Kultura Kultura

ONI SU BUDUĆNOST HRVATSKE 2016.

Danijela Šušak: Vaskove mornare treba opipati

ONI SU BUDUĆNOST HRVATSKE 2016.
Ovih blagdanskih dana, dok škole miruju a većina se splitskog svijeta drži "kućica“ na Rivi ili šoping-centara, mlada umjetnica Danijela Šušak provodi vrijeme u društvu s djecom i tinejdžerima na likovnim radionicama u zgradi Sveučilišne knjižnice unutar Kampusa.

Ova likovna pedagoginja i grafičarka koristi mir nove Galerije "Vasko Lipovac" – na čijim se zidovima mogu vidjeti i njezini radovi pod nazivom "Dodiri“ – a djeca, zapravo tinejdžeri, pod njenim mentorskim okom i u neformalnoj atmosferi izrađuju crteže ili otiske u kojima se naziru poznati Vaskovi likovi.

Reljefni su to oblici koji zovu na "pipkanje“ uz pomoć kojih Vaskov mornar ili čovjek s pticom na glavi postaje 3D iskustvo, a to je upravo ono što Danijela unosi u svoju umjetnost – taktilnost, doživljaj preko jagodica naših prstiju.

Oskudna motorika

- Radionice su bile logičan slijed nakon otvaranja ovako važne izložbe radova Vaska Lipovca, nakon projekata Udruge VAL i "Susreta s Vaskom“ – dočekuje nas Danijela, koja jedva da se izgledom razlikuje od svojih učenica.

– Na njima se najmlađe naraštaje senzibilizira za dolazak u galerijske prostore, a kako sam ja po struci likovni pedagog, to podrazumijeva i moje prenošenje doživljaja likovnog djela s izložbe, te analizu uz stručno vodstvo.

Djeca potom sama interpretiraju Vaskova djela.Održavam desetak radionica taktilne grafike i termini su popunjeni, što ne znači da se netko tko je zainteresiran ne može javiti jer pokušavam biti na pomoć roditeljima da djeci na praznicima ponude kvalitetan sadržaj.

U večernjim terminima je radionica za odrasle, ali i radionica za učitelje. Oni, naime, vrlo često u razredima imaju slijepu i slabovidnu djecu tako da će s nekim pomagalima olakšati sebi rad u nastavi. Takve dvije radionice smo dogovorili preko Julije Tomasović s Agencijom za odgoj i obrazovanje – objašnjava nam ona.

I - kako ide? – pitamo je. Što joj kažu prva pedagoška iskustva?

- Nove generacije zbilja imaju problem, to je već uočljivo, jer su razvili samo jednu vrstu motorike tipkajući po tipkovnicama mobitela i računala. Bolje im ide površinska obrada materijala, pa sam im tehnike malo prilagodila kako bi im bilo zanimljivije.



Rade zbilja lijepo, originalno i ekspresivno, s velikom motivacijom. Evo, pojavio se jedan petogodišnji dječak koji je napravio stvarno fantastičan crtež! Savijanje žice ili običnog federa s kojima smo se mi igrali za vrijeme školskih sati, oblikovanje gline, njima izazivaju frustraciju, pa ih nisam htjela mučiti s time, iako bi u razredu to bio izazov – veli Danijela.

Nakon otvaranja izložbe prije dvadesetak dana u Galeriji "Vasko Lipovac" i izlaganja njenih taktilnih radova,
Danijelu je iznenadilo oduševljenje s kojim su slabovidne osobe reagirale na ono što radi:

- Neki su doslovno plakali, jedna gospođa mi je htjela zahvaliti zbog toga što sam im svojom izložbom omogućila nešto što su sanjali cijeli život. Nisu mogli vjerovati da je to istina, neprestano su dodirivali radove, a mislim da je i za nas druge iskustvo taktilnog u likovnom djelu dragocjeno. Ipak sam ostala ugodno iznenađena, moja djela imaju emociju, ali su bez boja, nisu baš ekspresivna… nisam očekivala takav odjek izložbe.

Umjetnost pod prstima

No, o slabovidnima je već dugo i puno razmišljala, jer je studirajući Likovnu kulturu i umjetnost na splitskoj Akademiji, sa specijalizacijom za grafiku i kreativnu terapiju – a pod mentorstvom profesora Dunje Pivac i Edvina Dragičevića te asistentice Maje Zemunik-Mužinić – naišla na veliku prazninu kad je riječ o tome kako pedagoški raditi sa slabovidnima.

Isto tako – priča smijući se – uvijek je imala potrebu na izložbama "pipati“ umjetnička djela, što je neslavno završavalo – ponekad bi joj zabranili ulazak, nekad su joj prijetili, u nizu zagrebačkih galerija je protjerana, a slično je prošla i u posjetu onim pariškim. Svuda, veli, stoje natpisi "ne diraj“.

- Što galerije uopće nude takvima kao što je ona, koji žele jagodicama osjetiti umjetnost? – upitala se u jednom trenutku i shvatila da je slabovidnima mnogo toga uskraćeno. Tehniku slijepog tiska koju je učila na Akademiji počela je koristiti na papiru kako bi došla do što jeftinijih radova, što pristupačnije cijene, naročito slabovidnima, jer "ako nisu dostupni ljudima koji su već stigmatizirani u društvu a život im je popločen raznim teškoćama, zašto uopće to raditi?“ – smatra ona, vrlo gorljivo.

Već kod spremanja završnog rada na kraju svog studija, tražeći mentora, shvativši da ga neće naći među slabovidnima u Splitu, mogla je izdaleka naslutiti veliku potražnju za pomagalima koji im nedostaju da bi živjeli ispunjeniji život.

Danas je zovu iz škola, žele da im Danijela napravi set alata za rad u učionici. Zovu je iz zagrebačkog Tiflološkog muzeja, jednog od rijetkih specijalnih muzeja u Europi koji se bavi problemima osoba s invaliditetom, naročito osoba oštećena vida, jer žele izložiti njene radove. Tako da cijeli niz planova u 2016. godini Danijela nastavlja u istom pravcu:

- S Mariom Lipovcem iz Udruge VAL dogovorila sam izradu didaktičnih taktilnih igračaka koji će biti interpretacija djela iz opusa Vaska Lipovca, nama toliko poznatog ali istovremeno i nepoznatog. Neke su skice već napravljene, kao i prvi model, a igračke bi služile razvoju motoričkih sposobnosti kod djece.



Imam puno planova, stvarno! San mi je otvoriti i jednu taktilnu galeriju u kojoj bi se stalno održavale radionice, gdje bi nastavnici i profesori mogli izrađivati nastavna sredstva za rad u školi. To bi bila jedna gostujuća galerija koja bi odlazila u Vrgorac, Imotski, ili na Pelješac, da i tamošnji stanovnici imaju mogućnost raditi u likovnim radionicama.

Jer, mene ne zanima samo izlaganje onoga što napravim, aplauz i gotovo, dosta istražujem doživljaj umjetničkog djela nakon izložbe, u radionicama – mašta Danijela kojoj je prošla godina bila puna intenzivnih događaja, jedna od onih za pamćenje.

Jer, tek smo na pola priče kad je riječ o ovoj vrlo marljivoj 26 - godišnjakinji.

Primjerice, ova djevojka neukroćene frizure i krupnih očiju već je bila barem tri puta samo ove godine na stranicama "Slobodne Dalmacije“ – osim zbog izložbe diplomskih radova ljetos s još dvije kolegice u Studiju 21 i već spomenute, u Galeriji "Vasko Lipovac", u studenom je bila jedna od dobitnica nagrade za mlade umjetnike na međunarodnom grafičkom bijenalu Splitgraphic. A u rujnu je diplomirala!

Put u Litvu

- Jako sam zahvalna organizatorima Splitgraphica, Marini Majić Petit i Pavlu Majiću, jer je jako bitno za mladog autora da stječe iskustvo izlaganja svojih radova, da ima mogućnost usporedbe. Ovo mi je već treće po redu sudjelovanje na Grafičkom bijenalu, izlagala sam na drugoj, odnosno na četvrtoj godini studija.

Oni me "guraju“ da eksperimentiram, na moj originalni pristup grafici jako su dobro reagirali i to je stvarno sjajno. Na koncu je došla i ta nagrada, kao potvrda da nešto radite dobro, iako je danas zahvaljujući internetu grafičarima lakše valorizirati svoj rad.

Ako ne ovdje, u Splitu, onda negdje drugdje – veli Danijela, koja u svibnju odlazi u Litvu radi predstavljanja splitske grafičke scene. Važno je samo raditi - podvlači ova mlada umjetnica - i to raditi ono što se sviđa najprije tebi. Svoju umjetničku estetiku ne treba prilagođavati nikome, "ni tržištu, ni profesoru, ni roditeljima ni ekipi“.

Jer ako radiš ono u što vjeruješ, i okružiš se dobrim ljudima, rezultat, kaže ona, mora doći – za jednu ili za pet godina. Ali će doći!

Jer ovu mladu ženu, koja uvjerenja iznosi uvjerljivo i s puno strasti, pokreće čista ljubav. Za svoju poziciju da se bavi baš onim što voli izborila se sama, usprkos tome što joj okolina nije davala šansu i što se borila s ukorijenjenim predrasudama da odabir umjetničkog zvanja ne može osigurati "dobar život“ (zašto su svi roditelji isti?).

Stoga je svoje studiranje financirala sama, svoje uspjehe ne duguje nikome, a pokreću je, reklo bi se, ideje općeg dobra i otvaranja prema ljudima, prije nego materijalnog.

Stoga, čut će se još sigurno za Danijelu Šušak. Takva energija mijenja svijet.

                                                                                                                    jasenka leskur, foto: milan šabić / eph


Medaljoni od pijeska

Danijela, zajedno s kiparom Lukom Mimicom, između svega ostalog, izrađuje originalne autorske suvenire pod brendom „island2go“ ili, „otok za ponijeti“ kako bi se moglo prevesti. Radi se o medaljonima i broševima koji se izrađuju od morskog pijeska i epoksidalne smole u azurnoplavim nijansama, a jedan takav je upravo nosila oko svoga vrata.

Svaki je suvenir originalan, a sada – nakon što su gostovali u jednoj TV emisiji i izazvali veliko zanimanje na tržištu – planiraju praviti točno određene otoke s pijeskom baš s određenih plaža koje kupac može izabrati. Dobili su velike narudžbe od voditelja nacionalnih parkova, kao i za neke korporativne darove, tako da im posla, izgleda, neće nedostajati.

- Jako me čudilo da jedna turistička zemlja kao Hrvatska, s tisuću studenata na tri turistička studija i pet likovnih akademija, nudi turistima kineske suvenire, banalne muzičke kutije ili nekakve šlape na kojima piše „Split“, a istovremeno na istoj takvoj na turskoj tržnici piše „Istanbul“.

Umjesto da valoriziramo našu prirodu, sačuvan okoliš i kulturnu baštinu? Pa kad Danci dođu u svoju mračnu Dansku nakon ljetovanja, da ih taj suvenir podsjeća na našu zemlju i da im budi lijepe emocije. Zar to nije smisao turističkog suvenira? – komentira Danijela, objašnjavajući istovremeno zašto ljudi vole „island2go“.


Naslovnica Kultura