Kultura Kultura

Oće politika u butigu

Velo Misto opet uzavrilo, Opara Smoju optužio za 'krađu u familiji', Kovačićeva unuka tvrdi: To nije moj stav!; Dramaturg Boko: To je nebuloza!

Oće politika u butigu

Miljenko Smoje, legendarni dalmatinski pisac, proglašen je naposljetku lopovom. Nekih 27 godina od uspostave režima Franje Tuđmana, koji mu je uskraćivao pravo na pisanje, te 21 godinu nakon što je umro, Andro Krstulović Opara, HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Splita, u udarnom ga je nedjeljnom terminu javne televizije prozvao zbog protupravnog prisvajanja tuđeg djela.

Kandidat je pritom igrao na sigurno: izveo je potez koji bi analitičari vjerojatno nazvali "pozicioniranjem na desnici" metodom proskribiranja mrtvog čovjeka kao ideološki ograničenog kradljivca.



– Smoje je korifej lijevog Splita. To je osoba koja se čak zamjerila i mojoj obitelji. On je, kako oni kažu, posudio jednu sjajnu priču od brata moga djeda, a brat moga djeda je Ivan Kovačić Ivko koji je napisao "Smij i suze starega Splita".

To je jedna saga Zolina profila s naturalizmom i realizmom – tvrdio je Opara pa optužio Smoju da je "cijeli koncept o mojoj obitelji, o siromaštvu puntarskog svijeta Splita u Velome Varošu posudio i praktički ukrao i prebacio u poznatu seriju 'Malo misto'". I rekao:

– Moji su u obitelji uvijek osorno gledali na tu, eto tako, krađu. Je li sad to krađa ili nije, nebitno, ali moje mišljenje o Miljenku Smoji nije tako pozitivno kao što bi neki htjeli implicirati – zaključio je HDZ-ov gradonačelnički kandidat.

Opari treba priznati dosljednost: kao deklarirani tuđmanofil, on nastavlja tamo gdje se u odnosu prema Smoji stalo prije petnaestak godina. A stalo se na impresivnom popisu uvreda, svakovrsnom ozloglašavanju, na pretvaranju autora najboljih tekstova ikad napisanih o Dalmaciji u državnog neprijatelja, u ideološki i karakterno besprizornu osobu, samo zato što nije blejao u toru hrvatskog nacionalizma.


Dobro se 'izletio'

Negdje s padom tuđmanizma, antismojinska histerija prerasla je u njegovo folklorno veličanje, u atletsku disciplinu tko ga više voli. Ona je, paradoksalno, imala slične učinke kao i programirana omraza jer je autorove stvarne, predimenzionirane ili izmišljene osobine pretpostavljala njegovim likovima, pričama, tekstovima.

Sve to nije novo ni nepoznato, niti bi poslužilo kao povod novinskom članku, da HDZ-ov kandidat u svojemu istupu nije prešutio ponešto od onoga što sigurno zna. Ili bi, barem, trebao znati.

Na primjer, zna da dio obitelji Kovačić ne smatra Smoju lopovom. Željka Kovačić, Ivanova unuka, bliža sljednica od Opare, kaže:

– To nije moj stav kao njegove unuke. Svatko ima pravo iskoristiti kao inspiraciju nešto objavljeno u bilo kojem tekstu – rekla nam je i dovela nas do teme koju bi Opara, kao povjesničar umjetnosti, morao bolje poznavati. Korištenje istih motiva u različitim tekstovima nema veze ni s krađom, ni s plagiranjem.



Jasen Boko, splitski dramaturg i publicist, veli:

– Andro Krstulović Opara dobro se "izletio" izjavom u kojoj optužuje Miljenka Smoju kako je autorski "pokrao" djelo "Smij i suze starega Splita" brata njegova djeda Ivana Ivka Kovačića i život te obitelji. Iskreno, očekivao sam neki ispravak ili ispriku, ali do toga nije došlo, pa bi trebalo reći kako takva izjava nema baš nikakvog utemeljenja u činjenicama i graniči s potpunom nebulozom – ističe Boko.

Oparinu optužbu naziva neargumentiranom i bezobraznom.

– Smoje je, zapravo isto kao Kovačić, u pravilu pisao o stvarnim događajima i poznatim ljudima iz života nekadašnjeg Splita, velovaroškim težacima, batelantima i ribarima. Tvrdnja kako je Smojin materijal "pokradeno" obiteljsko srebro Kovačića, kao da druge sirotinje u Splitu toga vremena nije bilo, stoga nema nikakve veze s istinom.



Znamo da Kovačić nije pisao isključivo o svojoj obitelji, i on je crpio iz života nekih drugih splitskih pojedinaca i obitelji – objašnjava naš sugovornik te dodaje da su "Roko i Cicibela bili opća mjesta splitskog života, ne književni junaci koje je smislio Kovačić, a njemu ukrao Smoje".

Ministri prepisivači

– Ako ćemo ovako definirati prepisivanje (a Andro bi o tome mogao puno naučiti među ministrima iz svoje stranke), nakon Tirsa de Moline nitko ne bi smio pisati o Don Juanu, a Moliere, libretist Mozartova "Don Giovannija" Lorenzo da Ponte ili Ivica Ivanac bili bi tek književni plagijatori, kao i Držić kad materijal za svoga "Skupa" preuzima od Plauta – naglašava Boko, uz napomenu da je Smoje poštovanje prema Kovačiću izrazio likom pošćera u "Malom mistu", što je "najljepši hommage kroničaru Splita koji je u stvarnom životu i bio poštar. Osim ako i to nije drska krađa", pita Boko.

Konačno, kad se već zanima za temu, Opara je trebao pročitati i razumjeti predgovor "Smiju i suzama starega Splita" u kojem Anatolij Kudrjavcev piše: "Uostalom, Kovačićeva bogata svjedočanstva ponuđena u autohtonoj, izvanredno tečnoj formi, mogla bi poslužiti desecima romanopisaca, pripovjedača i dramatičara kao ishodišta nadahnuća za neko značajno djelo o Splitu." Dakle, sugerira baš ono što HDZ-ov lovac na gradonačelničku titulu predbacuje Smoji.

Dobra strana u ovoj priči je što HDZ-ov kandidat za splitskoga gradonačelnika ima volje prokazivati lopovluk. Loša je strana što ga vidi tamo gdje ga nema. I obrnuto.

 

Naslovnica Kultura