Kultura Kultura

oči u oči

Maja Hrgović: Hrvatska ljevica je bolesna od potrage za ustašama

oči u oči
Književnica, novinarka i scenografkinja Maja Hrgović (35), pokretačica je online-časopisa za kulturna i društvena zbivanja Arteist. Rođena je u Splitu, u Zagrebu je diplomirala hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu, pohađala je i studij teatrologije te Centar za ženske studije.

Dobitnica je književne nagrade Kiklop za 2010. godinu, te nagrade Marin Držić za dramu "Prekrasne ruševine"\' 2013. Predstave po njezinim romanima izvode se u domaćim i stranim teatrima, a po njenim pričama snimljena su i dva filma.

Jedina je hrvatska autorica ikad uvrštena u prestižni međunarodni časopis "The Granta Magazine", a našu dnevnopolitičku arenu uzburkala je kao jedna od rijetkih osoba iz hrvatskog kulturnog mikrokosmosa koja je pozdravila odluku ministra kulture Zlatka Hasanbegovića o raspuštanju Povjerenstva za neprofitne medije.

- Za Povjerenstvom za neprofitne medije ne treba žaliti; ono je u tri godine svog postojanja proizvelo čitav niz sukoba interesa, radilo se aljkavo, s malo odgovornosti prema javnom novcu i s puno privilegiranja ideoloških srodnika. Neki članovi povjerenstva novac su dijelili medijima u kojima sami rade, radi se o milijunskim iznosima. S tim se problemima trebao pozabaviti bivši ministar, Berislav Šipuš, i Andrea Zlatar Violić za čijeg je mandata Povjerenstvo osnovano. No, Zlatar je bila rastresena i aljkava, a Šipuš frustrirajuće pasivan, i iza sebe su ostavili katastrofu – najsiromašniji resor u kojem su oboreni europski rekordi u gušenju kulture. Dosadašnje poteze novog ministra ne mogu pozdraviti, vidim puno problema u njegovom (ne)shvaćanju kulture; problematično je i to što je Povjerenstvo raspustio naprasito, samo dan nakon što je Željka Markić prosvjedovala, što otvara mogućnost da će se s promjenom vlasti sad privilegirati ideološki srodnici na "drugoj strani", a to bi bilo stvarno loše. No, u ovom društvu koje je stendalovski podijeljeno na crvene i crne, lijeve i desne, strasti zasljepljuju – pa su nakon raspuštanja, članovi Povjerenstva na ljevici slavljeni kao bezgrešni mučenici, što mi je bilo prilično smiješno.

- I vas je stigla osuda?

- Očito sam poljuljala naivni crno-bijeli pogled na svijet u kojem je većini danas jednostavnije živjeti. Donekle to razumijem; ima nešto utješno u tome da adorirate idole, a demonizirate neprijatelje. Ali izvan tih zabluda o crno-bijelom svijetu postoje i činjenice. Mene zanimaju činjenice i ne kanim ih uljepšavati da bi netko bolje živio sa svojim adoriranjem i hejtanjem.

- Već ste ranije u kolumnama na Arteistu upozoravali na nelogičnu dodjelu sredstava neprofitnim medijima (redom portalima), o čemu je bila riječ?

- Ako i zanemarimo da je Povjerenstvo ideološki monolitno, natječaj je duboko problematičan zbog pogrešno postavljenih kriterija i upravo neshvatljive aljkavosti i neprofesionalnosti njegove provedbe. Kriteriji za ocjenjivanje prijava na Javni poziv za ugovaranje novinarskih radova filter su kroz koji ne uspijevaju proći kvalitetni mediji fokusirani na uži spektar društvenih tema ili na područje kulture onkraj privilegiranih dnevnopolitičkih tema.

Najizdašnije potpore dodijeljene su medijima koji pišu o politici u Hrvatskoj i regiji, a pritom su lijevo orijentirani. "Ispod crte" su ostali mediji koji se na kvalitetan, inovativan i kreativan način bave kulturom – dakle, imate natječaj koji raspisuje Ministarstvo kulture, a on surovo diskriminira medije koji se bave kulturom.

- Zbog čega Arteist nije mogao doprijeti u krug povlaštenih?

- Zbog kriterija prema kojima su mediji bodovani, a koji su sastavljeni tako da u startu privilegiraju medije koji se bave (dnevnom) politikom. I da, žao mi je što se nije našao nitko drugi da javno govori o problemu s Povjerenstvom za neprofitne medije. Moja je pozicija slabija zbog činjenice da uređujem portal kojem je uskraćena potpora, zbog čega donekle ispadam kao cvilidreta koja kuka jer je izbačena iz igre, što nije točno; nepravda me uvijek "svrbi" i ne bih, kao kolege iz medija koji su dobili novac, mogla prešutjeti ni da je Arteist bio među "povlaštenima".

- Koji su zapravo bili kriteriji dodjele sredstava uvijek istim neprofitnim medijima?

- Evo tih kriterija iz natječaja. Pokušajte ih dovesti u vezu s portalom koji nepristrano i inventivno piše o glazbi, filmu, likovnosti. Dakle: doprinos pluralizmu medijskog predstavljanja društvenih subjekata. Doprinos pluralizmu društvenih tema u medijima. Različitost kuta gledanja odnosno pristupa u prikazu pojedinoj temi. Doprinos afirmaciji građanskih, političkih i socijalnih ljudskih prava. Ispunjavanje funkcije nadzora ekonomski i političkih moćnih. Informativna "širina" komunikacije. Kontekstualna "dubina" komunikacije. Ovi kriteriji, napisani jezikom policijskih izvještaja, zbunjivali su i članove Povjerenstva, čije su ocjene pojedinim medijima divlje oscilirale u svakoj kategoriji. Zabavno je pratiti njihovo (anonimno) bodovanje medija; u jednom sam tekstu napisala da su baratali ocjenama kao drogirani majmuni katanama... Rad povjerenstva obilježila je manična proizvoljnost i potpuno zanemarivanje kriterija i indikatora iz Javnog poziva. Pretpostavljam da barem dio članova povjerenstva vjerojatno nije ni bio upoznat sa sadržajem barem dijela prijavljenih portala.

- Arteist je jedan od najčitanijih kulturnih portala koju zahvaća široko u kulturu? Koliko imate posjetitelja?

- Pokrivamo široki raspon tema iz kulture, od filma i glazbe do kazališta i književnosti, većinu sadržaja čine autorski tekstovi, eseji, kritike i analize. Kulturi pristupamo inventivno, na Arteistu nema sterilnih tekstova, borimo se i protiv sveopćeg trenda "kopi-pejst novinarstva". Čitaju nas i oni koji baš ne haju previše za kulturu, imamo pasioniranu publiku, tridesetak tisuća posjetitelja mjesečno, što je za specijalizirani portal velika stvar.

- Pisali ste kritično o svim vlastima, pa i o aktualnoj koaliciji (podsjećam na tekst o zapuštenoj knjižnici u Petrovljevu Metkoviću), šteti li vam to? Može li medij koji se "zamjera" vladajućima u hrvatskoj dobiti uopće proračunska sredstva?

- Baviti se novinarstvom s figom u džepu, kritizirati samo one od kojih ništa ne očekuješ, a biti naklonjen onima od kojih bi mogao nešto dobiti – s gnušanjem gledam na to. Oportunistima i plaćenicima ne bi trebalo biti mjesta u novinarstvu. Zamjerili smo se svima, a nastavit ćemo se zamjerati i dalje, kako se bude ukazivala potreba da se kaže "bobu bob", neovisno o tome tko bio na vlasti. Novinari ne smiju biti stranački navijači, mediji ne smiju biti stranački pamfleti. Arteist je nezavisan medij, zato je naša pozicija tako egzotična – jer ne nastupamo iz pozicije ostrašćenih navijača, nego radimo svoj posao; bavimo se činjenicama.

- Smatrate li da su napadi na ministra Hasanbegovića opravdani? Držite li da je on doista promicatelj fašističkih svjetonazora, "ustaški ministar" i slično?

- Nikad nije bilo lakše postati ustaša nego danas. Ljevica je oboljela od isključivosti i jednoumlja, zalijepe ti na čelo veliko \'U\' ako pokažeš ikakav otklon od proskribiranog stava... Skeptična sam prema Hasanbegoviću od početka, on ne bi bio moj odabir za ministra kulture. Ali u aktualnoj pobuni protiv njega najmanje se govori o njegovim sposobnostima, a najviše o njegovom \'anti-antifašizmu\' koji mu je pripisan na temelju slobodne interpretacije jedne izjave izvađene iz konteksta. Pomno sam je poslušala i rekla bih da ju je usmena predaja radikalno izvitoperila; etikete tipa "ustaški ministar" zvuče histerično. Čekam Hasanbegovića da se izjasni oko ovoga, ali i da izloži svoju viziju kulturne politike, da ponudi konkretne smjernice svog programa.

- Kako komentirate dugotrajan proces uspostave Vlade RH, u kojem pored svih mogućih reformi tjednima nitko nije ni spomenuo kulturu?

- Kultura je bila prešućena u predizbornim kampanjama, kad za nju ni jedna koalicija nije napravila mjesta u svojim programima, a ostala bi prešućena i sve do danas, da nije na scenu stupila priča oko ustaša i partizana, pa ovih dana svi govorimo o njoj – opet na površan i ostrašćen način.

- Vjerujete li da će novi ministar doista udvostručiti proračun za kulturu koji danas iznosi jadnih 0,49 posto?
- Mislim da bi ga samo to moglo održati na vlasti.

- Koji je po vama ministar kulture bio najuspješniji?

- Činilo se da se to neće dogoditi, ali većina u kulturi, i lijevi i desni, danas s nostalgijom gledaju na vrijeme kad je HDZ-ov ministar Božo Biškupić provodio svoju artikuliranu viziju snažne nacionalne kulture i misiju revitalizacije baštine, i koji je uveo transparentnost kao primarno načelo Ministarstva kulture. Od njegova vremena naovamo, kultura je samo padala. Dno je dosegla s dvoje HNS-ovih mlakih ministara, od kojih posljednji, Berislav Šipuš, nije napravio baš ništa osim što je prerezivao vrpce i slao pisma podrške obiteljima umrlih umjetnika.

- Na kojem je stupnju razvoja po vašem mišljenju hrvatska kultura danas?

- Najgore stojimo od svih članica EU-a, to govore brojke; kad je Andrea Zlatar pristala da se proračun za kulturu smanji na 0,49 posto službeno smo postali zemlja koja najlošije tretira svoju kulturu. Ipak, kultura je neuništiva, a nekad najveće stvari nastanu u najgorim uvjetima. I danas vidim oko sebe sjajne umjetnike, pogledajte samo što stvara Lonac, Stjepan Šandrk, Stipan Tadić, Tihana Lazović...

- Može li se živjeti od kulturnog portala?

- Oglašivači ignoriraju kulturne portale; novac ide tamo gdje se žonglira ustašama i partizanima, gdje ima sisa i guzica, ili barem bizarne i krvave crne kronike. Mala smo zemlja - da nema pomoći države ugasio bi se velik dio kulturne produkcije, kao što se gasi izdavaštvo... Ali bavljenje kulturom je rad i on bi, kao svaki rad, trebao biti plaćen. Volonterstvo ubija kvalitetu.

- A od književnosti; Arteistov kolumnist pod pseudonimom Pavle Svirac oduševljava neobičnim stilom i satirom?

- Pavle Svirac je najblistavija pojava domaće satire; on je okupio fanatičnu sljedbu upravo time što s jednakim, fino upakiranim prezirom, šamara i lijeve i desne... A pritom je uvijek najokrutniji prema sebi. Kakvo osvježenje u društvu koje je neprohodno od taština i pravovjernika... Dvije knjige "Književne Groupie" najbolje su što je Arteist proizveo.

- Što vam predstavljaju domaća i strana priznanja koja ste dobili za svoj književni rad?

- Poticaj da nastavim raditi. Jer baviti se književnošću danas je mazohizam.

- Zapasali ste široko: bavite se književnošću i književnom kritikom, kulturnim novinarstvom, scenaristica ste, po vašim se djelima igraju predstave i snimaju filmovi – što od svega ovoga u našim okolnostima najbolje funkcionira u egzistencijalnom smislu?

- Ljudi su skloni gledati na kulturnjake kao na lezileboviće, neradnike koji vise na državnoj sisi. Ima toga, naravno. Ali ja sam se okružila ljudima koji su pravi radnici, i takvima želim pripadati. Moj radni dan traje petnaest sati, godinama održavam taj ritam, došla sam i do toga da se to počelo vidjeti: u proteklih mjesec dana imala sam dvije kazališne premijere – u ZKM-u je izvedena predstava "Živjet ćemo bolje", po mom romanu i u režiji Senke Bulić, a u Maloj sceni baš je u četvrtak bila premijera "Puža", predstave za djecu, koju je režirao genijalni Staša Zurovac. U svibnju putujem u Kinu na premijeru predstave "Terracotta Boy" koju prema mom tekstu režira Ivica Šimić. Brati plodove svog rada – to je sreća.

- Zbog čega u svojim kolumnama držite da je spoj novinara i književnika u jednoj osobi nesretan? Koje su razlike?

- Ta dvostruka pozicija tjera vas da budete podvojena ličnost; s jedne strane je zanat, s druge umjetnost riječi i između to dvoje treba stalno uspostavljati granicu. Čini mi se i da bi mi bilo lakše baviti se književnošću da za život (jer od književnosti se u Hrvatskoj ne može živjeti) zarađujem baveći se nečim što ne uključuje riječi, tekst. Netko je rekao da čovjek ima dnevni kapacitet smislenih riječi koje može proizvesti, a ako osam sati ispucavate te riječi u novinarstvu, ne ostane puno za književnost. Valjda zato moji romani nastaju godinama, pomaljaju se kao neki tromi divovi...

- Moja osobna zamjerka vašem portalu jest što ima premalo vijesti iz provincije, poput vašeg rodnog Splita, gdje se, naslonjena na Akademiju, rađa svježa glumačka scena, koja ovdje izaziva oduševljenje, ali je u glavnom gradu i ostatku zemlje potpuno nepoznata?

- Mogu se samo složiti s vama. Split je postao grad žive, dinamične kulture, kakav nije bio kad sam 1998. ja otišla studirati u Zagreb. Danas bi mi, iz ovakvog Splita, bilo teško otići. Zato i jesam sve više tu, sve me više vuče... U Arteistu planiramo izdašnije pokrivati Dalmaciju, tražimo kvalitetne suradnike, budžet kojim raspolažemo stalno nas koči... Ali slažem se da centralizirani mediji ne daju pravu sliku o "provinciji", i da u mnogo slučajeva ono što se nije dogodilo u Zagrebu – ne postoji.

damir šarac
snimio srđan vrančić/eph

Naslovnica Kultura
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last