Kultura Kultura

diplomci na stff-u

'Pinokio', 'Sveci' i 'Mreža solidarnosti' - splitski 'hat-trick' mladih filmaša

diplomci na stff-u

Šimundžin ‘Pinokio’ igra na filmofiliju, Perićevi ‘Sveci’ na komediju, a Bavčevićeva ‘Mreža solidarnosti’ na socijalu

Golema gužva u kinu “Karaman“ na projekciji triju diplomskih radova mladih splitskih autora, u sklopu 19. Split Film Festivala, rezultirala je time da dosta ljudi na kraju nije uspjelo ući u dvoranu. Za njih imamo dobru vijest – “Sveci“, “Pinokio“ i “Mreža solidarnosti“ ponovno će se prikazati do kraja STFF-a. Kino će vjerojatno opet biti puno jer sva tri filma, svedena na zajednički splitski nazivnik, dobro korespondiraju s domaćim gledateljstvom, širom publikom i sinefilima.

Politički najpapreniji je “Mreža solidarnosti“ splitskog multimedijalnog umjetnika Gilda Bavčevića. Ljubav prema filmu, videu, performansu i umjetničkim akcijama Bavčević je spojio u društveno angažirani eksperimentalni dokumentarac o “vrlinama“ kapitalizma na širem području Splita.

Stariji gledatelji mogli bi se smrznuti od zavirivanja u prostore uništenih firmi i otpor radnika u Pučišćima. Kamera iz ruke trese se zato što se viče na snimateljicu. U jednom trenutku objektiv se zaustavlja na maski revolucionara Guya Fawkesa (šifra: “V For Vendetta“) i u kadru smisleno uokviruje Munchovu sliku “Krik“. “Mreža solidarnosti“ Bavčevićev je glasan vrisak protiv hrvatske “nadrielite“ gašenja firmi, niskih plaća, otpuštanja radnika, represije državnih aparata... koji poziva na širu solidarnost i otpor.

“Sveci“ redatelja i scenarista Ivana Perića najpopulističkiji su od tri filma. Komedija karaktera i situacije parodijskog štiha s više ili manje efektnim epizodama Ane Gruice, Vuce te dvojca Kuzma&Shaka Zulu, odgovorna i za prepoznatljivo nostalgičan soundtrack filma.
'Karaman' je bio pretijesan na projekciji splitskih filmaša i pred kinom su falili samo šverceri
U “zajebantskom“ dugometražnom prvijencu Perić se, poput Kuzme i Shaka Zulua u pjesmama, sociokritički (u)fino sprda sa “splitskim stanjem uma“ 90-ih, istovremeno odajući posvetu istom, originalnim sunčanim cvikama, džins jaknama, markama, walkmanima i stojkama koje je “Tito vozio“. Splitski đir utjelovljen je u likovima Kralja (Marko Kapitanović, Perićev kućni glumac), Joke (Duje Grubišić) i Šporkog (Tino Bandini). Sva trojica su nes(p)retni sitni kriminalaci koji “rade pizdarije da ubodu kunu“. Zaplet počinje u trenutku kad zgubidani preuzmu štand na lokalnom sajmu za biznis švercanih cigareta, a jedan od njih završi u pržunu.

Realizirani s nepostojećim budžetom, “Sveci“ su bolje napisan nego režiran film, no vizualno kompenziraju auditivnim. Perić je pokazao uho za ulični dijalog i luzerske karaktere iz pera ranog Kevina Smitha ili, bliže, puknute ekipe “Gitka“. Izdvaja se “sergioleoneovska“ rečenica “Na svijetu postoje tri vrste ljudi, oni koji kopaju, oni koji ne kopaju i oni koji nose orignalne cvike. Ti kopaš...“, odnosno živopisni lik Šporkog u tumačenju glumačkog otkrića Tina Bandinija.

Filmofilija je još suptilnija u “Pinokiju“ Tome Šimundže, režijski najimpresivnijem uratku u nizu. Samo će najveći filmofil prepoznati Šimundžinu referenciju na kultnu scenu s petardama iz “Kralja pornića“ P.T. Andersona. “Ko ovo baca petarde“, čudi se (ne)skriveni redatelj Šimundža gruvanju sa svih strana dok s glumcem Hrvojem Bubićem pokušava snimiti diplomski film usred bijela dana na splitskim ulicama.


“Pinokio“ je filmofilski zaigran metafilm skrpan, poput istoimena lutka, od naizgled nespojivih eksperimentalnih, igranih i dokumentarnih dijelova. Na prvo gledanje film izgleda kao da je nastao spontano, ovjekovječujući autentične situacije u “found footage“ stilu koje su se zbivale tijekom gerilskog snimanja diplomskog uratka, mnoge tipično splitske u ironično-humornoj slici i tonu, ali i širehrvatske s obzirom na to da Šimundžina kamera ne švenka samo u redu ispred fast fooda “Popaj“, već i pokraj Zavoda za zapošljavanje.

No, baš poput izvrsnog “found footage“ filma, “Pinokio“ na drugo gledanje odaje dublju promišljenost autora koji je od neupotrebljivog materijala, svih onih ne(u)rednih kadrova, stvorio diplomski rad nadomak pravom, profesionalnom filmu redatelja s iskustvom, onoliko koliko je Đepetov Pinokio blizak čovjeku, a “Cloverfield“ spielbergovskom SF-u. Naslov “Pinokio“ također je uzet veoma smišljeno. Lutak s naraslim nosom kad ne govori istinu odgovara Šimundžinu pogledu na film kao iluziju bliskom Brianu De Palmi koji je rekao da “kamera laže cijelo vrijeme, 24 puta u sekundi“. Šimundžina kamera u nekoliko navrata pada - na nos.


MARKO NJEGIĆ
PAUN PAUNOVIĆ/CROPIX

Utorak na STFF-u

- “Karaman“ – 18.45 “Otok kukuruza“ (program Dugometražni konkurencija), 20.45 “Žena i rat“ (Dugometražni konkurencija), 22.45 “Iluzija“ (Gender)

- “Kinoteka“ – 17 “Hakiranje i zaštita“ (predavanje), 18 Kratki konkurencija, 21 “Rohmer u Parizu (Odrazi)


Naslovnica Kultura