Kultura Kultura

Selo neveselo

'Nikakav službeni stav Katoličke crkve prema stvaranju jugoslavenske države nije postojao': splitski povjesničar iznio zanimljive podatke o povijesti Dalmacije

Selo neveselo

Profesor povijesti sa splitskoga Filozofskog fakulteta dr. Aleksandar Jakir objavio je knjigu "Dalmacija u međuratnom razdoblju 1918.–1941.".

U knjizi u izdanju Leykam Internationala splitski povjesničar dokumentira ekonomsku, političku, religijsku i prosvjetnu sliku Dalmacije. A podaci govore o siromaštvu, izoliranosti, neobrazovanosti, duhu vremena, ekstazama i mamurlucima. Knjiga je prva sinteza povijesti Dalmacije u navedenom razdoblju na hrvatskom jeziku, pišu recenzenti Zdravka Jelaska Marijan i Tihomir Cipek.

Za pažljiva čitača ima tu vrlo zanimljivih podataka, na primjer da na izborima u Splitu nije pobijedila projugoslavenska Demokratska stranka, nego su prve bile Hrvatska pučka i Zemljoradnička stranka. Ili da štampaduri 1919. tri mjeseca nisu htjeli tiskati Novo doba jer je negativno pisalo o komunistima, da je koncem 19. stoljeća u nekim krajevima Dalmacije tek nešto više od 10 posto stanovništva bilo pismeno... Knjigu će u petak u 18 sati u Književnom krugu Split, uz autora i recenzenta Cipeka, predstaviti Neven Budak i Mladen Domazet.

Selo neveselo

Što vas je posebno privuklo razdoblju o kojem pišete?

– Zanimalo me je kako se tada živjelo u Dalmaciji, zanimali su me problemi nakon ulaska Dalmacije u jugoslavensku državu i razlozi zašto se očekivanja koja su postojala na kraju Prvoga svjetskog rata nisu ispunila. Uz moje zanimanje za društvenu povijest, htio sam istražiti i pitanje kako se stvaraju i učvršćuju moderni nacionalni identiteti. Jedan od zaključaka do kojih sam došao je da je na hrvatskom prostoru tek poslije Prvoga svjetskog rata nacionalizam prestao biti ideologijom prilično uskih elita.

Najkraće, u uvjetima moderne nacionalizam je stvarao nacije, a ne obratno. Radi se o povijesnom fenomenu koji se javlja u prijelomnim trenucima popuštanja i raspadanja starih lojalnosti u fazi tranzicije i preoblikovanja tradicionalnog društva sa svojim normama prema individualiziranom kapitalističkom društvu koje počiva na drukčijim temeljima. Nacija i nacionalizam realizirali su se kroz različite identitete.

Naposljetku bismo za Dalmaciju mogli kazati da su na tom području dovršena tri procesa "nation-buildinga" – hrvatskoga, srpskoga i talijanskoga nacionalnog identiteta – koji se na stanoviti način zaokružuju u međuratnom razdoblju. Vrijeme će pokazati koji će prijelomni trenuci uslijediti na kraju današnjih procesa globalizacijske tranzicije i preoblikovanja društva, i kakve će biti društvene reakcije.

Detaljno ste istražili zemljoradnju i agrarnu reformu. Dalmacija je i tada zaostajala u poljoprivredi?

– Nesumnjivo je socijalni položaj dalmatinskog težaka, rekao bih općenito život za veliku većinu u svim dijelovima Dalmacije, u otočnim, priobalnim i zagorskim područjima, bio mukotrpan i težak. Propast vinograda uništenih filokserom i nemogućnost njihove obnove zbog nedostatka potrebnih novčanih sredstava imali su teške posljedice za mnoge. Mahom agrarno stanovništvo bilo je pogođeno velikim poreznim obvezama i niskim cijenama poljoprivrednih proizvoda. Ukidanje preostalih polufeudalnih odnosa u dalmatinskom agraru utjecalo je na socijalne konflikte u društvu i unutar seoskih zajednica.

Loša prilagodba dalmatinskog sela s uglavnom slabo učinkovitom i nerentabilnom poljoprivredom, i općenito dalmatinskoga gospodarstva koje nije bilo u stanju pratiti modernizacijski tempo kapitalističkih ekonomija, ukazuju na problem nedovoljne produktivnosti rada, manjka kapitala i nepostojanja razvijenog tržišta za vlastite proizvode.

To je rezultiralo sveopćim siromaštvom, koje je u nekim dijelovima Dalmacije poprimalo drastične razmjere, uključujući povremeno i umiranje od gladi ili njezinih posljedica na selu. U velikom dijelu bivše austrijske pokrajine poljoprivreda do dvadesetih godina 20. stoljeća nije prešla okvire naturalne privrede i načina proizvodnje koja je jedva mogla zadovoljiti (ako i to) vlastite potrebe.

Razlozi su općenito bili kolonatski odnosi, velika usitnjenost posjeda, tj. male i kvalitetom slabe površine obradive zemlje, i nedovoljna investicijska ulaganja države, da bi se meliorizacijom i drugim radovima proširile obradive površine.

Zaostala i neracionalna obrada zemlje, što je bio rezultat opće i stručne neprosvijećenosti stanovništva, kao i dijelom još uvijek tradicionalni agrarni odnosi, koji nisu stimulirali zemljoradnika na intenzivniju obradu zemlje, te prezaduženost seljaka, kako kod banaka tako kod zelenaša, glavne su značajke dalmatinskog sela u međuratnom razdoblju i važni čimbenici koji su utjecali na nisku razinu produktivnosti. Riječju, izostala je modernizacija poljoprivrede. U godinama nakon 1918., u prilikama gdje vlastiti rad na usitnjenim parcelama mnogim seljacima više nije osiguravao egzistenciju, došlo je stoga do socijalne i nacionalne mobilizacije sela.

Nejednakost crkava

Pišete o nejednakosti crkava u Kraljevini SHS, pa je SPC s 42 posto pravoslavnih vjernika iz proračuna dobivala 17 milijuna dinara, a Katolička crkva, s udjelom od 38 posto vjernika, pet milijuna. No, potonja je dobro prolazila u odštetama za agrarnu reformu. Pišete i da 1918. nije postojao nikakav službeni stav Katoličke crkve prema stvaranju jugoslavenske države?

– I na primjeru Dalmacije može se pokazati da su u prvoj liniji različiti položaji crkava, Katoličke i Pravoslavne, utjecali na zaoštravanje odnosa za vrijeme Kraljevine SHS, odnosno Jugoslavije. U novoj državnoj multireligijskoj i multinacionalnoj tvorevini, u kojoj je većinski narod bio srpski, dominantna vjerska organizacija bila je Srpska pravoslavna crkva, a pravoslavlje ujedno vjera vladajuće dinastije Karađorđević. Sukladno svjedočanstvu povjesničara fra Dominika Mandića, koji je od političkog Jugoslavena postao hrvatski nacionalist, o odnosu Katoličke crkve u Hrvata prema državi Jugoslaviji i drugim izvorima, nikakav službeni stav Katoličke crkve prema stvaranju jugoslavenske države nije postojao.

Za ondašnjeg splitskog biskupa Bonefačića i dubrovačkog Carevića može se ustvrditi da su slijedili politiku Hrvatskoga katoličkog pokreta, i da je većina starijih župnika slijedila politiku pravaških stranaka, a mladi kler politiku Hrvatskog katoličkog pokreta, dotično Hrvatske pučke stranke. Katolički seniorat, Hrvatska pučka stranka, Hrvatski katolički pokret, cijela još od pape Pija X. pokrenuta Katolička akcija duhovno je mogla utjecati na vjernike koristeći se svojom razvijenom katoličkom infrastrukturom, počevši od razgranate mreže župa, zauzimajući decidirano antiliberalistički i antikomunistički stav, ali 1918., što se također vidi iz poslanice nadbiskupa Antuna Bauera, stvaranje južnoslavenske države se pozdravljalo.

Naravno, ni vaša knjiga nije mogla bez politike. Opsežno donosite rezultate izbora, gdje se vidi da Splićani nisu glasali za jugoslavensku opciju, a i famozna Orjuna bila je marginalna pojava. Pišete i o Radićevoj politici povezivanja Dalmacije s Hrvatskom. O Anti Trumbiću ste zauzeli pozitivan stav, kako gledate na Stjepana Radića?

– Pobjeda Hrvatske seljačke stranke u Dalmaciji 1923. šokirala je pristaše jugoslavenske opcije u gradovima. Značenje Radićeve pobjede u Dalmaciji doista se može opisati kao Hrvatski seljački republikanski plebiscit. Među glavnim mislima Stjepana Radića bila je i ova, koja će se tijekom međuratnog razdoblja afirmirati u najširim slojevima hrvatskog društva: Iz prava hrvatskog seljačkog naroda da sam sobom vlada slijedi logičnom nuždom i pravo toga naroda na svoju slobodnu državu Hrvatsku.

Prihvaćanje modernoga hrvatskog identiteta u najširim društvenim slojevima usko je povezano s upornom borbom seljačke stranke za nacionalna i socijalna prava seljaštva. Uspon nacionalnih ideja možemo shvatiti kao politički refleks na socijalnu stvarnost, koja je za mnoge bila obilježena egzistencijalnim problemima i/ili iskustvom marginalizacije ili, pak, straha od marginalizacije.

Mislim da je na kraju dugoga i razornoga Velikog rata upravo Stjepan Radić najbolje artikulirao raspoloženje koje je, po svoj prilici, bilo većinsko. Radićevo je uvjerenje bilo da je država i domovina u pravici i u slobodi, u blagostanju i u prosvjeti. Čini mi se da su te riječi još uvijek, kao i prije jednog stoljeća, nadasve točne, a vezano uz sva vaša pitanja o paralelama s današnjim stanjem, mogu samo reći da sam uvjeren da će i u 21. stoljeću svaka država bez pravice i slobode, bez blagostanja i bez prosvjete, dugoročno propasti i nestati.

 

Težak život težaka-radnika
Pišete i o teškim uvjetima u cementarama radnika iz okolnih sela poput Mravinaca i Žrnovnice. Ni kapitalizam nije donio prosperitet Dalmaciji, izrabljujući proletarijat?

– Iz Izvještaja Inspekcije rada, kao i drugih izvora, nedvojbeno proizlazi da su uvjeti na radnome mjestu za mnoge bili nehumani, počevši od smjena koje su trajale od 12 do 14 sati, kao što i iskorištavanje djece za rad nije bila rijetkost. Većina radništva tih godina može se svrstati u hibridni tip težaka-radnika. Mnogobrojni strukturni problemi usporavali su ili čak onemogućavali brži razvoj. Svi strojevi morali su se uvoziti, oprema je često bila zastarjela, kamatne stope i porezi bili su visoki, radna snaga loše kvalificirana, a upravljanje loše. Sve to dovodilo je do toga da ni industrijski proizvodi uglavnom nisu bili konkurentni onima koji su proizvedeni u srednjoj i zapadnoj Europi. Teško je naći pohvalne riječi za takav tip kapitalizma.

 

Dalmacija na uskom kolosijeku
Željeznica je bila važna, dugo se čekala, a kad je konačno stigla, nije donijela prosperitet koji se očekivao. Put u blagostanje u Dalmaciji kao da nije popločan dobrim cestama i prugama?

– Željeznica je postala jednim od glavnih simbola i pokazatelja modernizacije i napretka u 19. stoljeću, a pozamašan broj peticija, elaborata, promemorija koji su se iz Dalmacije slali u Beč sa zamolbama da se pokrene izgradnja željeznice svjedoči o tome da je važnost bolje prometne povezanosti u zainteresiranim krugovima u Dalmaciji odmah bila shvaćena. Međutim, do većih ulaganja u provinciju, koja je iz perspektive Habsburgovaca primarno imala vojno-stratešku vrijednost, nije došlo. Jedino mjesto u Dalmaciji koje je do 1925. bilo povezano željeznicom s ostatkom Europe preko niza željezničkih mreža bio je Metković.

Sudeći po broju objavljenih članaka, javnih predavanja itd., nesumnjivo se tada očekivalo da će u novoj državi uskoro doći do izgradnje željeznice (a i realizacije drugih razvojnih projekata). No, problemi Dalmacije u Kraljevini SHS, odnosno Jugoslaviji, ostajali su isti oni koji su i za vrijeme Austrije opterećivali život u regiji. Lička pruga, koja je napokon povezala Zagreb i Split, u svome je dalmatinskom dijelu od Knina bila iznimno spora jer je bila uskotračna, a izgrađena je punih 65 godina nakon što je prvi put zatražena. Jedine željezničke veze koje su postojale u Dalmaciji bile su uskotračne.

 

Naslovnica Kultura