Kultura Kultura

Komparativna analiza

Ljubav i ostale parodije - 'Pjevač u noći' Olje Savičević-Ivančević

Komparativna analiza
Riječ je o ljubavnome romanu, ali ima i elemenata potrage, romana ceste, prvo i zadnje poglavlje su pisma, ali istovremeno to je parodija na sve žanrove. Riječ je o djelu za koje ti bude žao što si došao do kraja..

Puno lektire stoji iza "Pjevača u noći", najnovijeg romana domaće spisteljice Olje Savičević-Ivančević, kao dokaz pošteno odrađena posla - naspram svih "barbarogenijskih" teorija, književnost je zanat koji se, uza sva nadahnuća i talente, ipak i prije svega uči kroz lektiru - ali i kao podloga za igru citatima, stilovima, žanrovima i slojevima značenja.

Kompozicijski, roman je podijeljen u dva dijela, prvi, znatno duži ispripovijedan je u ich-formi, naratorica Naranča Peović priču plete ispovjednim tonom, kao kad žena govori najboljoj prijateljici, što je potencirano i čestim ubacivanjem pojma dušo na koncu rečenice, a događa se u Splitu, Zagori, Bosni i Zagrebu. Drugi, pak, dio ispripovijedan je u trećem licu i nosi naziv Detroit, a osim ovog američkog grada kao mjesta za novu Utopiju, pojedina poglavlja događaju se u Zagrebu.

Niski i visoki stil

Žanrovski, "Pjevač u noći" ljubavni je roman, ali ima i elemenata potrage (ono, kad "zašlajfa", da povuče fabulu naprijed), romana ceste i epistole, prvo i zadnje poglavlje su pisma, ali istovremena to je parodija na sve žanrove. (Uostalom, nije li i "Don Quijote" parodija na viteški roman?). I ne samo žanrova, nego svi motivi parodije, čak i opis umiranja vlastitog oca kako ga pripovijeda Naranča Peović je parodija, televizijske sapunice snimljene u Hrvatskoj toliko su popularne u svijetu da se tamo otvaraju katedre za učenje hrvatskog jezika (mo'š mislit), pojedini likovi, poput babe koja je zaboravila popiti tabletu pa bulazni svašta, prava je karikatura... Sve se može parodirati, (po)kazuje nam Olja Savičević-Ivančević. Sve osim rata. Samo u povremenim reminiscencijama na rat nema podsmijeha.

U izričaju spisateljice vlada prava polifonija, dominatan je kolokvijalni splitski govor ("Prasnuli smo se, zaljubili i vjenčali.), no u pojedinim esejiziranim pasažima autorica ide prema visokom stilu, jedno je poglavlje, bez znakova interpunkcije, odrepano... Sve je to impregnirano i citatima, što će zamijetiti tek učeniji čitatelj, više autora, no, u pogovoru spisateljica iskreno to priznaje. (Postmoderna su ovo vremena.)

Tematski, priča je gotovo banalna, ona, Naranča kreće u potragu za Slavujem - a ptica slavuj pjeva uglavnom noću i otud naslov romana - s kojim je dijele tri godine braka i njen brod oko kojeg on skrbi, koji je ona nakanila prodati. Ona je uspješna autorica scenarija za televizijske sapunice, a on osebujni umjetnik koji muku muči s gradom u kojem se zatekao, te na koncu poručuje: "Dom ti je tamo gdje te prihvaćaju." Ne nalazi ga u njihovu bivšem stanu u Ulici Dinka Šimunovića, najljepšoj na svijetu - na jednoj od mogućih razina iščitavanja "Pjevač u noći" posveta je ovoj splitskoj ulici, koju ćemo kasnije sretati i u Zagrebu i Detroitu - skrojenoj po mjeri čovjeka te ga nastavlja tražiti dalje, u Zagori, u Bosni...

Stereotipije o Vlajlandu

Usput, ona se - dojam je da pritom uvijek nalazi riječ jaču od prave - vraća u vrijeme, uvijek naglašavajući "prije dvadeset godina", ili, pak, kaže: "Moje oči su bile stare sedamnaest godina..." Ta Narančina potraga za Slavujem, naravno, pretvara se u potragu za nestalim vremenom, ne u prustovskom smislu, nego na način i jezikom Olje Savičević-Ivančević. U kojoj će svako malo bljesnuti misao poput one: "Ljubav je jedini istinski spektakl koji se nudi, ako ne volite rat." A ima toga more još.

Kraj priče, drugo poglavlje, neočekivan je i začuđujući, te će se ispostaviti da je čitav prvi dio priče deduciran iz dokumentarca o Slavuju iz Šimunovićeve ulice u Detroitu. A poruka? Spominjući se onog mostarskog pjesnika, uvijek i ponovno, ostaje konkluzija: Sve ono što ljubimo stvorili smo sami.

I evo nas, zbog gabarita koje je zadao urednik, na mjestu gdje ovo zastajanje nad "Pjevačem u noći" moramo privoditi kraju, a ovom tekstopiscu se čini da je tek počeo s ovim zapisom, jer toliko toga još bi se moglo reći, o Splitu, Splićanima, kapitalizmu, bankama, o ćelavoj Helanki, pjevačici iz splitske noći u čijem liku se sastaju Ionesco i magijski realizam, duhu Dinka Šimunovića.... Jer, ovo je roman u koji je na 146 stranica stalo makar tri puta više teksta, i djelo koje kad pročitaš bude ti žao što si došao do kraja, pa bi se najradije vratio na početak i počeo ponovno... Naravno, ako bi se "tražila dlaka u jajetu", moglo bi je se naći, poput stereotipije o Vlajlandu, ali...
"Pjevač u noći" nosi podnaslov "Romanca". No, to je tek eufemizam.

 

Naslovnica Kultura