Kultura Kultura

IN MEMORIAM

Što je hrvatski film bez Ive Gregurevića? Bit će neobično gledati domaće filmove i ne ugledati ga negdje u kadru

IN MEMORIAM
Ne čudi podatak da se na kvizovima postavljalo pitanje 'nabrojite bilo kojih pet hrvatskih filmova u kojima ne glumi Ivo Gregurević' i, naravno, da nitko nije znao svih pet. Bez Gregurevića je domaći film nezamisliv i više da neće biti isti u glumačkom smislu.

TV gledatelji koji su se 30. prosinca smijali na komediju "Kad mrtvi zapjevaju" Krste Papića u pred-novogodišnjem maratonu HTV-a nisu mogli slutiti da će plakati par dana kasnije, na samom početku Nove godine. Umro je Ivo Gregurević, glavni glumac iz tog filma i jedan od najboljih hrvatskih uopće koji se može u istoj rečenici spomenuti s Fabijanom Šovagovićem ili Borisom Dvornikom. Neočekivana smrt, šok i nevjerica.

"Ma 'ko je umro, ja", odmah pada na pamet rečenica Gregurevićeva lika Cince Kapulice, emigranta koji dolazi u Hrvatsku iz Njemačke. Još više iduća: "Umro sam, al' sam živ". Ova druga sumira Gregurevićev obol hrvatskom glumištu. Gregurević je umro, ali živjet će vječno zahvaljujući besmrtnim likova i ulogama, poput Netjaka iz "Velikog mista" i Čaruge u istoimenom filmu Rajka Grlića, pa i Cince Kapulice, ali i mnogih drugih.

Kakav je glumac, Gregurević je pokazao upravo u Papićevoj komediji. Kad mu Marinko (Ivica Vidović) kaže "Ti izgleda da putuješ za Tursku, ne Hrvatsku", Cinco izlazeći iz lijesa opsuje "Kakvu Tursku, jebem ti Tursku, da ti jebem" kao da je dospio iz nekog Šijanovog klasika, poput "Maratonaca", iako je zakoračio prekasno pred kamere da se prikopča zlatnom dobu jugoslavenskog filma kojem je mogao dati veliki glumački obol i postati zvijezda.

Kod Gregurevića nije bilo teatralnosti, ni "hrvatske glume". Glumio je filmski sočno i prirodno, kao što je u toj sceni zapsovao. Takav je bio u komedijama i dramama, kao pozitivac i negativac, već od samih početaka karijere. Debitirao je 1977. pored Šovagovića u filmu "Ne naginji se van" Bogdana Žižića i nije bio inferioran velikana domaćeg glumišta u ulozi provincijalca na radu u Njemačkoj.

Do njihovog idućeg kinosusreta deset(ak) godina kasnije ("Osuđeni" Zorana Tadića, "Sokol ga nije volio" Branka Schmidta), Gregurević je stasao kao glumac ("Kraljeva završnica" Živorada Tomića). U "Osuđenima" je ravnopravno dijelio ekran s Radom Šerbedžijom, balkanskim Robertom De Nirom, da bi i sam s vremenom postao hrvatski Al Pacino, kako je 2005. "kršten" na naslovnici pokojnog filmskog časopisa "Hollywood".

Punu zrelost i upečatljivost pred kamerama stekao je krajem devedesetih i početkom novog milenija ("Crvena prašina", "Maršala", "Jel jasno, prijatelju?", "Svjedoci", "Tu", "Što je Iva snimila"), bilo da je "pacinovski" negativac u "Ruskom mesu", jedan od "tri muškarca Melite Žganjer", "malomišćanski" Prljavi Harry "wanna-be" u "Posljednjoj volji"...

Bilo mu je draže igrati negativce, "prepoznatljive likove iz naše okoline", jer pozitivci "lebde desetak centimetara iznad zemlje, tj. nisu stvarni", kako nam je svojedobno rekao u (rijetkom) intervjuu za "Hollywood". No, ako u scenariju i nisu bili stvarni, on ih je takvima načinio zahvaljujući uvjerljivim izvedbama s nijansama u karakterima.

Pogledajte samo njegova četiri gastarbajtera (Filip, Cinco, Marinko, Emil) u filmovima "Ne naginji se van", "Kad mrtvi zapjevaju", "Što je muškarac bez brkova" i "Za ona dobra stara vremena". Isti, a drukčiji likovi, pri čemu je brko Marinko jedno u nizu njegovih različitih utjelovljenja hrvatskog patrijarhata ("Što je Iva snimila", "Kino Lika", "Metastaze", "Sonja i bik"), najekstremnije u "Ćaći", a najrecentnije u "Osmom povjereniku".

U "Muškarcu bez brkova" Gregurević ima jednu od najboljih scena karijere, kad Marinko pasivno-agresivno traži od Stanislava (Bojan Navojec) da mu recitira haiku. Neovisno o veličini uloge, on bi zasolio film ili scenu i dao im veću težinu, bio nenametljiv u kadru, a karizmatičan, bitan i autoritativan čak i kad je šutio i(li) stajao u drugom planu. Ako film nije bio dobar, on jest i redatelji bi mu trebali biti zahvalni na svakom kadru.

Gregurevićev je uspjeh tim veći jer je glumački uspon doživio u devedesetima, kad je hrvatska kinematografija bilježila strmoglav pad te baš i nije bilo dobrih filmova. Njegova ustrajnost se isplatila budući da je negdje od 2003. hrvatski film započeo s uzletom kojim se potvrdio kao najprepoznatljivije glumačko lice domaće kinematografije.

Taj period je period Ive Gregurevića i do početka 2010-ih takoreći nema hrvatskog filma u kojem on nije glumio raznolike uloge i osvojio više "Arena" u Puli, zaključno s nagradom za njegovu najjaču izvedbu zadnjih godina u "Koscu" (2015.) Zvonimira Jurića. Bilo ga je svugdje i nikad dosta. Ne čudi podatak da se na kvizovima postavljalo pitanje "nabrojite bilo kojih pet hrvatskih filmova u kojima ne glumi Ivo Gregurević" i, naravno, da nitko nije znao svih pet.

Bez Gregurevića je domaći film nezamisliv. Što je hrvatski film bez Ive? Recimo samo više da neće biti isti u glumačkom smislu. Bit će neobično gledati domaće filmove i ne ugledati Gregurevića negdje u kadru. "E, pa, doviđenja, Čaruga, vidjet ćemo se na onom svijetu".

'Odmori se, zaslužio si'

Gregurević se kao mlad proslavio na malim ekranima u "Velom mistu". Pod star(ij)e dane publiku je nasmijavao s "Odmori se, zaslužio si" i "Stipe u gostima". Godine 2017. glumio je (poslovično dobro) šefa UDBA-e u TV seriji "Čuvara dvorca" Lukasa Nole, čija je prva epizoda premijerno prikazana na pulskom festivalu, te bio dio ekipe "Počivalih u miru".

Gluma do zadnjeg daha

Unatoč multiplim moždanim udarima, Gregurević je nastavio glumiti. Glumio je doslovce do posljednjeg daha. Do kraja prosinca snimao je novi film Ivana Gorana Viteza "Dopunska nastava".

Naslovnica Kultura