cassel je surađivao s velikim filmašima. Upitan ima li još neki redatelj s kojim bi rado radio, Cassel nam odgovara da iskreno ne zna, jer “ne razmišljam tako, sviđa mi se što u ovom poslu nikad ne znate što će se dogoditi”, ali slaže da danas ima redateljskih velikana.

- Christopher Nolan. Innaritu... Scorsese je još tu. Eastwood. Aronofsky... Mislim da je i Gaspar Noe div. Danas je teže pronaći velikane jer je veći ekonomski pritisak. I mislim da danas ima puno više sadržaja. Toliko toga nas bombardira cijeli dan i teško je odrediti što će trajati. Ponekad to vidite tek nakon nekoliko godina – mišljenja je Cassel.

I današnja mladost, po njemu, još može sanjariti gledajući filmove, ali i ne samo to, a francuski “novi novi val” neće se više dogoditi ili se događa negdje drugdje.

- Uvijek postoji nešto čemu se divite u određenom razdoblju života. S vremenom to prerastete i postanete formirana osoba. U najboljem slučaju. Nadam se. Možda mladi danas gledaju pjevače i pop zvijezde. Ili serije. Moramo odustati od te ideje “novog novog vala” jer to se neće dogoditi. “Novi val” je era kao "cinema novo" u Brazilu. Stvari su se jako promijenile i jedini način da izbjegnete nestajanje jest da prihvatite promjenu. Možda “novi novi val” nastaje na televiziji.

Godinama sam se borio protiv serija. Mislio sam da to previše traje. Onda sam otvorio “Pandorinu kutiju” i shvatio da tu leži sloboda koju smo izgubili na filmu. Na filmu imamo PG-13 predikate i slično, a na televiziji toga nema. Nema pritiska. Ulažu novac, možete psovati i pokazivati sise i penise i orgije i to je OK. Na filmu smo to izgubili. Sada vlada internet i streaming. Sve što stavite na internet ljudi će gledati. Stavite nešto na Netflix i prvi dan imate šest-sedam milijuna gledatelja. Nitko ne plaća, ali nikoga nije briga. Zarađuje se na druge načine – kaže Cassel.
Iako će ubrzo navršiti 53 godine, Cassel se ne okreće puno unatrag.

- Shvatio sam da me oduvijek privlačilo moderno i mladost. Mislim da jedino tako možete ostati relevantni. Preko tehnologije. Čim postanete nostalgični, najebali ste. (smijeh) Mislim da mnogi ljudi ne odustaju od toga jer se sjećaju kako je onda bilo lijepo slušati vinil. Dajte, molim vas! Radije mi dajte iPhone koji je pun glazbe s kojom se mogu povezati. Kad mi nešto padne na pamet, onda to kupim. Kultura je takva i tako se koristi – veli Cassel koji ne živi u prošlosti, već sadašnjosti, a glumi u povijesnom filmu (“Vladar Pariza”) koji kao da govori o pariškoj današnjici gdje trenutno vladaju neredi.

- Kad je Renoir htio pričati o svom vremenu, a produkcijski sustav je rekao “ne”, rekao je “snimit ću film o revoluciji jer mislim da je pravi trenutak za to”. To je bio njegov način da govori o tadašnjoj situaciji. Na neki način kad govorite o prošlosti govorite o sadašnjosti. Osobito kad se radi o točno određenim događajima. Način na koji Jean-Francois opisuje to razdoblje Francuske naravno da ima odjeka po pitanju trenutnih događanja. Francuzi su imali revoluciju i sad imamo "žute prsluke". Nemojte se žaliti ako ne želite mijenjati sustav. To je stvar ponosa. Francuzi se žale. To je dobar stav – tvrdi Cassel i dodaje da bi i sam izašao na ulice za podršku nekome cilju.

- Naravno. Mislim da "žuti prsluci" imaju divan cilj. Iako nije sasvim jasno kako je pokret nastao, on se žali na temelje sustava. Na zadnje garniture vlade koje su radile za banke. Ljudima je dosta svega. Čim otvorite vrata morate platiti deset eura. To je suludo. Ljudi žele natočiti jebeno gorivo i voditi djecu u školu, tako jednostavno – komentira Cassel i potvrđuje da je u odličnim odnosima s njegovim rodnim gradom danas, premda više u njemu ne živi.

- Otišao sam, ali nikad nisam otišao. Pariz je divan grad kad možete otići, ali se i vratiti. Zimi mogu voziti bicikl iza autobusa, dišem pariški zrak i osjećam da sam kod kuće. (smijeh) Vratim se u veljači i mrak padne već u 6. Sve je puno transvestita i gotičara. I divno je, to je isti grad u kojem sam odrastao – Cassel koji nema dvojbe tko je danas “vladar Pariza”.

- To je narod. Tako bi trebalo biti.

Osam puta pred kamerom s Monicom

Vincent je sa sada bivšom suprugom Monicom Bellucci glumio u osam filmova. Među njihove najpoznatije suradnje, izuzev zloglasnog “Nepovratnog”, ulaze “Apartman”, “Dobermann” i “Špijunska veza”.

Volim ludilo Gerarda Depardieua

Kad čitam njegove knjige i ja mislim isto. Jako mi je drag. Radili smo zajedno i volim njegovo ludilo, slobodu i maštu. Rado bi opet s njim radio.

Idući film dirljiva komedija o autizmu

Idući Casselov film “Hors norme” (“Izvan normi”) prikazat će ga u nešto drukčijem izdanju. Autori filma su Olivier Nakache i Eric Toledano (“Nedodirljivi”).
- Film je komedija o autizmu. Duhovit je I dirljiv. Mislim da ću opet doći dogodine ovdje na “UniFrance” i onda možemo pričati o tome.

Naslovnica Kultura