Kultura Kultura

'KLIMAKS' GASPARA NOEA

Najprovokativniji redatelj današnjice ekskluzivno za 'Slobodnu': Najdraže mi je kad napišu da je film totalno sranje

'KLIMAKS' GASPARA NOEA
Da danas napišem scenarij za 'Nepovratno' i predam ga bilo kome, istoga trena bi me odbili. Danas je mnogo teže snimati filmove za zreliju publiku bez jasnih moralnih smjernica o tome što je dobro, a što nije. Nije iznenađenje da moji filmovi privlače pažnju, kao recimo i Lars Von Trier ili Haneke jer ima sve manje filmova u kojima se možete izraziti na odrasle načine. Ne snimam filmove za djecu.

Najprovokativniji redatelj današnjice Gaspar Noe ("Sam protiv svih", "Nepovratno", "Ulaz u prazninu", "Ljubav", "Klimaks") napravio je čik pauzu prije ćakule. Otvorio je prozor sobe pariškog hotela "Le Collectionneur" s pogledom na Eiffelov toranj u magli i zapalio duhan. Dok je stajao naslonjen na prozor, neobavezno nam je dao do znanja da prati kinodistribuciju svog filma "Climax" koji se proteklog vikenda promovirao na "UniFrance" događaju u Parizu.

- Ako se ne varam, "Klimaks" već igra u hrvatskim kinima - rekao nam je Noe koji smatra da se “Climax” razlikuje od njegovih prethodnih ostvarenja po tome što su likovi “manje izmučeni od ostalih luzera koje sam prikazao u svojim drugim filmovima”.

- Ljudi se poistovjećuju ili se žele poistovjetiti s njima jer su mladi, magnetični, zaigrani. Volimo gledati ljude kojima se divimo, a ne ljude koje žalimo. Zapravo sam imao druge projekte koji su se isto temeljili na istinitim pričama. Ako želite prikazati stvarnu priču i počnete koristiti imena pravih zemalja, gradova, vođâ kulta ili vojnika, morate biti jako oprezni. Morate poštivati stvarne događaje. Namjera mi je bila bila napraviti film s ljudima koji su coolerski, ali zbog drame postanu totalno ludi i izgube razum – pripovijeda Noe i nastavlja.

- U tim drugim projektima, međutim, nije bilo plesača. Volim ples, ali nikad ne gledam glazbene komedije, nikad ne idem gledati moderni ples, no kad sam u klubu ili kad u Africi snimam dokumentarce i vidim mlade kako plešu, to me fascinira. Pogotovo kad se izražavaju na neobične načine. Vidio sam dokumentarac koji me fascinirao: David LaChapelle, "Rize" u kojem dva mladića plešu Krumping. To je bilo ludo i predivno.

Jedna od plesačica me pozvala na dvoranski ples u Parizu. To je bilo početkom prosinca 2017. i ljudi su vrištali, bilo je prožeto radosti, ali nisu bili pijani. Bilo je crnaca, gayeva, jako šaroliko jer je to bilo u predgrađu Pariza. Poželio sam to snimiti i napraviti dokumentarac o njima samo što je već snimljen, "Paris Is Burning". Odlučio sam ispričati tu priču i predložio sam je producentima mog filma "Love" u sječnju prošle godine. Pristali su i rekao sam dajte mi 15 dana da snimim ili dokumentarac ili fikciju s ovim plesačima – otkriva Noe koji je snimio “Klimaks” u rekordnom roku.

Kako je uspio sve snimiti za 15 dana?
- Nisam točno znao kako će ispasti, ispočetka sam naginjao Goddardu. Jako montirano. Ali, počeli smo s castingom plesača i potragom za lokacijama i narativ se sve više i više formirao. I mjesec dana kasnije smo snimali, kronološkim redom. Bili smo gotovi za 15 dana, ali kad snimate na jednoj lokaciji i sve je pripremljeno unaprijed puno je lakše. Bojao sam se da neću imati vremena za dodatno snimanje scena i na kraju svakog dana sam morao biti siguran da imam snimljenu gotovu scenu – objasnio je Noe u čijem filmu glavnu ulogu igra bivša plesačica i sve veća filmska zvijezda Sofia Boutella (“Mumija”, “Zvjezdane staze”, “Atomska plavuša”), jedino poznato lice “Klimaksa”.

Je li Noe gledao "Step Up" filmove sa Sofijom Boutellom, zanima nas, budući da “Climax” izgleda kao “Step Up” na lošem tripu?
- Nisam gledao ni jedan njezin film, ali u prosincu sam je upoznao. Fasciniraju me videa u kojima pleše. Postala je vrhunska plesačica od kad je počela glumiti. Jedna je od najboljih hip-hop pleačica u Francuskoj. I jako je inteligentna. Kad sam je upoznao poželio sam s njom raditi. Znam procijeniti ljude na emocionalnoj razini, ali sam zaključio da ne bi bilo dobro pogledati akcijske filmove u kojima glumi jer pripadaju žanru kojim se ne bavim. Pozvao sam je da bude koreografkinja za film, no brinulo je to što nema scenarija, samo storyline od stranicu-dvije.

Gledala je "Nepovratno" i "Ljubav" i pitala je što ću tražiti od nje. Rekao sam joj da će biti jedna od glavnih likova ali neću od nje tražiti da se svlači, ili radi bilo što protiv svoje volje. Ponudio joj sam da zajedno formiramo lik, ali kako je jako fizička osoba, a usto i promišlja o detaljima, pitala je može li koreograf biti netko iz SAD-a kome vjeruje i pristao sam. Nina McNeelly. Nismo imali veliki proračun, ali je pristala na uvjete. Prvo je pristala koregorafkinja pa onda Sofia i film je mogao početi sa snimanjem. Nisam znao točno kako će film izgledati kad smo počeli snimati. Nisam znao hoće li biti dobar ili loš – priča Noe i ide dalje.

- Imao sam jako dobre plesače. Plesači ponekad znaju biti narcisoidni i imaju svoje probleme. Izbjegavao sam takve jer snimanje filma je kao da idete na godišnji odmor s ljudima koje ne poznajete. Birao sam simpatične ljude. Bilo mi je jasno da će u filmu prevladavati bijelci i da će biti više žena nego muškaraca, ali na kraju je glumačka postava bila panseksualna i šarolika. U zadnji tren sam se sjetio i da dodam francusku zastavu.

Tražili smo pozadinu, a imali smo plavi, crveni i sivi zastor. Sjetio sam se da sivi dodamo u sredinu i to je bilo to. Kad smo prikazali film u Cannesu ljudi su komentirali da je to simbolično, ali to nije bilo svjesno, tako je ispalo. Mjesec dana kasnije, francuska nogometna momčad, koja predstavlja cijelu naciju, pobjeđivala je u Rusiji. Došlo je do zgodnog sinkroniciteta s filmom – smatra Noe.

Naše iduće pitanje je bilo u planu s obzirom da “Klimaks” djeluje kao alegorična noćna mora moderne, multikulturalne Francuske i EU, a nametnulo se samo od sebe pri spomenu francuske zastave - što Noe misli od današnjim događanjima u Parizu.

- Čitao sam knjigu Michela Houllebecqa koja je nedavno objavljena i čini se kao da je kraj inspiriran "Yellow Jackets" pokretom. Ali, on je knjigu završio mjesec dana prije nego je sve ovo počelo. Knjiga je jako duhovita. Neobično je što je godinama postojala ista koncepcija francuskog društva: centar, radikalna ljevica i radikalna desnica. Sada se sve svodi na niže klase i kapitalistički poredak koji postaje sve bogatiji. Istina je da je mnogo toga dovelo do ovoga: recimo u Francuskoj je farmerima sve gore i gore. Stanarina je sve veća i veća. Društvo postaje vertikalno.

Imate radikalnu ljevicu i radikalnu desnicu, beskućnike, ljude bez posla koji su morali u prisilnu starosnu mirovinu, i mlade koje samo žele partijati. Neki dan su razbili staklo “McDonaldsa” i bili su sretni zbog toga. Ali, to se događa i u drugim zemljama jer vertikalizacija zapadnog društva je jako brza. Nekoć su ljudi vjerovali da se na budućnost može gledati na dva načina: kapitalistički i komunistički. Sada svugdje vlada hiperkapitalizam.

Čak su i komunističke zemlje kao Rusija i Kina postale gore od Amerike. Mislim da treba ispuniti društvenu potrebu: u Norveškoj su bogati, ali dijele. Ljudi ne plaćaju gotovinom. Svi nose kartice. Zatvaraju granice prema strancima, ali su bogata zemlja. Ljudi iz siromašnijih zemalja žele ići tamo, ali oni su bez problema zatvorili granice – komentira Noe.

Filmaš negira da je zaplet “Klimaksa” metafora (plesači gube kontrolu nakon što im netko ubaci LSD u sangriju), jer se takvo što događa u stvarnom životu.
- Svakome se može dogoditi da izgubi kontrolu. To nije metafora i događa se i u stvarnom životu. Sa 14 godina sam kući pravio tulume i sjećam se da sam svima davao sangriju i pijani su se vraćali kući. Onda bi njihovi roditelji zvali moje i žalili se da im djeca pijana. Možete izgubiti kontrolu zbog alkohola, zbog trave, neke droge, ali film se uglavnom fokusira na alkohol. I nikad ne znate je li vam netko ubacio nešto u piće.

Ako nekome kažete da ste ubacili nešto u piće, pošizit će. U tom trenutku svi polude jer nitko ne želi da ga drogiraju protiv njegove volje. Nema veze ako ta droga može imati pozitivan učinak i od nje Vam bude dobro. Da Vam netko to kaže mrzili bi tu osobu i sve oko te osobe. Onda vas povede europski mozak i postanete nasilni i destruktivni.

Snimao sam filmove o gubitku kontrole i slično. Gubitku kontrole nad ljubavnom pričom, nad životom. Ovdje je novo to što imam pozitivne likove koji su više prikazani kao dio grupe nego pojedinačno. Mislim da su ljudi zbog toga bolje prihvatili ovaj film jer već od početka filma poželite biti dio te grupe i onda sve krene loše. Ljudi imaju više lica, ali kad dođe opasnost većinom postanu agresivni – tvrdi Noe.

Od njegovog dugometražnog prvijenca “Sam protiv svih” je prošlo 20 godina. Idealna prilika da Noeov pogled usmjerimo u retrovizor.

- Počeo sam snimati filmove na fakultetu. Imao sam 17 godina i studirao sam film. Završio sam s 19 godina. S ocem sam snimio kratki film o serijskom ubojici. Potom još jedan kratki i onda "Carne" koji traje 40 minuta. Većina ljudi misli da sam nakon toga počeo snimati filmove. Tada sam putovao jer iako sam snimio kratki film i nisam imao novaca putovao sam okolo avionom, u poslovnoj klasi, išao po festivalima, partijao, uživao i upoznavao redatelje.

Zaključio sam da je bolje raditi to nego raditi u videoteci. Nastavio sam tako, ali onda sam počeo više zarađivati. To se promijenilo. Počeo sam snimati filmove dok je još postojao VHS. Sjećam se kad sam kupio prva dva filma, "Eraserhead" i "Killers". Imao sam samo te dvije kazete i stalno sam ih gledao. Napokon sam imao film na kazeti! Kad pogledate film u kinu obuzme vas puno osjećaja odjednom, ali kad imate kazetu onda vi preuzimate kontrolu.

Ljudi danas imaju DVD. Imam mentalni poremećaj jer od djetinjstva skupljam kolekcije. Stripovi ili DVD-ovi jednog autora. Mislim da više vremena provedem u skupljanju stvari za kolekcije nego u snimanju filmova. Imam najveću kolekciju postera "2001: Odiseje u svemiru" na svijetu. Što da radim s tim? Mogu prodati na Ebayu ili donirati muzeju – smiješka se Noe koji nam je   otkrio svoje filmske favorite.  

- Kad redatelje pitate koji im je najdraži film običnu navedu neki koji je jako loš i svi su ga ocrnili. Recimo, Michael Powell: jako mi se svidio "Peeping Tom", ali taj film mu je uništio karijeru. Čak su mu i prijatelji crnili film. Meni je najdraži film Kubrickova “Odiseja u svemiru”, ali kad čitate ondašnje kritike svi kažu da je film smeće. Filmovi koji imaju najbolje kritike i oko kojih se kritičari najviše slažu često nisu najbolji filmovi – uz osmijeh govori Noe koji je i sam iskusio loše kritike, ali ga “nije briga”.

- Kritike su kritike, a komercijalna karijera je samo komercijalna karijera. Neki filmovi ne prodaju ni jednu kartu, a opet su vam dragi i postoje na DVD-u i slično. Kad sam snimio "Sam protiv svih" imao sam 50-60 posto dobrih kritika i 50 posto loših. Za "Ulaz u prazninu" sam imao 20 posto dobrih kritika i ostalo loše. Kasnije je postalo još gore pa sam se naviknuo. Ponekad su mi najdraže one recenzije u kojima napišu da je film totalno sranje. Takve uokvirim i stavim na zid.

Producenti mi kažu nemoj ovo snimati. Prvi dio filma još može i proći, ali ostatak će nam uništiti karijeru. Tip koji mi radi plakate za “Klimaks” je dobio ideju da istakne tu begativnost jer je bilo jako smiješno. Odlučili smo to ubaciti u “press kit”. Mislim da to nije ništa promijenilo, ali je bilo smiješno. Na kraju je stajalo: "Pišite što želite i uživajte na partyju". Tip koji je napravio poster je razmišljao ovako: ljudi znaju tvoje ime, kao recimo Hitchcocka, iskoristi to. Htio je staviti i moju sliku jer mu je to bilo smiješno, sviđala mi se ta ideja – prisjetio se Noe čiji filmovi uvijek izazovu strku, čega je on dobro svjestan.

- U sedamdesetima je bilo puno redatelja koji su dobivali velike proračune. Snimljeno je "Oslobađanje" itd. Netko kao Fassbinder ne bi mogao snimiti četiri filma. Ima puno toga za što su vas mogu optužiti. Snimanje scena s maloljetnim dječacima koji su goli i slično. Mnoge stvari koje su onda bile cool i komercijalne se danas ne mogu producirati. Opet će izdati "Nepovratno", a mislim da danas ne bi dobio sredstva za taj film. Tada nisam imao scenarij, ali sam imao slavne glumce pa mi je uspjelo.

Da danas napišem takav scenarij i predam ga bilo kome, istoga trena bi me odbili. Danas je mnogo teže snimati filmove za zreliju publiku bez jasnih moralnih smjernica o tome što je dobro, a što nije. Nije iznenađenje da moji filmovi privlače pažnju, kao recimo i Lars Von Trier ili Haneke jer ima sve manje filmova u kojima se možete izraziti na odrasle načine. Ne snimam filmove za djecu. Danas su američki filmovi većim dijelom bezlični, samo je bitno da zadovolje javnost i filmsku zajednicu. Danas vlada veći strah od budućnosti nego u sedamdesetima.

Većina zajednica živi u strahu. Film ima puno više restrikcija po pitanju izražavanja ljudskog stanja. Mislim da se može puno bolje izraziti u dokumentarcima. Ili u književnosti. Recimo Houellebecq piše isto kako ljudi govore u stvarnom životu. To su knjige za odraslu publiku slično kao i filmovi iz sedamdesetih. Svi se bojimo idućeg velikog rata. I zbog toga je puno lakše prikazati rat nego sretnu svakodnevicu. Onda su tu društvene mreže. Zatim religijsko shvaćanje svijeta - čini se kao da smo se vratili u viktorijansko doba. To postaje stresno.

Filmovi s likovima u 20-ima koji partijaju, plešu, ševe se i pričaju

Pravim ustupke gdje je to potrebno kad su u pitanju financije. Npr., bio sam spreman režirati reklamu za parfeme, a mrzim parfeme. Ali, morao sam platiti porez. Mrzim miris parfema. (smijeh) Radim ono što volim. Ako ne budem mogao snimiti film, napisat ću knjigu. Možda jako loše jer nisam pisac. I ne čitam puno. Gledam puno filmova i znam kako se rade. To mi više leži. O novom filmu još ništa ne znam. Snimio sam četiri filma za redom s likovima u 20-ima koji partijaju, plešu, ševe se i pričaju. U idućem ću malo promijeniti priču da dobijem svježe ideje.

Igra sa strukturom

Većina redatelja koja šalje filmove na festival, redatelja koje cijenim, se igra sa strukturom. Nedavno sam išao na film “Utoya, 22. srpnja”, norveški film. Jako je dobro i precizno režiran i zanimljivo je da druga polovica dosta nalikuje "Klimaksu".

O sceni plesnog dvoboja i režiji glumaca
- Snimio sam istu scenu s tri različite pjesme i imali smo tri kamere. Kad smo završili rekao sam tko god želi prvi plesati - može, formirali su krug i okolo su bile kamere. Mislio sam da ću u montaži to dodati u film, ali perspektiva od gore je bila puno bolja pa sam zadržao samo jedan kut kamere i tu smo scenu snimali oko tri sata. I samo sam uzeo prvu verziju. I u montaži dodao najbolje isječke.

Također, za sve 2x2 ili 3x3 scene u kojima govore nisam ništa napisao. Rekao sam im da glume braću i sestre i pričaju. Nije bio nikoga i ja sam upravljao kamerom. Ostatak ekipe je sjedio iza monitora. Rekao sam im da ćemo snimati 20 minuta, neka razgovaraju, zabave se i pričaju o svom životu, ili o životu svojih likova ili o drugim glumcima. Neka bude duhovito ili tužno, sve može. Bilo je jednostavno montirati ostatak filma jer kad odlučite koji "master shot" ćete zadržati možete složiti ostale scene.

Imao sam 23 minute za svaku od tih scena, ali im nisam dao konkretne teme za razgovor nego sam rekao da se izraze kako žele, mogli su i psovati. Onda sam izabrao dijelove koji su mi se najviše svidjeli. Vidite kakvi su zapravo, ali sam im rekao da zapamte da su likovi iz 90-ih tako da ne smiju pričati o Beyonce i slično. Isto tako je bilo s casting dijelovima, ideja koje sam se sjetio u zadnji čas, napomenuo sam im da još nema nekih glazbenika, nema mobitela. Godine 1995. je izašao film "Diane" i mogli su pričati i tome. Samo većina njih nije znala o čemu pričam. U mojoj generaciji je to bio hit i ja se često referiram na taj film, oni ne. Htio sam da pričaju o filmu, ali ga nisu pogledali.

Naslovnica Kultura