Kultura Kultura

UGLEDNO PRIZNANJE

U službi Kairosa: Vanja Kovačić dobitnica je nagrade 'Vicko Andrić'

UGLEDNO PRIZNANJE
U samostanu sv. Nikole oduvijek su bile hrabre žene koje su prihvatile poziv posvećenog života u klauzurnoj zajednici. Od prvih mojih posjeta benediktinkama ranih 80-ih godina, u dijelu za laike, polako, sve do danas, upoznajem blage i vedre koludrice kod kojih je i Kairos našao dom - kaže dr. sc. Vanja Kovačić

Dobitnica ovogodišnje nagrade 'Vicko Andrić', dr. sc. Vanja Kovačić to će vrijedno priznanje konzervatorske struke primiti 27. rujna u Muzeju "Mimara" u Zagrebu kad će Ministarstvo kulture, koje dodjeljuje nagradu, istodobno obilježiti i Dan europske baštine. Dr. sc. Vanja Kovačić, viša stručna savjetnica konzervatorica u Konzervatorskome odjelu u Splitu, prema odluci žirija, ovo priznanje zavrijedila je za radove na obnovi samostana sv. Nikole u Trogiru.

Obnova samostana sv. Nikole u Trogiru golem je posao, pa mi recite kakve je izazove taj pothvat za vas predstavljao? Kako ste uopće primili vijest o Nagradi 'Vicko Andrić'?

- Vijest o nagradi primila sam početkom srpnja. To je za mene bilo veliko iznenađenje, a posebno cijenim ovu nagradu jer se radi o priznanju struke za radove na obnovi samostana sv. Nikole u Trogiru. Predlagatelji su bili razne kulturne ustanove i konzervatorski odjeli iz cijele Hrvatske, pa je iz niza vrlo uspješnih radova izdvojen baš trogirski benediktinski samostan.

Ipak se, zar ne, Kairos, bog sretnog trenutka, tamo malo duže zadržao. Što se pak izazova tiče, svaki veliki posao je izazov koji često traži puno dužu pripremu, koordinaciju više stručnjaka, zahtjevna istraživanja i izradu dokumentacije. Time ne podcjenjujem male zahvate za koje je potrebno veliko znanje i senzibilitet te uravnotežen stručni pristup.

Četiri koludrice

Vi ste u samostanu i autorica muzejskog postava. Sada su u samostanu samo četiri koludrice. Kako vam je surađivati s njima?

- U samostanu sv. Nikole u Trogiru su oduvijek bile hrabre i odlučne žene koje su prihvatile poziv posvećenog života u klauzurnoj zajednici. Prilikom prvih posjeta benediktinkama ranih 80-ih godina, u dijelu za laike, polako sam upoznavala koludrice kojih je tada bilo sedam, neke od njih u visokoj dobi. Krasile su ih blagost i vedrina, a nosile se značajna i zvučna imena.

Među njima se isticala Majka Eufemija Grubić nazvana po prvoj opatici ovog samostana iz 1064. godine. Jednostavne i samozatajne tada su započele nevjerojatan pothvat na obnovi crkve i samostana, dostojan velikih graditelja, a jednom pokrenuti zamašnjak se nije prestao vrtjeti.

Iz početka je to bilo promatranje iz daljine, a međusobno povjerenje se postepeno gradilo s vrlinom strpljenja, i - tako je prošlo trideset godina - od istraživanja crkve i restauracije njene vanjštine i unutrašnjosti ukrašene štukaturama, popravka zvonika, dvorišta, samostanskih zgrada i kula koje povezuje gradski zid prema moru, i naravno uređenja muzejske zbirke i restauracije niza slika, kamene i drvene skulpture, obrednog ruha, srebrenih predmeta i namještaja.

Je li vas možda strah za budućnost toga vrijednog samostana koji čuva važne knjige i predmete iz naše povijesti?

- Iako su danas samo četiri koludrice, ne strepim od mogućeg utrnuća ovog samostana i vjerujem u njegov opstanak. Zamislite pred kakvom se odlukom našla Majka Skolastika Buccareo u prvoj polovini 19. st. kada je ostala sasvim sama u prostranom i dotrajalom samostanu, a u njegovu krilu je tek bila utemeljena škola za djevojčice s pravom javnosti.

Opatica je bila svjesna potrebe za odgojem i obrazovanjem svih staleža, te je spokojno prihvatila samoću i postojanost mjesta odbivši odlazak iz Trogira. I samostan je ponovno oživio novim koludricama.

Časne sestre, čula sam svojim ušima, kuju vas u zvijezde. Jeste li, nakon toliko godina i rada tamo, i emotivno vezani uz taj samostan?

- Naravno da sam emotivno vezana uz današnje sestre benediktinke i njihove časne prethodnice. Imala sam posebnu povlasticu obnavljati ovaj složeni sklop, prodrijeti u slojevitost grada znatno prije utemeljenja samostana, ali je upravo na ovom prostoru sačuvana horizontalna stratigrafija obrambenih zidina od helenističkog Tragurija do kasnog srednjeg vijeka.

Gradske zidine se poput godova jednog velikog stabla pružaju u samostanskom arealu pokazujući širenje grada. Arheološkim istraživanjem redovničke crkve potvrđene su građevine navedene u povelji o utemeljenju samostana u vrijeme biskupa Ivana Trogirskog, a to su Vrata Gospodnja koja su kroz gradske zidine vodila u luku i postojeća crkvica sv. Dujma, dodijeljena koludricama, postavši jezgra prvog samostana.

Objavili ste i jednu vrijednu knjigu vezanu uz samostan?

- U prigodi 950. obljetnice utemeljenja samostana, koja je proslavljena prije dvije godine, s radošću sam prihvatila poziv koludrica da zajedno s benediktincem ocem Jozom Milanovićem sudjelujem u uređenju zbornika radova. Okupili smo niz stručnjaka kako bismo predstavili sve ono što je na području duhovnosti i kulture nastalo u okrilju Virgines Dei, odnosno Božjih Djevica.

Ženski benediktinski samostani su relativno rijetki i vrlo zanimljivi...

- Istina. Posljednjih desetak godina u europskim razmjerima vlada poseban interes za proučavanje ženskog redovničkog života od kasne antike do kasnog srednjeg vijeka. Podsjetimo se velike izložbe 'Kruna i veo' 2005. priređene u Bonnu i Essenu te niza skupova koji su na problemski način razmatrali simboličko značenje samostanskog prostora, pojavu dvojnih samostana, kraljevske i plemićke grobnice u samostanskim crkvama, zavjete, posebnosti i različite aspekte ženskih samostana u odnosu na muške te osobnosti iznimnih redovnica poput mističarke Hildegard iz Bingena.

Nažalost, trogirski samostan oskudijeva ranom arhivskom građom i kodeksima koji su stradali u napadima i bombardiranju s mora. Isto tako vezilačke izrađevine poput tapiserija s povijesnim i hagiografskim scenama koje slave utemeljitelje i titulare samostana, izvanredno su sačuvane u zapadnoeuropskim redovničkim središtima, ali ne i u Trogiru.

Velike izložbe

Dalmacija je vrlo jaka konzervatorska 'baza', zar ne?

- Bogata baština gradova, otoka i Dalmatinske zagore u čitavom obuhvatu terena na kojem smo radili, a u to vrijeme je sezao od akvatorija Lastova do Knina u unutrašnjosti, i u rasponu od Neretve do rta Planke, profilirala je cijeli jedan naraštaj konzervatora vođen najboljim znalcima i učiteljima, koji je stasao u nekadašnjem Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu.

Iako je veći broj kolega otišao iz zaštite spomenika u znanstvene ustanove i na sveučilišne katedre, u svojim ranim konzervatorskim godinama su posebno pridonijeli metodologiji istraživanja spomenika, razradi dokumentacije i sustavu vrednovanja spomeničke građe te značajno obogatili hrvatsku povijest umjetnosti i arheologiju čudesnim i kapitalnim saznanjima.

Naravno, iz odgovornog odnosa prema istraživanju i konzervaciji spomenika slijedio je i niz izložbi na kojima su restaurirani spomenici i zahvati prezentirani široj javnosti uz primjerenu stručnu i znanstvenu obradu. Prilikom izložbe u Veneciji 2001. na kojoj je predstavljena naša sakralna baština ugledni profesor Wolfgang Wolters je ushićen viđenim iskazao priznanje našoj maloj konzervatorskoj grupi riječima 'Vi ste najbolji veleposlanici svoje zemlje'. To je bilo ugodno čuti.

Na kojim projektima sada radite, a o kojima ćemo, nadam se, tek čuti?

- Nekoliko posljednjih godina uz kolegu Radoslava Bužančića sudjelujem na programu obnove katedrale sv. Dujma što je vrlo zahtjevan i delikatan zahvat. Nakon kupole i unutrašnjosti zidnog plašta konzervatorsko-restauratorski radovi su koncentrirani na pločniku na kojem se povezuje mreža razlomljenih dijelova i tonski ujednačava ploha.

Neke bih teme željela dovršiti, a vezane su uz arheološke radove u Trogiru i na otoku Braču. Priželjkujem jedno novo izdanje zbornika "Spomenici otoka Brača" u biblioteci Bračkog zbornika, 55 godina nakon prve knjige. Novi rezultati i radovi na spomenicima od 6. do 19. st. izmijenili su sliku otoka i dopunili saznanja o njegovoj prošlosti.

Crtica o laureatkinji

Dr. sc. Vanja Kovačić rođena je u Splitu 1954., maturirala na Klasičnoj gimnaziji 1973., a diplomirala povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1982. zaposlena je kao povjesničar umjetnosti - konzervator u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu, koji od 1997. mijenja naziv u Konzervatorski odjel - Split, u sastavu Ministarstva kulture. God. 1987. magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temi “Omiš - razvoj starog naselja” pod vodstvom mentora akademika Igora Fiskovića.

Na istom fakultetu je 2012. obranila doktorski rad “Samostan sv. Nikole u Trogiru i razvoj jugoistočnog dijela grada” uz mentorstvo akademika Fiskovića. Bila je na više studijskih boravaka u inozemstvu te na specijalizaciji u Grčkoj, na katedri za fortifikacije Politehnike u Solunu.

Autorica je brojnih publikacija, a od novijih izložbi koje je postavila izdvajaju se 'Riznica splitske katedrale' (2012.) i 'Ejnar Dyggve - istraživanja u Dalmaciji' (2014.) priređene u Staroj gradskoj vijećnici na Narodnom trgu te ciklus izložbi u palači Skočibučić Lukaris na Peristilu, budućem Muzeju sakralne umjetnosti: 'Marjanske crkvice' (2013.), 'Buvinine vratnice' (2014.) i 'Pustinja Blaca - kulturni krajolik' (2015.).

 

Naslovnica Kultura