Kultura Kultura

Otkrijte VELIKANA

Andrija Krstulović: kipar arhajske Dalmacije

Otkrijte VELIKANA
U Splitu su njegovi spomenici točke po kojima se možemo orijentirati, smatra povjesničar umjetnosti dr. Ivo Babić, a riječ je o monumentalnom spomeniku ‘Palom pomorcu’ iz 1958. godine na Katalinića brigu, ulazu u gradsku luku, najvećoj ploči bijelog kamena ikad izvađenoj iz bračkog kamenoloma.

Ispred zgrade Suda je skulptura boginje ‘Pravde’ (1974.), pred Domom ‘Gusara’ u Špinutu reljef ‘Palim veslačima’ (1945.), u parku pred Županijom je ‘Osmijeh suncu’ (1964.), a na pročelju Gimnazije u Teslinoj ulici reljef ‘Rimske vučice’ iz 1946. godine.

Djela su to splitskog kipara Andrije Krstulovića (1912. – 1997.) koji je nevjerojatnu samozatajnost i skromnost umalo platio zaboravom, premda je njegova biografija više nego značajna u povijesti hrvatske umjetnosti: kao učenik, dugogodišnji prijatelj i bliski suradnik Ivana Meštrovića klesao je neke od njegovih najpoznatijih monumenata, poput karijatida na beogradskoj Avali, zatim Njegoša i karijatide na Lovćenu, a Krstulovićeva ‘Djevojka s jaretom’ iz 1963. godine, izrađena u egipatskom crvenom granitu, u vlasništvu je britanske kraljice Elizabete II.




Meštrović mu je povjerio svoj atelje na Mejama u kojem je stvorio značajan opus sačinjen prvenstveno od figuracija vezanih uz mediteranske, dalmatinske motive.

Uza sve štovanje kulturne zajednice, Krstulović je imao samo jednu samostalnu izložbu, retrospektivnu 1992. godine u splitskoj Palači Milesi, te nekoliko skupnih. Godinama je predavao kao redoviti profesor na Odsjeku za likovni odgoj Pedagoške akademije u Splitu, a za umjetnički doprinos kulturnom životu grada 1982. godine dobio je Nagradu grada Splita za životno djelo.

- Oduvijek me najviše interesirala sredina u kojoj sam se rodio, moja zemlja i moj narod. Kroz motive naše Dalmatinske zagore pokušavam napraviti skulpturu koja bi sadržavala karakter našeg čovjeka. Od svih iskonskih materijala: kamena, drva i bronze, granit mi izgleda najadekvatniji materijal u kojem se može izraziti život našeg čovjeka koji živi u Zagori, život čovjeka koji nosi u sebi arhajsku ljepotu punu snage i interesantnosti – objasnio je Andrija Krstulović u jednom od rijetkih svjedočanstava o svom radu, tumačeći čudesni svijet pastirica, frulašica, kupačica i epskih junaka, djevojaka u igrama s jarićima – njegovom omiljenom animalnom motivu - kojeg je ustrajno ponavljao, a splitska javnost moći će ih vidjeti u Danu otvorenog ateljea, što ga 21. svibnja organizira Galerija umjetnina.





Krstulović je rođen – rado je isticao – u siromašnoj obitelji splitskih težaka na Lučcu, a djetinjstvo je proveo s ocem u vinogradu na Žnjanu, čuvajući i, još više, promatrajući koze, dalmatinske hraniteljice.

- Gledajući raširenim očima sva ona čuda razgorena u vatrama sunca, primio je ne samo prve nego i definitive poduke iz klasike, jer su se u jednom nikad prekinutom kontinuitetu sve stvari ondje odvijale po jednom kao za vječnost ustaljenom ritmu, obuhvaćajući u jedinstven zagrljaj ljude i životinje – smatra povjesničar umjetnosti dr. Vladimir Rismondo. Pokraj očeva polja – nastavlja povjesničar umjetnosti dr. Duško Kečkemet – bio je tupinolom tvornice cementa i iz tupine, mekanog i podatnog materijala modelirao je prve skulpture. U Obrtničkoj školi crtanju i kiparstvu podučavali su ga slikar Emanuel Vidović i kipar Mihovil Peruzzi, a kao srednjoškolac upoznao je Ivana Maštrovića.

- Meštar je došao portretirati don Franu Bulića, a ja sam mu donio glinu i kiparski stalak, na što mi je slavni majstor dao sto dinara da kupim nogometnu loptu – prisjećao se Krstulović, koji sa sedamnaest godina upisuje zagrebačku Umjetničku akademiju, gdje njegov talent zapaža Ivana Meštrović, pa ga je nakon diplome 1934., godine zadržao u svojoj specijalki.

Meštrović mu je ostavio atelje u Splitu

U Meštrovićevu ateljeu u Splitu kleše u tvrdom granitu goleme likove karijatida za spomenik ‘Neznanom junaku’ na Avali, a u vremenu kojem slijedi za Meštrovića će klesati skulpturu ‘Majka i dijete’, reljef Krista za crkvu u Biskupiji, nadgrobni spomenik Anti Trumbiću, dvije karijatide za palaču na Mejama, skulpture za crkvu sv. Marka... Istodobno stvara i svoj opus, a javnosti se predstavlja na velikoj izložbi ‘Pola vijeka hrvatske umjetnosti’ u novom Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1938. – 1939., te 1940. na ‘Prvoj godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika’.



Nakon rata, Meštrović odlazeći u Ameriku, ostavivši Krstuloviću atelje na Mejama na doživotno korištenje, gdje nastaje čitav niz skulptura, među njima i javni spomenici. Sudjeluje na nekoliko skupnih izložbi, a posljednja je 1964. godine u Beogradu, sa slikarom Antom Kaštelančićem. Tada se povlači iz javnosti, ne izlažući više samostalno ni kolektivno, razočaran intrigama među umjetnicima i tokovima opće umjetnosti u kojoj sve više prevladavaju struje usmjerene apstrakciji i eksperimentiranju, navodi dr. Kečkemet.

Sredinom sedamdesetih godina - kad je europskom i američkom umjetnošću dominirala nefigurativna umjetnost - Krstulović je objasnio svoj stav:

- Ima li se pravo suvremena umjetnost dehumanizirati do kraja? I može li apstraktno samostalno vegetirati? Je li apstraktno i ono što ima drugu i treću dimenziju? Mislim da mora postojati kontinuitet od egipatskih i renesansnih majstora, pa sve do danas i ne mogu se složiti s negacijom svega onoga što nam je prethodilo – ukazivao je Krstulović.



Pravi spektakl u Splitu bio je 1954. godine kad su iz jablaničkog kamenoloma stigli golemi granitni monoliti iz kojih je Krstulović pune četiri godine klesao lik Petra Petrovića Njegoša težak 28 tona i dvije karijatide visoke preko četiri metra, prema zamisli Ivana Meštrovića za mauzolej na Lovćenu. Golemi Njegoš je morem prenesen na jug legendarnim brodom-dizalicom ‘Veli Jože’.

Dvadesetak godina (1938. – 1958.) je trajala korespondencija Meštrovića i Krstulovića i iz sačuvanih pisama može se uočiti Meštrovo poštovanje prema radu splitskog umjetnika i zadovoljstvo majstorskim izvedbama njegovih zamisli.

Od 1948. do 1954. godine na poziv Frana Kršinića predaje na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu, a od 1959. do 1983. predaje kiparstvo na Višoj pedagoškoj školi u Splitu. Od 1970. godine posvetio se radu u terakoti, skulpturama malog formata, koje su ispunjale atelje na Mejama sve do iseljenja u prostor na Pojišanu, gdje će se održati Dan otvorenog ateljea.

Nekoliko tjedana prije u pratnji njegove kćerke Tihomile Becker posjetili smo prostor u Gospinici na Pojišanu u koji je 1998. godine premješten sadržaj umjetnikova ateljea.

Mama Ria i kozlić Mrkić

- Otac je do sagraditi ovaj prostor znajući da će jednog dana ipak morati iseliti iz Meštrovićeva ateljea. No sve se dogodilo prebrzo i neprirodno; atelje na Mejama prodan je ubrzo nakon očeve smrti i moja sestra Ilka morala je sve stvari iseliti u nekoliko dana, srećom su priskočili prijatelji.

Sada smo moji prijatelji i ja uredili prostor i tu ćemo ugostiti građane ovog svibnja. Naime, u nekoliko navrata Galerija umjetnina pokušala je od institucija prikupiti sredstva za izložbu i monografiju o Andriji Krstuloviću povodom stogodišnjice njegove smrti, ali nije bilo odaziva, tako da je aktualni ravnatelj Branko Franceschi predložio ovakvu opciju – kaže nam gospođa Tihomila, prisjećajući se sa sjetom dana u ateljeu na Mejama:



- Otac je sve figure radio prema živim modelima, majka je bila model za većinu ženskih skulptura, a nekima sam i ja. No, neko vrijeme zvijezda njegova ateljea bio je kozlić Mrkić kojeg bi otac posudio uz Zagvozda: veoma pitom, volio se igrati s ljudima i proveo bi cijelu godinu u arkadijskom ambijentu Meštrovićeva ateljea – pripovijeda, te nam otkriva i jednu od tajni očeva uspješnog umjetničkog života:

- Mama Ria. Iznimna žena talijanskih, austrijskih, njemačkih, mađarskih, čeških i hrvatskih korijena čuvala ga je od svih problema i gnjavaže svakodnevnice. On je svakog dana pješice išao iz našeg stana u Gupčevoj do ateljea na Mejama ili do Pedagoške akademije na Skalicama, a ona bi svakog dana donosila objed u atelje kako ne bi prekidao rad. Omogućila mu je da radi u miru i stvori pozamašan opus – uvjerena je gospođa Tihomila.

I upućuje nas na riječi koje je o Andriji Krstuloviću zapisao povjesničar umjetnosti i pjesnik Andro Vid Mihičić: ‘Kad jednom istupi pred javnost čitavim svojim djelom, bit će to otkriće ne samo za našu malu sredinu, nego i za svijet. Hoće li se to igda dogoditi, ne znam. Svoju umjetnost je doista namijenio čovjeku, ali izgleda da se taj čovjek još nije rodio ili se barem još nije pojavio.’

DAMIR ŠARAC
SNIMIO: PAUN PAUNOVIĆ / CROPIX

Naslovnica Kultura