Kultura Kultura

'DJECA TRANZICIJE'

Poučan i težak film o djeci i odraslima u potrošačkom društvu

'DJECA TRANZICIJE'
Ako niste čuli za njega preko dokumentarnih filmova “Benjamin“ (2009.), “Happy Croatian in Bucharest“ i “Irokez“ (2010.), s prošlogodišnjom “Djecom tranzicije“ zasigurno jeste. Matija Vukšić se počeo zanimati za duže forme, pogotovo dokumentarce, radeći reportaže kao novinar HRT-a. Tako je upisao Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu i krenuo u filmsku umjetnost koja ga je kupila na prvu. Danas, kaže nam, uživa u tome što ima priliku raditi filmove i misli prestati negdje s 80-ak godina.

Vukšićev nas plan ne iznenađuje s obzirom na to koliko je pohvala dobio za dokumentarac “Djeca tranzicije“, “društveno najvažniji hrvatski film 2014.“ koji upravo kreće u kinodistribuciju, a 14., 15., 17. i 20. siječnja vrti se u splitskoj “Kinoteci“.

- “Djeca tranzicije“ kao film detektira važne probleme u društvu. Uvijek kada negdje predstavljam film naglasim da u “Djeci tranzicije“ ima trenutaka koje nije lako gledati. Unatoč tome mislim kako bi bilo dobro da svaki roditelj pogleda “Djecu tranzicije“. Jedan mladić mi je rekao da ga je “film zašamarao surovom realnošću“ te da “si svjestan svega oko sebe, ali kad ti netko ovako detaljno secira – mučno je gledati“. E, pa to je bila i namjera, napraviti film nakon kojeg ljudima neće biti ugodno i da im te priče još dugo ostanu u glavi jer govore o okruženju u kojem žive.

Što vam je bio najveći “okidač“ za film?
- Ideja je bila napraviti film o tome kako je biti dijete danas u Hrvatskoj, koje smo to bolesti kapitalističkog društva prenijeli na najmlađe itd... ? Taman pri početku snimanja postao sam otac. Postavljao sam si pitanje koje vjerujem da mnogim roditeljima padne na pamet – u kakvu sredinu donosimo ovog mališana? To je kumovalo odluci da se ekipa i ja bavimo posljedicama koje, u ovom slučaju vječno tranzicijsko društvo ima na djecu. Mislim da film voli ekstreme, pa tako u “Djeci tranzicije“ imamo neke brutalne primjere takvog utjecja. Ali, više-manje svi radimo sitne pogreške koje na kraju utječu na dobrobit i razvoj djeteta.

Jeste li prilikom snimanja imali kakvih problema od roditelja, socijalnih službi...?
- Bilo je nekih pritisaka od ljudi koji ne rade u interesu djece. Prijetili su nam da će, ako nastavimo snimanje priče o Nataliji, siromašnoj djevojčici iz Zagorja, zvati socijalnu službu i reći da živi u prelošim uvjetima, a zna se čime bi to moglo rezultirati. Iako je obitelj Antolić zbilja siromašna, svojoj djeci uspijevaju osigurati normalan život, a ono što je najbitnije – odlični su roditelji. Tako da smo nakon tih pokušaja zastrašivanja bili još odlučniji ispričati jezivu priču o tome kako su jednu krhku 11-godišnju djevojčicu vršnjaci zlostavljali samo zato što nema novi mobitel ili druge pomodne stvari. Ne znam je li gore to ili tamošnji sustav i autoriteti koji su stali na stranu nasilnika.

Bilo je i neshvatljivih trenutaka koje sam doživio radeći priču o Marti Jureković, 15-godišnjoj djevojčici koja je počinila samoubojstvo zbog vršnjačkog maltretiranja na društvenim mrežama. Tu je bilo svega, od potpune nespremnosti policije da se uhvati u koštac sa cyber kriminalom, do monstruozne izjave jedne djelatnice Županijskog državnog odvjetništva koja je “off the record“ Martino samoubojstvo komentirala riječima: “A čujte, takva su danas djeca“.

Što vam je kao redatelju, a što kao čovjeku bilo najteže raditi u filmu – priču o nogometnom ‘wunderkindu’ koji trpi prevelika očekivanja roditelja, o djevojčici koja se vidi kao srpska turbofolk zvijezda ili o vršnjačkom zlostavljanju?
- I kao redatelju i kao čovjeku najteže je bilo raditi potonju priču o Marti Jureković kojoj sam i posvetio film. Počeli smo snimati tri mjeseca nakon njezine smrti i ta priča je izišla isključivo zbog velike hrabrosti i nesebičnosti njezine majke Ivanke koja je pristala stati pred kamere kako bi svojom tragičnom pričom upozorila druge roditelje. Rekla mi je nakon što je prvi put vidjela film: “Ako ovo pomogne jednoj obitelji u odnosu s njihovom djecom, puno smo napravili“. To je plemenito.

Koja od tih priča po vašem mišljenju najbolje reflektira hrvatsko društvo današnjice i njegove poremećene (bez)vrijednosti?
- U svim pričama mogu se naći ti elementi. Ali, nije hrvatsko društvo gluplje od ostalih. I tu su nam uzori “razvijene zapadne zemlje“ kojima toliko težimo. Evo primjera iz filma: kampovi velikih nogometnih klubova putuju po svijetu, organiziraju nogometne škole u trajanju od sedam dana. Za to uzimaju 300-tinjak eura po djetetu, a zauzvrat nekim osmogodišnjacima i njihovim roditeljima obećavaju blistave karijere ne razmišljajući kakve to nosi pritiske i posljedice. I dok će mnogi osuditi roditelje koji guraju djecu u nogomet, treba sagledati i taj segment. I kod djece postalo je važno imati, posjedovati, biti najbolji. Dok igra kao igra gubi onu vrijednost koju je nekad imala.

Je li danas u Hrvatskoj teže biti roditelj ili dijete?
- Mislim da treba biti normalan, onda neće biti teško ni roditeljima ni djeci. Jedan mi je prijatelj rekao da mora svom sinu kupiti iPhone jer eto – većina u razredu ga ima pa da se mali ne osjeća zapostavljeno. Dok god kao roditelji prihvaćamo takva konzumeristička pravila igre, i mi i naša djeca smo na gubitku. E, a što napraviti ako ne kupiti skupocjeni mobitel? Tu ide teži, ali po mom mišljenju ljepši dio posla.

S djecom se treba baviti, usaditi im prave vrijednosti pa da im sutra karakteri i samopouzdanje ne ovise o materijalnim stvarima ili bilo čemu što nije njihovo poimanje svijeta. Ne kažem da je to lako, ali mislim da je moguće. Ako sa svojim klincem razgovarate, provodite vrijeme i zajedno uživate, umjesto da mu uvalite igricu ili neki program na televiziji, onda ste vi djetetova realnost i na dobrom ste putu.

Mislite li da će vaš film ući u ‘svaki razred, svaku zbornicu i svaki dom’?
- Nadam se da će ući u što više razreda, zbornica i domova. Sjećam se da mi je producent filma Nenad Puhovski prije samog snimanja rekao da je ovo prevažna tema da ne napravimo to kako spada. Mislim da smo napravili dobar posao i zato jedva čekam reakcije ljudi koji će pogledati “Djecu tranzicije“ na turneji po nezavisnim kinima u Hrvatskoj.

Stremite li igranoj formi ili ćete se zadržati na dokumentarcima još neko vrijeme?
- Pripremam dokumentarnu komediju “Nevolje na kotačima“ s kolegom Hrvojem Belamarićem. To je njegova “osveta“ svima koji sažalijevaju osobe s invaliditetom ili ne znaju kako bi se trebali prema njima ponašati. Film je zamišljen da bude zabavan i smiješan, ali opet otvara neka važna pitanja, što mislim da je važno u dokumentarizmu.

Što se igranog filma tiče – završio sam svoj prvi kratki igrani film “Goranova ulica“ u sklopu omnibusa “Zagrebačke priče“ i pišem scenarij za nešto što bi mogao postati dugometražni igrani film. Bio sam asistent režije Vinku Brešanu na “Svećenikovoj djeci“ i ta škola mi je dala potvrdu i potrebno samopouzdanje da zakoračim i u igranu formu koja me jako zanima. A dokumentarci su prva ljubav, njima ću se uvijek vraćati.

marko njegić

I 'Goli' u splitskoj Kinoteci

U Zlatnim vratima u utorak je prikazan još jedan jako kvalitetan prošlogodišnji hrvatski dokumentarac – “Goli“ Tihe K. Gudac, Podsjetimo, “Goli“ je ljetos osvojio “Srce Sarajeva” za najbolji dokumentarni film i bio prikazan u konkurenciji ZFF-a ravnopravno sa stranim dokumentarcima, a redateljica ga je snimila kao osobnu obiteljsku priču koja se hrabro dotiče vruće političke teme kakva je Goli otok. FIlm će se moći vidjeti i 16., 17. i 20. siječnja.

Naslovnica Kultura