Kultura Kultura

OD VENECIJE DO ZAGREBA

Ivan Salatić, crnogorski redatelj dubrovačkih korijena na HRFF-u predstavio film 'Ti imaš noć': Brodogradilište 'Bijela', kao i 'Uljanik', okuplja iznevjerene ljude

OD VENECIJE DO ZAGREBA
Gašenje brodogradilišta 'Bijela' metafora je većeg procesa. Slušao sam o protestima radnika 'Uljanika'... Ovdje se bavim osjećajima iznevjerenih ljudi, poroznošću njihova sjećanja, ideala, nestankom stvari, te osjećajem koji dijelim s većinom moje generacije.

Dugometražni prvijenac crnogorskog redatelja dubrovačkih korijena Ivana Salatića bio je jedini regionalni film na ovogodišnjoj Veneciji. Kao da to nije dovoljno, "Ti imaš noć" je neki dan osvojio nagradu na Festivalu autorskog filma u Beogradu zajedno s "Teretom" Ognjena Glavonića. Taman pred hrvatsku premijeru na HRFF-u.

Prvijenac vam punim plućima živi festivalski život. Kako je bilo u Veneciji?
- Budući da je ovo moj prvi dugometražni film, premijera u Veneciji mi je jako bitna kao potvrda dosadašnjeg rada i kontinuiteta jer sam tamo bio i 2015. s kratkim filmom. Za mene je zaista najuzbudljivije to da se uopće bavim filmom, dakle sam proces i snimanje.

"Ti imaš noć" je rasni festivalski art film, meditativan, sporog ritma, vizualan, gotovo kao da ga je radio Apichapong Weerasethakul. Tko su vam uzori?
- Mislim da je sve to jako subjektivno. Mogu shvatiti da moj film pripada toj nekoj obitelji meditativnih, vizualnih, pa i sporih filmova, iako mi termin "spori film" nije bas jasan. Ja osobno ne mislim da je moj film spor. Zapravo, ako izmjerite trajanje kadrova shvatit ćete da uopće nije. Taj osjećaj dolazi iz ritma koji je unutar kadra. Način na koji se odvija mizanscena, način na koji akteri pričaju, način na koji se tretiraju prostori: to je prije svega stvar mog osjećaja vremena, ritma, senzibiliteta...  

Treba 16 minuta da netko u filmu progovori "naški". Da nije progovorio, ne bi se činilo da je "Ti imaš noć" ovdašnji uradak, kamoli crnogorski...
- Pretpostavljam da mislite na to da se na početku filma pričaju dva strana jezika prije nego se dođe do "naškog". Način i količina dijaloga dolaze iz teme samog filma. Ljudi koje sam htio prikazati, odnosno ljudi koji se pojavljuju u filmu ne pričaju puno. Također, meni je jako bitno da u filmu nemam suvišnih i nebitnih stvari. U 82 minute trudio sam se da svaki kadar ima svoj razlog postojanja, trajanja. Tako je isto i s dijalozima. Nema prostora za suvišne stvari i sve što se izgovori je bitno. Naravno, tu se ne misli na neke bitne filozofske poruke i slično, već na one riječi koje će najbolje predstaviti suštinu. U filmu sam također htio da kadrovi koje gledamo otvore novi pogled na stvari koje mislimo da znamo.

Što mislite kako će na film reagirati crnogorska publika odgojena na hit-komediji "Mali Budo"?
- Ne znam što točno mislite kada kažete "crnogorska publika" ili publika uopće? Ne želim podcjenjivati bilo koju publiku niti sadržaj. To je zaista lako uraditi. Upravo mi je bitno da s formom koja je meni zanimljiva dođem direktno do bilo koga tko bi bio otvoren za gledanje filma. Prije svega, trudim se ne generalizirati.

Vijesti u filmu javljaju kako su mašine utihnule u jadranskom brodogradilištu "Bjela", najvećem brodoremontnom na južnom Jadranu, spominju se otpremnine, stečaji... S odumiranjem brodogradilišta odumire lučki crnogorski grad. Koliko je ovo film o jednom mjestu?
- Gašenje konkretnog brodogradilišta je metafora za objekte širom bivše Jugoslavije. Ono nije uzeto samo kao činjenica koja se dešava na obali Crne Gore, iako je svakako dokument o partikularnom događaju, već je i upotrebljen kao metafora nekog većeg procesa. Na primjer, kada smo montirali film slušao sam o protestima radnika "Uljanika" u Puli koji su suočeni sa sličnim problemom. Ja sam se ovdje bavio prije svega osjećajima iznevjerenih ljudi, poroznošću njihovog sjećanja, ideala, nestankom stvari, te osjećajem koje dijelim s većinom moje generacije.

Prikazujete starije i mlađe generacije koji se podjednako ne snalaze u tranziciji i čekaju bolja vremena. Kome je teže?
- "Ti imaš noć" prije svega reflektira jedan osjećaj koji, čini mi se, obuzima veliki dio moje generacije, stasale u periodu devedesetih. To je osjećaj neizvjesnosti, neodređenosti, nepripadnosti. Stalno čekanje nekog boljeg vremena za djelovanje i maštanje o odlasku negdje drugdje. Film, dalje, uključuje i moj pokušaj da filmsku sliku proširim naselivši je karakterima koji predstavljaju generaciju onih starijih, onih koji se nisu snašli u toj novoj stvarnosti nakon raspada socijalizma. Bilo mi je bitno da se odredim spram tih genereacija. Slike koje vidite u filmu teže da prenesu, ne samo materijalizam i ekonomsku situaciju jednog trenutka i mjesta, već i materijalizam u kojem se ogleda prolaznost, raspad, potrošenost ideja, kao i žudnja i neophodnost da se zamisli sutra.

Stariji se sjećaju vremena "kad smo pravili džinove i mislili da će nas nadživjeti". Koliko su starije generacije još uvijek dezorijentirane nakon raspada Jugoslavije, kao brodovi bez luke?
- To je dio generacije koja se nije snašla i koja je kolateralna šteta prelaska iz jednog sistema u drugi. Oni koji svakodnevno umiru po prljavim bolnicama, klupama, razvlače se po kontejnerima za otpatke, rade bilo šta što im se ponudi za bijedan novac, nemaju osiguranje, zdravstvenu knjižicu, putovnicu. U pitanju je nevidljivost onih koji se ne znaju adaptirati, čiji se softfer ne može "apdejtati", koji su suvišni.

"Ja više nemam ništa, a ti imaš noć", govori jedan stariji lik mlađemu. Ima li razloga za optimizam za mlade? Hoće li biti bolje?
- Replika “ti imas noć” sa sobom nosi ideju o strahovima i strepnjama, ali - isto tako - noć je odredište onih koji se moraju sakriti, naći skrovište, planirati dalje djelovanje. “Ti imas noć” je kao neka vrsta okidača za lik Luke koji se mora samospoznati, osloboditi, postati autonoman, preživjeti. U svakom slučaju, mislim da sam želio da ove riječi na kraju filma odzvone malo dalje od lokaliteta na kojem su snimane jer mi se čini da smo kao ljudi danas svi suočeni s tom noći u kojoj se sve čini i nemoguće i moguće. Kao u citatu Antonija Gramšija “Dok staro umire, a novo ne može da se rodi...”.

Naslovnica Kultura