Kultura Kultura

'Kao da je sve normalno'

'Tuđmanove ideje o nogometu bile su jednako nakaradne kao i njegove ideje o Bosni': splitski pisac i novinar otkrio nam je što ga je potaklo na pisanje trećega romana 

'Kao da je sve normalno'

Splitski novinar i pisac Damir Pilić objavio je roman "Kao da je sve normalno". Njegovi glavni likovi su novinar i fotoreporter, zbiva se u Bosni i Hercegovini, s referencijama na Poljsku, Mađarsku, današnju Europu i svijet. Preklapaju se i vremena, predratna socijalistička BiH osamdesetih, ratna zbivanja i zločini od Ahmića preko Sarajeva do Srebrenice, ubojstvo navijača Sarajeva i aktualna stvarnost toga grada, koji je prema pripovjedaču bio srce bivše države.

Ekonomičnim izrazom i analitičkom dubinom, pa i poetski, Pilić je sondirao predratne, ratne i postratne probleme ovog prostora, ideje, ideale, traume i razočaranja. Pilić gleda i dalje, videći u zbivanjima u Poljskoj i Mađarskoj ono što se događalo u događanju naroda u Jugoslaviji krajem osamdesetih. U romanu se miješa faktografija, bitništvo i ispovjednost, što ga čini vrijednim čitanja, pažnje i razmišljanja.

Tvoj treći roman "Kao da je sve normalno" uklapa se u dva aktualna trenda hrvatske književnosti – da su glavni junaci novinari, kod tebe fotoreporter, i da se zbivaju u Bosni. Kako si se odlučio za tu temu nakon mjestom radnje lokalnoga, ali tematski puno šireg "Splittinga"?

– Dio romana zbiva se u Varšavi, ali veći dio doista se odvija u Bosni. Taj "bosanski dio" napisao sam prije osam godina, još prije "Splittinga", a "poljski dio" dopisao sam lani, kad je postalo jasno da ono što je uništilo Bosnu sada kreće u pohod Europom, s jednim od ishodišta u Poljskoj. Kako je u tom "bosanskom dijelu" glavni junak novinar, bilo mi je logično da u "poljskom dijelu" protagonist bude fotoreporter, jer novinar bez fotoreportera je kao vlaško selo bez crkve.
 

Ključ svih jugoslavenskih ratova

Je li aktualni trend pisanja o teškim tragedijama pogođenoj Bosni možda još jedan hrvatski bijeg od vlastitog rata, njegovih izazivača, zločina, profitera, žrtava i repova?


– U jednoj sceni romana novinarova kći pita oca je li taj rat u Bosni isti rat koji je bio u Hrvatskoj, a otac joj odgovara da nije baš isti, ali je sličan. Bosna je bila ključ svih jugoslavenskih ratova, jer su kreatori rata htjeli dokazati da ljudi različitih nacionalnosti ne mogu živjeti zajedno. A to je nemoguće dokazati ako ne uništiš Bosnu, u kojoj se Anela iz ljubavi udavala za Antu, Svetlana za Irfana, a Branimira za Stevu, što je bilo jednako prirodno kao što sunce izlazi na istoku.

U romanu jedan od likova traži Duha Bosne i Hercegovine, koji se vrlo lako, da nije bilo žena, mogao pretvoriti u zloduha. Mogu li žene svojom empatijom i toplinom i u realitetu utjecati na pobjedu duha nad zloduhom?

– U mom realitetu svakako mogu. Iako stvari nisu jednoznačne: sjetimo se da je među najvećim ratnim zločincima u Bosni bila i jedna žena, Biljana Plavšić. Tko može zaboraviti onu fotografiju iz Bijeljine u proljeće 1992., kada ta dama u štiklama grli Arkana, dok okolo leže mrtva tijela muslimanskih civila? A takvih bi se primjera našlo i na drugim stranama. No, antropološka istraživanja ukazuju na to da je empatija evolucijski prirođena ženama, dok se muškarci moraju pomučiti da bi stekli tu osobinu.

I ovaj se roman bavi ratom. Znači li to, suprotno od onoga što je govorio Ante Gotovina, da rat nije gotov? I kad će konačno biti, barem za tebe?

– Bosanski pisac Selvedin Avdić nekidan reče da je rat bio pukotina koja je rascijepila naše svjetove na onaj prije i ovaj sada, te da nam životi prolaze u tome što pokušavamo spojiti ta dva kraja. I zaključuje: "Ne ide, nikako ne ide, rez je bio suviše nasilan." Problem je, veli, otežan faktom da se u toj mračnoj pukotini dogodila traumatična tranzicija, u kojoj su se najbolje snašli najgori među nama.


Snijeg sve pokrije, na prvi pogled

U potki romana ponovno je nogomet, ovaj put Velež, Zrinjski, i Sarajevo. Poznata je tvoja fascinacija jurnjavom za bubamarom, ali ovdje su nogomet i navijanje u funkciji one Tuđmanove misli o nastavku rata drugim sredstvima?


– Povod putovanja glavnog junaka u Sarajevo je poznati slučaj ubojstva navijača "Sarajeva" u listopadu 2009., što je zapravo bio nastavak hrvatsko-muslimanskog rata iz 90-ih. A Tuđmanove ideje o nogometu bile su jednako nakaradne kao i njegove ideje o Bosni. Za Hrvatsku bi bilo puno bolje da je taj čovjek ostao u Beogradu i da je nastavio voditi Fudbalski klub "Partizan", umjesto da je išao dijeliti nedjeljivo. Državu bismo dobili i bez njega, ali se ne bismo osramotili pred susjedima.

U romanu ima starih reportaža, vijesti, detalja s utakmica... Jesu li to autentični dokumenti ili si uzeo dopuštenu romanesknu slobodu?

– Namjerno sam koristio autentične dokumente, kako bi mi čitatelj lakše povjerovao u onim dijelovima gdje sam uzeo romanesknu slobodu. Čak je istinita i činjenica da je tog 13. listopada 2009. doista u Bosni pao snijeg.

Za vrijeme rata u BiH putnici su u Bosnu išli s Andrićevom "Ćuprijom" u torbi. Iako svraća u Andrićev Travnik, tvoj junak nosi knjigu drugog nobelovca, "Snijeg" Orhana Pamuka. Zašto baš taj pisac i ta knjiga?

Orhan Pamuk je sjajan pisac, ali i veliki domoljub, jer uporno javno govori o turskom genocidu nad Armencima iz 1917. godine, uz sve probleme koje mu to donosi u Erdoğanovoj Turskoj. Samo se istinski patriot može upustiti u taj najteži mogući posao čišćenja nacionalne duše. Izabrao sam njegov "Snijeg" zato što mi je trebala jedna jaka elementarna prirodna pojava koja može promijeniti perspektivu aktera u mom romanu, a našao sam je u snijegu. Jer snijeg na prvi pogled sve pokriva bjelinom, ali je baš zato zgodan medij za otkrivanje onog skrivenog, potisnutog.

Važna rečenica romana "Znam ko bi me priklao od kolega" zvuči ravno onome Adornovu pjevanju u sjeni Auschwitza i Homeinijeva "Strijela je odapeta"? Kako živjeti u takvom okruženju, kako i što pisati nakon ovoga romana?

– Splitski pisac Ivo Anić u novoj knjizi "Bog je netko drugi" razmatra to Adornovo moralno pitanje, pa kaže: "Nije točno da je nakon Auschwitza postalo bespredmetno pisati pjesme jer je sama ta (Adornova) rečenica, kada malo bolje pogledate, zapravo poetska." Ljudi koji odapinju strijele prema živom čovjeku zaboravljaju da je Zemlja okrugla i da se ta strijela na kraju, kad obiđe planet, vrati onome tko ju je odapeo. Lik iz mog romana, koji točno zna tko bi ga od kolega priklao, ipak svaki dan radi i pije kavu s tim kolegama. Zato je Bosna neponovljiva.

 


Duh Hrvatske je Milan Levar, kao i njegov ubojica

Svojedobno si Duh kapitalizma našao u žurbi zaposlenika na Manhattanu, a Duh Bosne i Hercegovine u gesti kupreškoga konobara koji je po mećavi išao djevojci po tabletu. U kojoj bi se gesti vidio Duh Hrvatske, koji si u knjizi prostorno locirao u Gospić i Krajinu?


– Duh Hrvatske raspolućen je još od Drugog svjetskog rata, kad je podjednako Hrvata završilo u fašistima i antifašistima. Dapače, pjesnikinja i akademkinja Dubravka Oraić-Tolić izvore naše podvojenosti smješta i mnogo dublje u prošlost, pa kaže da se "hrvatski jaz" ponavlja u vremenu, odnosno da današnji globalisti, "sive čarape", ljevičari i eurofili zastupaju univerzalizam kao drevni latinaši, dok "tribalisti", "bijele čarape", desničari i euroskeptici nasljeđuju glagoljaše.
Govoreći o zločinima u Gospiću 1991. godine, Duh Hrvatske je Milan Levar, koji je ukazivao na te zločine. Ali Duh Hrvatske je i onaj nepoznati počinitelj koji je zbog toga ubio Levara pred maloljetnim sinom.

 

Naslovnica Kultura