Kultura Kultura

FRIŠKA DOBITNICA ZLATNE ARENE ZA NAJBOLJU GLAVNU ŽENSKU ULOGU U MATANIĆEVU FILMU

Tihana Lazović: 'Zvizdan' me svaki dan nanovo šokira

FRIŠKA DOBITNICA ZLATNE ARENE ZA NAJBOLJU GLAVNU ŽENSKU ULOGU U MATANIĆEVU FILMU
Prije dvije godine Tihana Lazović osvojila je na festivalu u Puli nagradu za najbolju debitanticu (“Šuti“). Ove godine, pak, Tihana je pozlaćena Arenom za najbolju glavnu žensku ulogu u “Zvizdanu“. U nevjerojatno kratkom roku i za hollywoodske prilike, talentirana Lazović je zasluženo prošla put od mlade nade domaće kinematografije do afirmirane mlade glumice.

- Zezaju me da ću dogodine dobiti nagradu za životno djelo, taman lijepo za poć u penziju, da stanem dok sam dobra i nešto ne zeznem (smijeh). Šalim se, ali ludo je to. Svašta je tu potrebno, puno rada, odricanja, talenta, sreće, dobrog redatelja, dobrih producenata, partnera, svega pomalo. Toliko je toga potrebno za napraviti dobar film, tako da glumačka nagrada ne ide samo glumcu koji ju je dobio, nego i glumačkim partnerima i svima oko njega, apsolutno su svi pobjednici – smatra Tihana.

Spominjete puno odricanja. Čega se najviše odričete?
- Ovaj posao je najbolji posao na svijetu ako ga voliš, nešto najljepše, a s druge strane nosi i teške trenutke. Svi znamo da si na setu mjesec dana neki drugi čovjek i ne postojiš za nikoga osim za svoju filmsku ekipu. U tom smislu je teško, pogotovo nakon ovog filma, gdje je toliko emocija i svega na snimanju da dođeš u hotelsku sobu navečer i uhvatiš se kako opet plačeš, jer se nije sve iščistilo iz tebe.

Je li vam Pula djelovala mala nakon Cannesa?

- Ne, dapače, djelovala je velika, pogotovo u momentu kad smo vidjeli da je “Arena“ rasprodana i da je, službeno, 7500 ljudi kupilo kinokartu, što se navodno nije dogodilo od osamdesetih. Ostali smo gledati film jer je to poseban osjećaj u “Areni“, a naklon nakon projekcije ne znam kako bih opisala. Osjećaj za cijeli život, kao u Cannesu, samo još posebnije. Toliko ljudi, ovacije, triput su vraćali glumce na pozornicu... Zaista nešto nevjerojatno, kao rock koncert. Ne znam što se s time može mjeriti kad ti cijela “Arena“ plješće. Zbog toga radimo ovaj posao.

Vaša kolegica Nives Ivanković ne gleda svoje filmove zbog osobne nesigurnosti i perfekcionizma, znajući da više ne može ništa promijeniti u ulozi, za razliku od teatra. Vi ih ipak gledate?
- Ne smeta mi to, no da ne ispadne da sada ja, kao, imam samopouzdanja pa gledam, jer to nije tako. Naravno da ti je teško gledati svoj film, ali evo ja sam sad “Zvizdan“ gledala u “Areni“ četvrti put. I tek sam se sad počela opuštati i uživati u svemu tome, napravila neki odmak da sam to ja, samo na platnu.

Jeste li par večeri prije “Zvizdana“ u “Areni“ uspjeli pogledati novog “Terminatora“ kao ljubiteljica akcije?
- (smijeh) Ajme, nisam, nisam, nisam tada još bila u Puli, ali moram ga uhvatiti u kinu ovog ljeta, veselim se gledanju.

Kad smo već kod toga, što je s akcijskim ulogama koje priželjkujete još od našeg prvog (pulskog) intervjua iz 2013. godine?
- Zasad nema akcije, mada u “Zvizdanu“ ima akcijskih scena, poput ispadanja iz auta, dosta trčanja. Tako, mogu reći da sam, koliko god film bio ljubavna drama, zapravo prošla dosta akcije i svidjelo mi se. Ovim putem opet šaljem poziv da i dalje nisam odustala od želje za akcijskim ulogama (smijeh).
"Zvizdan" je ipak drama, glumački iznimno zahtjevna - igrate tri donekle slična lika u tri različite vremenske epohe koje ste nazvali trima sestrama. Koliko ima Čehova u "Zvizdanu"?
- Ima, apsolutno, i Shakespearea bih isto rekla. Shakespeare je jako davno napisao “Romea i Juliju“ i jako mi je interesantno da je ta tema zabranjene ljubavi dvoje ljudi, ovdje različitih nacionalnosti, još uvijek aktualna i još uvijek se o njoj ima šta ispričati. U jednu ruku je to bizarno i smiješno, u drugu je na žalost to tako. Na žalost po stvarnost, na sreću po film.

Koja vam je “sestra“ najbliža?
- Jelena iz prve priče je najbliža Tihani, razigrana, opuštena, naivnog pogleda na život, jako zdrava osoba, nije ničim još bila uništena i po tome je najsličnija meni. Natašu iz druge priče sam obožavala igrati, ona je sve ono što ja nisam i zato mi je bila zanimljiva - puna gorčne, mržnje, živi u svom svijetu, introvertirana... Zato mi je to sve bilo zanimljivo pronaći u sebi. Najveći je gušt bio nju igrati. Marija je, pak, najdalja od mene po nekom životnom iskustvu, a opet voljela bih biti snažna kao ona ako me u životu spopadne njezina sudbina. Ustvari joj se jako divim, pa mi je utoliko isto bio gušt utjeloviti jedan takav lik.

Na pulskoj presici kazali ste da ste proživjeli isto što i one. Na koji način?
- Ne bih rekla da su to baš iste sudbine, ali svi smo odrasli opterećeni ratom i ratnim zbivanjima. Mislim da se svi s tim možemo poistovijetiti. Na to sam ciljala.

Kako s odmakom gledate na razne postcanneske polemike u vezi filma koje su zarolale lavinu zlih komentara, među ostalim i onaj da niste “prava Hrvatica“?
- Nemam na to stvarno šta više komentirati, samo se nasmijati.

Tjelesna ekspresija je vaše ponajjače oružje, a u “Zvizdanu“ ste zahvalnog suradnika za postizanje animalnosti lik(ov)a imali u krajobrazu. Koliko vam je pomogla lokacija filma?
- Jako puno, okoliš, same lokacije, ti ljudi, ta atmosfera. Dugo prije snimanja smo pričali i radili na likovima, a kad smo došli na set, lokacije su nam otvorile neke nove mogućnosti da smo bili toliko slobodni i dalje na snimanju iskušavati neke nove granice.

Kako uopće radite na glumačkoj ekspresiji? Je li vam to dolazi instinktivno?
- Uglavnom da. U biti, jako mi je teško verbalizirati proces i reći kako sam došla do neke uloge. Imam neki svoj unutarnji proces, ali zaista je to većinski instinkt kojeg, posebice ako je scenarij ovako dobar kao u ovom filmu, vodi priča s već upisanim karakterima kojima je trebalo udahnuti život. Ne možeš odlučiti prije snimanja na koji način ćeš točno igrati neki lik. To je nešto što dolazi, što osjećaš.
Scena seksa u filmu je animalna, veoma upečatljiva i rijetko viđena u domaćoj kinematografiji. Je li bilo neugode snimati tu scenu?
- Htjeli smo da bude animalno budući da je film dosta povezan sa životinjama i životnjskim porivima u nama. Mislim da smo to dobro postigli. Nije bila neugoda snimati tu scenu zato što je Goran Marković predivan partner, a redatelj Dado Matanić napravi atmosferu da ti ništa nije neugodno. To je bila tek jedna u nizu scena, ne bih je izdvajala ni po čemu, kamoli da mi je bila najteža. Puno su teže bile neke fizičke scene, npr. trčanje za vojnim kamionom, a psihički su sve nosile određenu težinu.

Na snimanju scene seksa kroz prozor vas je, navodno, ćirio netko iz filmske ekipe?
- Je, je, gospodin iz cateringa (smijeh). Makli su se svi muški sa seta, ostao je samo tko je morao ostati, a gospodin iz cateringa nas je gledao kroz taj prozorčić i pušio cigaretu. Ne vjerujem da je on to zlonamjerno, vjerojatno nije znao koja je situacija. Iako, kad sam to vidjela bilo je “Jooj, ajme meni, dajte maknite ga“. Rekla sam to kao neka diva. U jednom momentu je bilo neugodno, ali u konačnici više smiješno (smijeh).

U nekoliko kadrova u filmu Matanić vas je snimio kao Abdellatif Kechiche svoju glumicu Adele Exarchopoulos u “Adelinom životu“, primjerice kad ležite na travi ili plutate na površini jezera. Je li vam to padalo na pamet tijekom snimanja?
- “Adelin život“ obožavam, pogotovo glavnu glumicu. Dobro da ste spomenuli taj film, često mi je padao na pamet dok sam razmišljala o “Zvizdanu“. Padala mi je na pamet lakoća s kojom Adele igra svoju ulogu, kao i neke scene tenzije između nje i Lee Seydoux. Drago mi je da sam i ja, poput Adele, dobila pohvalu za glumu koju sam “dovela skoro do dokumentarnog“. To je za mene velika pohvala jer preglumljavanje ne mogu podnijeti. Radije ću otići doma nego preglumljavati na setu.

Biste li zaglumili u istom filmu s Adele da možete?
- Apsoltno, ona mi je potpuni glumački favorit!

Možda u tome pomogne potencijalna nominacija “Zvizdana“ za europskog Oscara. Mislite li da biste i vi mogli dobiti nominaciju za ulogu?
- Možda (smijeh). Ja s ovim filmom svaki dan doživljavam nove šokove u pozitivnom smislu. Ništa me ne bi čudilo, posebice jer mi od početka brijemo na “Zvizdan“, volimo ga i vjerujemo u njega. Nakon Cannesa, stvarno je sve moguće.

MARKO NJEGIĆ
DANIJEL PERAČIĆ i BILJANA GAURINA/CROPIX

Smrznuti techno

Je li vam žao što niste sudjelovali u sjajnoj sceni techno partyja?
- Žao mi je što me nema unutar filma u toj sceni koja mi je genijalna, ali barem sam bila na njezinu snimanju. Atmosfera je bila odlična, a glumcima, Goranu Markoviću, Lukreciji Tudor i ostalima, nije bilo lako jer su se smrzavali kad su uskakali u vodu. Jezero je u listopadu prošle godine bilo brutalno hladno, svaka im čast.


Naslovnica Kultura