Kultura Kultura

KREĆE SPLIT FILM FESTIVAL

Ne propustite: osam dana filmova koji se neće moći vidjeti u kinima

KREĆE SPLIT FILM FESTIVAL
Festival donosi niz zanimljivih premijera friških filmova s Cannesa, Venecije, Berlina, Rotterdama, žanrovski i tematski raznovrsnih, od igranih i eksperimentalnih, do dokumentarnih i animiranih. Filmova koji, treba reći, nisu distribuirani u Hrvatskoj.

Jubilarnih 20 godina je s nama Split Film Festival, najstarija međunarodna filmska manifestacija u Hrvatskoj pokrenuta davne 1996. Fokusiran na temu “samovažnost (blagoslov ili prokletstvo)“, STFF u svom 21. izdanju donosi niz zanimljivih premijera friških filmova s Cannesa, Venecije, Berlina, Rotterdama i drugih festivala, žanrovski i tematski raznovrsnih, od igranih i eksperimentalnih, do dokumentarnih i animiranih. Filmovi koji, treba reći, nisu distribuirani u Hrvatskoj, raspoređeni su u osam segmenata (Konkurencija dugometražni i kratkometražni, Forum, Odrazi, Libido, Frame Extended, Hrvatski dugi i kratki metar, Posebni program). Praćenje STFF-a tradicionalno započinjemo probiranjem najzvučnijih naslova.

ISOLA (subota, Ljetno kino 'Bačvice', 21 sat)
Otvaranje STFF-a poslovično odražava estetska (meditativni, art film minimalne naracije) i tematska stremljenja (izbjeglička kriza) ovog festivala. Iako jedan lik veli “Imam osjećaj da je ovo kung fu film“, vidjevši Kineskinju Dai (Yilin Yang), “Isola“ je sve samo ne to. U režiji Fabianny Deschamps i premijerno prikazana 2016. u canneskoj “indie“ sekciji ACID, “Isola“ je fokusirana na dezorijentiranu kinesku migranticu Dai i njezinu svakodnevicu na talijanskom otoku, gdje čeka svoga supruga pomorca i živi u pećini pored mora sa stvarima nasukanima na obližnju obalu, usput zarađujući prodavanjem svoga tijela lokalcima i krateći vrijeme posjetom izbjegličkim centrima u obližnjoj luci kamo dolaze stotine imigranata. Naslov je dvoznačan – “isola“ je talijanska riječ za “otok“, ali označava i “izoliranu“ protagonistkinju koja priča sa samom sobom i bebom u trbuhu očekujući da joj more “donese muža“. Jednog dana more na plažu izbaci nasukana muškarca s prslukom za spašavanje Hichema (Yassine Fadel). “Znam da si ti, iako moje oči ne prepoznaju tvoje lice“, govori mu Dai umišljajući da je on njezin suprug. U tom trenutku postaje definitivno jasno da Dai, “mala nimfa“, živi u svome svijetu maštarija, a i njezina pećina izvana počinje opasno nalikovati na onaj grad izgubljenih snova u “Inceptionu“. No, u snolike, poetične kadrove filma (vjetar mrsi Dainu kosu, njezino nago valjanje po pijesku, sunce iznad nasuprotnog otočića), s naglaskom na suton koji bi izgledao kao umjetnička slika da se površina mora povremeno ne namreška, sve se više uvlače košmarne (izbjegličke) scene modernog svijeta.

CINEMA NOVO (ponedjeljak, 'Karaman', 18.45)
Moto brazilskih filmaša koji su početkom revolucionarnih šezdesetih stvorili pokret “cinema novo“ bio je “kamera u ruci, ideja u glavi“ ili na engleski, u ljepše zvučećoj igri riječi, “camera in hand, idea in the head“. U dokumentarnom filmu “Cinema Novo“ (2016.), nagrađenom u Cannesu, to je moto i redatelja Eryka Roche, sina jednog od pionira pokreta Glaubera Roche. Rocha mlađi jednostavno odbija napraviti standardni dokumentarac koji bi postavio “talking headse“ pred ukočene kamere i prosipao činjenice. “Cinema Novo“ je impresionistički crno-bijeli dokumentarni esej, “hommage“ brazilskom pokretu snimljen kao da je i sam dio njega, počevši od estetike ispucane slike starih “super 8-ica“. Režiser odlično pogađa ugođaj pokreta koji je, nadahnut talijanskim neorealizmom, sovjetskim filmovima i francuskim “novim valom“, zauvijek promijenio brazilsku kinematografiju integriravši je u vlastito društvo/kulturu (kamere su se palile na ulicama oslobođene okvira studija, okretale u smjeru ljudi i njihovih problema) i predstavivši svijetu “cinema novo“. Poetična atmosfera ima prednost ispred podataka iznesenih iz usta sudionika vremena koji o pokretu govore prije, za vrijeme i netom poslije njegova oblikovanja. U montažnom pretapanju niza magnetičnih c/b kadrova iz nekoliko “cinema novo“ filmova, od početnog trčanja nadalje, Rocha namjerno ne navodi njihove naslove kako bi filmofile u publici nagnao da ih sami otkriju.

HELMUT BERGER, GLUMAC (utorak, 'Karaman', 18.45)
“Jebeš Branda“, drekne Helmut Berger u dokumentarnom filmu iz 2015. koji nosi njegovo ime, prezime i vokaciju. U art dokumentarcu Andreasa Horvatha, prvi put prikazanom u Veneciji, kućni glumac Luchina Viscontija dotiče se slavnijeg kolege i “Posljednjeg tanga u Parizu“ o kojima nema neko mišljenje, no zato o sebi misli sve najbolje. “Imenujte još nekog austrijskoga glumca koji je bio nominiran za Zlatni globus“, predlaže on redatelju i gledatelju, misleći da je jedini (za ulogu u Viscontijevim “Prokletima“). Da mu imenujemo Christopha Waltza, dvostrukog dobitnika Zlatnoga globusa, ne samo nominenta, Berger vjerojatno to ne bi registrirao ili bi se pravio da ne čuje. On živi povučeno u svom svijetu, paranoičan je i depresivan, ima ispade bijesa, mentalno je i fizički zapušten poput stana u kojem kraljuje i muku zadaje spremačici. Berger je sušta suprotnost istoimenu kralju kojeg je u Viscontijevu “Ludwigu“ glumio na vrhuncu slave, kad je snimao s Michaelom Caineom (“The Romantic English Woman“) i obilazio jet-set festivale. “Cannes se događa bez tebe“, zavapi glumac, iako smo ga vidjeli na tamošnjem crvenom tepihu 2014. i premijeri “Saint Laurenta“ u kojem je imao sporednu ulogu. Postavlja se, dakle, pitanje što ako je sve to samo gluma, u stilu onog doksa o Joaquinu Phoenixu, snimljena na jednako tankoj liniji stvarnosti i fikcije? “Život je pozornica“, konstatira Berger i redatelju pred kraj filma - nedugo nakon što su jedan drugoga pošteno izvrijeđali - kaže da je “igrao ulogu“. U protivnom, možemo govoriti o eksploataciji subjekta kojeg režiser u prvim kadrovima snima bez gaća, da bi u posljednjem prikazao kako masturbira. Za Horvatha je bolje da Berger igrao ulogu i psihofizički se razgolitio kao glumac (ne čovjek), prolijevajući glumačku krv, suze i - spermu.

DOGAĐAJ (srijeda, 'Karaman', 20.45)
Pitanje “gdje si bio 1991.“ implicitno postavlja i kultni ruski filmaš Sergej Loznitsa u “Događaju“ (2015.), još jednom STFF-ovu naslovu preuzetom s Mostre. Situiran u kolovoz 1991., vrijeme političkih promjena u SSSR-u i najave raspada Gorbačovljeva Sovjetskog Saveza (u prosincu te godine “prestao postojati“), odnosno početka “ruske demokracije“ s Jeljcinom, film prelama povijest, sadašnjost, pa i budućnost njegova naroda koji je tada izašao na ulice. Događaji se uspoređuju s 1917. i 1964., a u jednom trenutku kamera hvata trenutnog predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina kao pomoćnika gradonačelnika St. Petersburga Anatolija Sobčaka. “Narod Rusije postaje gospodar svoje sudbine“, čujemo pokliče okupljenih masa, ali i bojazan o “povratku staljinizma i diktature“ te opasku da “opasnost leži ne u raspadu carstva, nego što bi ga neki možda htjeli vratiti“. S jedne strane, Loznitsa se ne može oteti nevjerici kako to da su se nekoć Rusi uspjeli ujediniti, dok danas drže pognute glave i slušaju diktatora. Je li ih on možda poziva da se opet solidariziraju i promijene stanje u zemlji ili ne, film je stilski dojmljiv. Redatelj koristi c/b kadrove osam kamermana s onomad upaljenim kamerama na ulicama, među masama (naglasak na St. Petersburg), što “Događaj“ čini pravim “found footage“ filmom koji, dakle, nije konstruiran poput popularnih hollywoodskih horora, nego rekonstruiran od već snimljena materijala. U svemu tome Loznitsa pronalazi autorski ključ kao da je zbivanja snimao sam u danom trenutku, poput Eryka Roche u “Cinema Novo“.

POMUTNJE (petak, 'Kinoteka', 21)
“Kamera sve vidi“, čujemo u “Pomutnjama“ (2016.) Lane Kosovac, hibridu dokumentarca i meta filma, premijerno predstavljenom na Puli. U kameru ravno gledaju glumci (Adrian Pezdirc, Hrvojka Begović...) odmah na početku filma. Oni su zvijezde “Pomutnji“. Naime, film je začet kao autorski dokumentarac o postavljanju kazališne predstave punom poteškoća nastale prema romanu Roberta Musila “Pomutnje gojenca Törlessa“, u režiji Branka Brezovca, s ciljem da prikaže glumački proces mladih snaga s Akademije, njihovo probavanje “novih stvari koje nisu klasična škola“. No, pomutnje oko predstave sele se i na ekipu dokumentarca, također studente ADU. Filmaši se pretvaraju u protagoniste, a “Pomutnje“ na licu mjesta postaju dokumentarni film o dokumentarnom filmu, nedaleko reality showa i granice “fakta i fejka“. U jednom trenutu, kad se ekipa preseli u izoliranu kuću u šumi, Adrian Pezdirc spomene i horor sa sedam mladih likova, što ima smisla. “Pomutnje“ se mogu pročitati i tako u smislu horora koji mladi (hrvatski) glumci/filmaši moraju proći da bi odigrali predstavu/snimili film.

SMRT LUJA XIV. (subota, 'Karaman', 20.45)
Kostimirana drama teško da može biti komornija od “Smrti Luja XIV.“ (2016.) o posljednjim danima u životu Kralja sunca u režiji kultnog katalonskog filmaša Alberta Serre, miljenika časopisa “Cahiers du cinema“ i ovogodišnjeg dobitnika STFF-ove nagrade za izuzetan doprinos razvoju pokretnih slika koji je na 13. izdanju festivala trijumfirao s “Pjevom ptica“. Samo na početku filma iz proljetne canneske konkurencije Serra snima jedan eksterijer i potom nas zatvara u odaje Versaillesa, mahom kraljevsku sobu, gdje će bol u nozi prikovati Luja XIV. za krevet, skinuti ga s apsolutističkih kraljevskih visina i pretvoriti u običnog smrtnika, makar i dalje pije iz kristalne čaše. Što smo udahnuli svježeg zraka u toj prvoj sceni, udahnuli smo. Slijedi klaustrofobija i smrad kad kraljeva noga počne zaudarati i od gangrene postajati crnja i od crnog humora za kojim Serra poseže da olakša situaciju (spasonosni eliksir od, među ostalim, bikove sperme). Kralj Sunca hvata zadnje zrake života. Legendarni Jean-Pierre Leaud (mladić u Truffatovu novovalnom klasiku “400 udaraca“), skriven ispod perike, izvrsno predočava njegovu agoniju, gubitak apetita i jaukanje od bola, još bolje dočaranu Serrinom režijom. Sa statičnom kamerom postavljenom pored kraljeve samrtne postelje i prirodnim zvukovima otkucavanja sata koji signalizira da je kralju kucnuo čas patnja izlazi iz ekrana poput “3D“ efekta i čini nam se kao da je Luj XIV. tu, pokraj nas. Onako kao što se u filmu nalazi ispred savjetnika i sluga, vjerne publike koja voajeristički okamenjeno promatra zalazak Kralja Sunca.

Filmska radio-drama
Njemačka “Havarija“ Philipa Scheffnera na sat i pol trajanja rasteže videoklip od tri-i-nešto minute u kojem se nalazi se čamac s 13 putnika (izbjeglice?) prepušten na milost i nemilost mora. Zvučna podloga filma, komunikacija na relaciji cruiser-spasilačka služba itd., izlazi u prvi plan, toliko da ga se titulira kao radio-dramu, svakako nesvakidašnje kinoiskustvo.

Metallica
U komičnoj drami “Radio Dreams“ Babaka Jalalija iranski imigrant u Americi počinje raditi na radio postaji i puštati ezoteričnu glazbu. Zaplet počinje u trenutku kad mu šefovi napokon namirišu priliku za lovu u zajedničkoj svirci članova iranskog banda Kabul Dreams i njima omiljene Metallice.

Josh Radnor
Jedan od rijetkih američkih filmova na STFF-u je “The Seeker“ Jeffa D Johnsona, drama o potrazi za vlastitim identitetom nakon tragedije u kojoj glumi Josh Radnor, zvijezda hit-serije “Kako sam upoznao vašu majku“ i filma “Fatalns studentica“. “The Seeker“ se prikazuje u programu Frame Extended, kao i “Havarie“.

Libido
Program Libido skriva dva intrigantna ostvarenja - tajlandski “Motel sumaglica“ Prabde Yoona isprepleće sudbine četiri neobična protagonista u titularnom motelu, a meksičko-francuski “Mi smo meso“ Emiliana Roche Mintera donosi postapokalipsu svedenu na interijer jedne zgrade i tri lika.

Hrvatske snage
Od hrvatskih filmova iz dugometražne konkurencije svakako treba vidjeti dva ponajbolja domaća dokumentarca u posljednje vrijeme, hipnotički “Iza lica zrcala“ Katarine Zrinke Matijević ambijentiran u Liku, te životni “Dum Spiro Spero“ Pere Kvesića. Kratkometražnu konkurenciju, pak, predvode sjajna animirana ratna alegorija “Grad duhova“ Marka Dješke, “Igra malog tigra“ Jasne Nanut s djevojkom i muškarcem (Ana Stunić, Krešimir Mikić) koji imaju drukčije viđenje njihovog prvog “dejta“, te “Machinae Novae 002“ Darka Vidačkovića koji isprepleće sjećanja i imaginaciju autora na rodni grad Šibenik.

Predavanja
U nizu predavanja izdvaja se ono američke filmske kritičarke Miriam Bale (“The Hollywood Reporter“, “The New York Times“) koja će “iznijeti pojedine negativne učinke autorskog pristupa kinematografiji koji je svjesno usredotočen na samog redatelja“, zatim Bernda Schocha o “vizualnoj i narativnoj strategije u glazbenim dokumentarcima”, te Bekima Sejranovića pod nazivom “Čovjek od riječi ili zašto ne znam snimiti film“.

Kino u zatvoru
Uz "Bačvice", "Karaman" i "Kinoteku", STFF će 14. i 15. rujna održati dvije projekcije i u Zatvoru u Splitu koje je odobrilo Ministarstvo pravosuđa, a službenici zatvora su direkciji festivala rado izašli u susret. STFF na ovaj način "želi poručiti da je kultura pravo sviju i da bi trebala biti dostupna svakome, pogotovo onima koji su udaljeni od kulturnih zbivanja".

Naslovnica Kultura