Kultura Kultura

novi ravnatelj splitskog Baleta HNK

Kirov: Dok imaš tijelo koje možeš koristiti – potroši ga

novi ravnatelj splitskog Baleta HNK
Kod mene postoji samo rad. Naša karijera kao plesača prekratko traje. Imamo deset, 15, maksimalno 20 plesačkih godina – iskoristimo ih. Sjedit ćemo kući nakon toga. Ali ako možemo plesati, kreirati, davati – bit će dana kad ćemo biti više s familijom

Igor Kirov, (40), makedonski koreograf i novi ravnatelj splitskog Baleta HNK simpatije osvaja velikom brzinom.

Prošle godine u ovo doba – nakon premijere baleta „Pet do 12“ na Splitskom ljetu - bio je „new guest in the town“ i u teškoj borbi s padežima u hrvatskom jeziku koji su mu, naravno, veliki problem, dok ovih dana ne možete ne primijetiti koliko se njegova socijalna mreža razgranala.

Kirov je u komunikaciji vrlo otvoren, često se smije i nekonvencionalan je.

Njegovi stanodavci, obitelj Vrljičko, neskriveno ga obožavaju, a nedavno je nakon predstave u Šibeniku uspio zainteresirati Jelenu Rozgu i Maksima Mrvicu da dođu u Kazalište pogledati „Na putu“.

Pjevačica mu je, kaže, rekla da će to biti nakon 20 godina apstinencije od baleta.

Razgovor smo vodili uoči njegova leta za Skoplje, nakon razorne poplave koja je odnijela 22 ljudska života.

Iako su njegova majka i sestrina obitelj za to vrijeme bili u rodnom Štipu i nisu bili ugroženi, želio je otići i pomoći sunarodnjacima ako bude potrebno.

Ali i pozabaviti se uređenjem svoje kuće u Skoplju.

Vrijeme prije odlaska bilo mu je popunjeno administracijom: rješavanjem radne dozvole u Hrvatskoj, pri čemu mu je dodatno stvar komplicirala makedonska ležernost spram upisivanja imena u dokumente – negdje je on Igor, negdje Igorče, a negdje pak – Igorčo.

Kažem mu da sam ispočetka mislila da je njegovo ime „umjetničko“ a ne pravo – pa ruski Kirov balet je izvodio baš „Princa Igora“! - i da zvuči kao PR za koreografa, s čime se on u potpunosti složio.

Njegov hrvatski nije besprijekoran, ali to uspješno nadoknađuje ubacivanjem tečnog engleskog na kojem razmišlja:

- Da, da sam ga htio izmisliti, ne bih mogao naći bolje ime koje bi me povezalo sa onim što sam danas.

Nisam ga bio svjestan dok nisam došao u Nizozemsku.

Inače, prezime sam dobio po mom djedu Kiri, kako je tradicija u istočnoj Makedoniji, a postojale su i druge ideje za moje ime.

Ali majka se tome usprotivila. Srećom! Budući da je moj otac umro, ja sam u stvari jedini Kirov u mojoj obitelji – kaže on.

Kakvi su Vam planovi nakon izbora za ravnatelja?

- Imam ranije isplaniranu premijeru u Nacionalnom baletu u Drezdenu 25. studenoga, a prije toga u Madlenianum teatru u Beogradu 8. listopada, ali to ću pripremiti dok je splitski Balet na godišnjem odmoru.

Kad počne sezona, bit ću ovdje.

U Drezdenu radim jednu vrstu „fairy tail“ predstave. U Beogradu nastavljam Balkan Dance Project koji sam lani pokrenuo s Mojcom Majcen.

Cilj projekta je okupljanje mladih umjetnika s naših prostora - ove godine iz Slovenije, Makedonije, BiH, Srbije i Hrvatske – dakle, free lancera, školovanih, koji rade suvremenije, konceptualne stvari, te da dobiju šansu raditi s koreografom u kazalištu.

Radit ćemo predstavu koju sam postavio u Seulu, u Koreji, sada s većim brojem plesača, „The Cube/Kocka“.

Glazbena podloga bit će nešto između Balanescu kvarteta i Alva Nota, još radim na tome.

Imao sam neke druge zamisli za karijeru, ali s obzirom na nove okolnosti vezane uz Split morat ću adaptirati život i planove prvenstveno u skladu s mojim ovdašnjim ansamblom.

Bitno je sad što je njima najpotrebnije i da budem tu za njih. Iako, svaki moj uspjeh izvan Hrvatske bit će i uspjeh splitskog Kazališta, moje matične kuće.

Jer ja nastupam tamo kao ravnatelj splitskog HNK.

Isto kao što je mariborski Balet postao poznat u svijetu kad ih je počeo voditi Edward Clug, koji je radio koreografije svuda, u Nizozemskoj, Njemačkoj, Švicarskoj.

Moja prezentacija je istovremeno i prezentacija moje matične kuće. To može donijeti samo dobro - veći izbor plesača, više poziva za turneje, na gostovanja i drugo.

To bi bio i moj glavni „goal“ – da se za moj program i za splitski ansambl malo više čuje, ne samo u regionu, već i šire. Već smo malo počeli s „Pet do 12“.

A sad još s novom predstavom „Na putu“ tvrdim da naš repertoar, tako zahtjevne predstave, nema ni jedan ansambl u Hrvatskoj, ni u regionu.

- Sad ste dijelom i odgovorili na ono što sam htjela pitati: hoćete li živjeti u Splitu i kako zamišljate svoj program?

- Da, Split će biti moj dom, bit ću cijelo vrijeme na raspolaganju plesačima.

Ima dosta stvari koje treba organizirati i srediti, a kad budem imao prostora radio bih i neke stvari koje sam započeo.

Splitsko kazalište je nacionalna kuća i tako će, dakle, ostati, splitski balet se neće pretvoriti u moderni ansambl.

To ne želim, niti bih volio.

Ako sam ja moderan koreograf, to ne znači da će se ansambl pretvoriti u moderan.

Iako publika voli vidjeti i moderne predstave –„ Pet do 12“, „Side to Side“, „Na putu“ su uvijek rasprodani.

Bijeli balet ostaje „number 1“, kao i svuda na Zapadu. Pariz, München, Amsterdam, imaju i klasični i moderni balet.

Želim plesačima dati priliku da rade s više koreografa. Na Zapadu postoje „double“ ili „tripple“ programi, s više koreografa, to bih ja radio ovdje.

Da kombiniramo različite programe, čime plesači dobivaju više.

Za svojih 20 godina karijere sam naučio – što više koreografa, više ti se šire vidici. Svaki plesač mora biti sposoban za moderan i klasični ples, samo tako se može dobiti kvaliteta.

- Znači, gostovanja koreografa ste već isplanirali? Planirate li nove predstave?

- Da, bit će dva gosta koreografa, za imena je još rano. Pripremat će se jedan novi klasični balet, „La Sylphide“, koji nikada nije prikazan u Splitu.

Ostaje na repertoaru „Vragolasta djevojka“, svakako „Orašar“, „Na putu“ otvara sezonu, a i „Pet do 12“ ostaje na repertoaru.

Planiram nekoliko gostovanja s te dvije predstave, već krajem studenoga u Makedoniji.

Želim povezati Balet s regionalnim ansamblima iz Rijeke, Zagreba, Sarajeva, Beograda, Skoplja, Ljubljane, da se pojača razmjena predstava, plesača i međusobnih gostovanja. Kao i turneje zapadnog tipa, ali za to treba malo više vremena, možda godinu poslije.

No, regionalna gostovanja, to sigurno. Svi direktori baleta u kazalištima su trenutno iz mlađe generacije, osim u Novom Sadu.

Pozvat ćemo kazališta, to je nekada bio pozitivan način za razmjenu ideja, plesača, kostimografija, koreografija, da se odmjeri gdje smo.

A i publika će imati priliku vidjeti kvalitetne predstave.

Mislim da na Balkanu postoji dobar baletni repertoar. Više ću se, naravno, fokusirati na sezonu nakon ove, a sad dogovaram stvari od danas do sutra.

- Od splitskih baletana i balerina očito imate velika očekivanja.

- Mi smo tek počeli.

Počeli smo pomicati granice, a ja se nadam da će oni sa svakim novim koreografom otvoriti još neka nova vrata.

Vidim koliko su moji plesači sposobni. Većina njih koji su radili sa mnom, ali i oni koji još nisu, dobit će mogućnost u idućim sezonama.

Kad pogledam tri predstave koje smo radili, vidim kako su se transformirali, a vidi to i publika.

U kvalitetnije, bolje. Nadograđivali su se i sve što su radili sa mnom kao modernim koreografom vrijedit će i za klasične balete.

Cijela moja karijera uvijek je bila rad i samo rad, i svaki dan neka nova vrata. Od 1996., kada sam otišao iz Makedonije, radio sam u deset ansambala, u proteklih 20 godina s 50 koreografa. Uvijek sam htio novo, a to svaki plesač želi. Idemo, dakle, dalje, zajedno kao jedna cjelina.

- U prosjeku je, kažu, splitski ansambl prilično star. Očekujete li od svih puni angažman?

- Ja kao koreograf i ravnatelj moram znati koliko je tko sposoban. Ne mogu nekom od 55 godina kazati da pleše

„Pet do 12“! Normalno, svatko će plesati ono u čemu je dobar. Zato postoje sporedne i dodatne uloge.

Mada ima među njima onih koji su sposobni dati još više. Svatko će plesati ono u čemu može izgledati dobro.

Obećao sam im da nitko neće sjediti i čekati, svatko će dobiti ulogu za ono što vrijedi, što je zaslužio i što može raditi.

- Znači, već ste razgovarali s plesačima?

- Da, s cijelim sam ansamblom razgovarao – svatko će dobiti ono u čemu je dobar.

Za mene su oni svi isti.

Oni su moji plesači, svatko će imati udjela – netko će plesati više a netko malo manje, ali je repertoar razvidan.

- Bogdanić? Može li Vaš dolazak premostiti jaz koji se stvorio između bivšeg ravnatelja i jednog dijela ansambla? Kako gledate na situaciju koju ste naslijedili?

- Ljeto je i dobro je da svi opustimo i zaboravimo neke stvari.

Žao mi je što je bilo to što je bilo, ali ja sam druga osoba, vidim svoj ansambl kao jedinstvenu grupu.

Važno mi je da svatko svakoga poštuje, da svatko radi svoj posao. Ja volim svoj posao.

Za mene nisu neki „naši“ a neki „vaši“, za mene su svi plesači isti i svatko će od mene dobiti ono što zaslužuje.

Ja ću posvetiti vremena rješavanju svakog problema. Suludo bi bilo reći da jedan ansambl nema problema, svugdje ga ima.

Mali ili veliki, potrudit ću se da se među nama riješi. Lijepa riječ zlatna vrata otvara.

Ja nikome nisam ništa učinio, volim ih sve na svoj način i tako treba ostati.

Moj trud, energiju i želju da dobiju dobar baletni repertoar, dobar plesni sat, gostovanja, više predstava – svatko bi trebao cijeniti.

Trebat će vremena da se prebrodi to što je iza nas, ali što god je bilo, prošlo je, zaboravimo, idemo od početka. Ja sam Igor Kirov, čovjek od 40 godina s 20 godina iskustva, prošetao sam pola svijeta i imao iskustvo raditi s raznim ljudima i u raznim zemljama, vidio sam puno toga i nosim jednu novu energiju.

Ono što ja zamišljam dat ću na nov način. Da me nitko ne uspoređuje.

Jest, Dinko me ovdje doveo, što bi napravio svaki pametni ravnatelj koji hoće napraviti nešto novo. Ja sam došao tu, vidio da mogu funkcionirati i zato me on pozvao još jedanput.

Super funkcioniram s tim ljudima, oni su me prihvatili i napravili smo to što smo napravili. Dvadeset predstava u samo jednoj sezoni jednog modernog baleta kao što je „Pet do 12“ je velika stvar.

- Čula sam od nekih plesača da se naporno radilo za premijeru zadnja dva mjeseca, da su se zaželjeli svojih ukućana.

- Kod mene postoji samo rad.

Naša karijera kao plesača prekratko traje. Imamo deset, 15, maksimalno 20 plesačkih godina – iskoristimo ih.

Sjedit ćemo kući nakon toga. Ali ako možemo plesati, kreirati, davati – bit će dana kad ćemo biti više s familijom.

Dok imaš tijelo koje možeš koristiti – potroši ga. Svaki dan se ide naprijed, nikad nazad. Kirovljeva formula uspjeha je – „giving and taking“.

- Specifičnost splitskog ansambla je i to da cvatu ljubavne veze. Šesnaest balerina i baletana je povezano brakom.

- Da, i još četiri nova mlada zaljubljena para.

- Kako na to gledate?

- Ja baš volim te stvari. Iako može biti nož s dvije oštrice. Nema toga na Zapadu, jer plesač nikad nije 15 godina u jednom ansamblu.

Imaš ugovor na jednu godinu, kad ona završi, još dvije ili tri godine…

A onda ne znači da će tvoj partner zadržati ugovor. Ideš dalje. To je taj ostatak socijalističkog sistema koji još funkcionira od Vardara do Triglava, siguran i doživotan posao.

- Baletnu školu ste upisali prilično kasno, s 18 godina. Niste imali podršku roditelja za ples?

- Nisu oni ništa imali protiv da ja plešem, ali su rekli:

„Sine, moraš imati posao koji će ti donijeti kruh“.

Bili su po zanimanju knjigovođe, radili su u velikim firmama, i nisu imali veze s umjetnošću, oni su ljudi sa sela.

Još kao dijete sam plesao u Pionirskom domu u Štipu. Svi su domovi slali svoju selekciju u Kumanovo, gdje je dolazio žiri iz Baletne škole iz Skoplja i pronalazio talente.

I onda su pronašli – mene.

Nakon što sam morao završiti srednju veterinarsku, u Skoplju sam u samo dvije godine završio četverogodišnje školovanje.

Razmišljao sam što napraviti sa svojim životom, osjećao sam da u meni ima nešto više nego da ostanem obični plesač u Makedoniji. 

Htio sam otići negdje vani da vidim kako to izgleda.

- I onda ste kao 20-godišnjak odlučili na Akademiju u Rotterdam?

- Prva opcija je bila Amerika.

Primili su me, ali kad sam vidio kolika je školarina – 15 tisuća dolara plus život na Manhattanu, ukupno 30 tisuća dolara. „Simply impossible!“

Kako sam u početku više radio jazz dance, moja drugarica koja je već bila na Akademiji u Rotterdamu mi je rekla:

„Čuj, ja mislim da bi ovdje dobro prošao“.

To je bilo vrijeme videokaseta, snimio sam neka sola i dao joj da odnese na Akademiju.

Na audiciji je bilo 420 ljudi a primili su deset muškaraca i deset djevojaka.

Primili su me preko videokazete!

Prepoznali su moj talent i u listopadu 1996. upisao sam prvu godinu na rotterdamskoj Akademiji. I tu je krenulo sve.

Otišao sam bez para.

- Kako je taj svijet izgledao mladiću željnom dokazivanja iz Makedonije?

- To je za mene bilo nevjerojatno.

A kad sam došao u Rotterdam, prvo što sam shvatio bilo je da je vrijeme kada sam bio jedini plesač u Makedoniji i kada su me svi tretirali vrlo dobro – prošlo.

- Jedini? Ni tamo nisu baš dobro gledali na muškarce u tajicama?

- Da, balkanski sindrom.

U Makedoniji je bilo malo plesača. Ali sada su hip hop scena i street dance sve promijenili, otvoreniji su prema tome.

No, još uvijek nemamo razvijenu plesnu scenu. Svi dijelovi bivše Jugoslavije imaju razvijeniju scenu od nas, nemamo čak ni udruženje baletnih umjetnika.

U Makedoniji treba još puno vremena da to profunkcionira.

- Kako ste se snašli u Nizozemskoj?

- U Makedoniji sam dakle bio „one and only“, ali sam u Rotterdamu shvatio da sam „one of the thousand“ i da nema više po starom.

Trebao sam se mijenjati i izboriti za sebe.

I - nakon prve godine sam nominiran za najboljeg studenta i od Ministarstva kulture sam dobio stipendiju.

Prvu godinu mi je pomogao čiča iz Švicarske jer moji nisu imali para.

Otišao sam u Nizozemsku sa 500, a trebalo mi je deset tisuća eura.

Mentorica mi je davala po 50 guldena tjedno za hranu, a direktorica Akademije mi je ponudila da održavam njezinu kuću da zaradim 150 guldena vikendom da mogu platiti stan.

Sa stipendijom je poslije sve bilo lakše. Ali, to mi je iskustvo pomoglo da naučim koliko vrijedi sve oko mene.

Kad imaš sve, to ne shvaćaš.

Naučio sam da sam jedan od tisuću plesača i da trebam raditi dvostruko više od svih ostalih da uspijem. I ekstra raditi da bih preživio.

Moj životni put me doveo do toga da danas cijenim sve što je ispred mene. Cijenim svaki dan, ono što je prošlo se ne može vratiti. Opipao sam to iskustvo.

- Surađivali ste s mnogim koreografima. Koga cijenite posebno?

- Ima nekoliko koreografa koji su mi otvorili oči, jedan od njih je Jakopo Godani, s kojim sam radio u Rotterdamu.

On mi je otkrio u kojem pravcu da se razvijem. Kao mlad sam sve plesao, od neoklasičnog, modernog, suvremenog, fizičkog do konceptualnog baleta dok sam otkrivao gdje je Igor Kirov.

Što on voli i što on može kao plesač i gdje mu je limit?

Zato sam negdje boravio godinu, negdje dvije, i išao dalje.

Nisam volio monotoniju nego sam želio učiti s koreografima i plesnim pedagozima.

Jer, koliko god on bio loš, plesač uvijek može dobiti nešto što će mu jednom pomoći. Neku ideju, pokret, savjet, bilo što…

- Gdje ste sve živjeli? Radili?

- Galili Dance je bila moja prva kompanija u Groningenu, s poznatim izraelskim koreografom Itzikom Galilijem, onda Dance Works Rotterdam, gdje sam plesao repertoar s pet, šest gostujućih koreografa u prvoj sezoni i gdje sam sve shvatio.

Potom Njemačka, Oldenburg, nakon toga Švicarska, Saint Gallen, opet Njemačka, pa Belgija, opet Njemačka, Austrija, pa Njemačka, Francuska, Austrija, Njemačka…

Ipak, Nizozemska je najviše utjecala na mene. Ljudi kad me vide kažu: „Jesi li ti završio u Rotterdamu?“ Taj moderni stil, Scapino Ballet, Dance Works, Conny Jannsen su me oformili, kao i Akademija.

Imali smo predmet Improvizacije, pa Partnering… Nikad nisam bio tehnički savršen, ali sam bio „good mover“ i „good partner“. To je bilo moje obilježje.

- Kad ste odlučili napustiti plesačku karijeru?
- Prvog lipnja 2014. morao sam presjeći. Dvije godine ranije sam počeo razmišljati o tome.

Počeli su me zvati da predajem u Rotterdamu, Münchenu, u Skoplju, Beogradu, od prošlog studenoga i u Tokiju.

Nisam mogao plesati, koreografirati i držati satove.

Ne možeš sjediti na tri stolice, a ne možeš se ni fizički održavati. Srećom, moj bivši direktor u Dresdenu, gdje živim, je vratio na repertoar jednu predstavu iz 2008. s glazbom Jacquesa Brela, u kojoj sam tada uz njegovu ženu imao glavnu ulogu.

Četiri dana prije premijere glavni plesač je slomio zglob. I on mi kaže: „You are my only hope“.

Onda sam riješio, ok. To mi bila draga predstava. „Farewell performance“. Zaokružio sam 18 godina plesa, bilo je loših i dobrih stvari, naučio sam puno – odlučio sam to podijeliti s drugim ljudima.


- Nagrađeni ste za koreografiju 2006. u Japanu. Što je ta nagrada promijenila u Vašem životu?

- Još na Akademiji sam počeo raditi koreografije, male, velike, a 2006. sam za Noć mladih koreografa napravio duet na muziku Kirila Džajkovskog, tada prvi put. Na Dance Europe sam vidio natječaj u Nagoyi i odlučio poslati koreografiju.

U žiriju je sjedio Matz Ek, ugledan svjetski koreograf, te Susanne Linke koja je ravna Pine Bausch, dali su mi nagradu New Raising Choreographer.

Novo koreografsko ime. Matz Ek mi je dao jedan savjet koji mi je puno značio. „Imaj svoj potpis, nikada ne kopiraj drugoga. Pronađi samog sebe.“

- Koristite makedonske glazbene motive u svojim koreografijama. Čini se da je etno uvijek i svima interesantan.

- To svugdje ima publiku.

S glazbom Džajkovskog sam započeo još od tada, a poslije sam radio u Španjolskoj, Italiji, Makedoniji, Sloveniji i Njemačkoj na sličnu muziku, to uvijek pali svuda.

Naš makedonski etno ima još puno dubine, naš folklor je bogat, ali važno je i kad i kako ga koristiti. Mene uvijek inspirira, kad se usporede moje „Pet do 12“, „14 sati“, „Not2Close“, „From that day on“, „White Discharges“, to su različite predstave, ali muzika je slična.

Naši ljudi, od Vardara do Triglava, najviše je proživljavaju, poznata im je, ti glazbeni korijeni će nas uvijek povezivati.

Za moj prvi nastup u Splitu, kad me Dinko pozvao nakon što smo se upoznali na natjecanju u Beogradu, htio sam se predstaviti baš time.

Nečim dojmljivijim, kako bi publika uživala. Taj naš etno, to je u Japanu bila senzacija! U Makedoniji, u Beogradu, u Sarajevu, svuda je puno.

Na Ohridskom ljetu kad je izveden „Pet do 12“ lani u kolovozu, ljudi su stajali po stepenicama, sve je bilo puno. U gledalište je moglo stati 500 ljudi, a ušlo ih je 800, toliki je bio interes. Sve su dnevne novine pisale o tome.

Ali, dosta sam radio s tom vrstom glazbe, bilo bi dosadno ponavljati, a i nema potrebe.

- Kad usporedite plesne scene zapadnoeuropskih zemalja, pa i naših susjeda, što se u umjetničkom smislu najviše cijeni?

- Inovacija, kreativnost.

U principu, sve je već viđeno.

Živimo u vremenu kad se stvari ne mogu kriti.

Ne treba misliti da ćeš napraviti nešto što nitko prije nije radio.

Ali, jedino što je interesantno je kako ćeš ti to sve spojiti.

Ono kako ti to vidiš, kakav je sklop okolnosti, kako se predstava razvija i koliko su dojmljivi plesači u onom što želiš pokazati.

Koliko je od tvoje ideje preneseno u izvedbi. Ne samo u baletu, već u svim sferama umjetnosti, sve je već viđeno.

Mi crpimo inspiraciju od ovih prije nas, kao što su oni od nekih ranije.

- Kad radite s mladima, što je najvažnije što im želite prenijeti?

- Da koriste prostor, to uvijek kažem. I da budu svjesni svojeg tijela.

Svaki dio scene mora biti pun, plesač mora iskoristiti svaki centimetar i osvojiti je.

Svjestan što njegovo tijelo može. Kad to pronađe, sve ostalo dolazi.

Tehnika se uči svakodnevno, ali ono drugo je za mene kao plesača uvijek bilo važno.

Kad predajem na Akademiji imam svoju, Kirovljevu tehniku - moderan ples baziran na baletu, ali s puno koordinacije i svijesti o tome „what is happening with you, once when you came to this studio, stage or presentation?“

Radni ritam

Protekle dvije godine Kirov je radio puno: osim premijere baleta „Na putu“ u Splitu, u travnju je s Makedonskim nacionalnim baletom u Skoplju postavio predstavu „Crvena soba/Red Room“, a za Svjetski dan plesa 29. travnja u splitskom kazalištu izveden je njegov i Bogdanićev diptih „Side to side/Romeo i Julija“.

Prošle godine, u studenome, u Sloveniji je izveden njegov balet „Priče/Stories“ u okviru Balkan Dance Project, na Splitskom ljetu „Pet do 12“; kao gostujući koreograf u Mainzu za Delattre Dance Company pripremio je „From that day on“, te prije toga za Opera Nacional De Bordeaux u Francuskoj predstavu “The Diary of Nijinsky “.

 

Miris mora

- Mislite da ćete se lako priviknuti na "naše malo misto"?

- Imam puno posla, a kad je tako, ne vjerujem da će biti puno vremena za nešto drugo. Kad voliš ono što radiš, sve je lakše. Adaptacije su normalne.

Nije ovo Berlin ili Pariz nego Split, ali od prvog dana kad sam došao ima nešto što me uvijek privlači. Valjda miris mora.

Naslovnica Kultura