Kultura Kultura

JEDNA OD NAJDAROVITIJIH HRVATSKIH REDATELJICA MLAĐE GENERACIJE I ČLANICA ŽIRIJA 'JEŠKI' NA FESTIVALU MEDITERANSKOG FILMA koji će izvan konkurencije prikazati njezino 'tlo pod nogama'

Sonja Tarokić: Da se svi moji likovi nađu zajedno, išli bi si beskrajno na živce

JEDNA OD NAJDAROVITIJIH HRVATSKIH REDATELJICA MLAĐE GENERACIJE I ČLANICA ŽIRIJA 'JEŠKI' NA FESTIVALU MEDITERANSKOG FILMA koji će izvan konkurencije prikazati njezino 'tlo pod nogama'

Mislim da bih, sa zanatske strane, mogla režirati svakakve filmove. Kad bih se na to odlučila i fokusirala, mislim da bih mogla snimiti dosta dobar akcijski film. Samo je pitanje kakvom filmu želim posvetiti četiri godine života...

Top/ten najboljih hrvatskih kratkometražnih filmova snimljenih u novom mileniju nezamisliv je bez barem jednog ostvarenja darovite 26-godišnje redateljice Sonje Tarokić. Izbor bi pao na “Kurvo!” (2011.), izvanredan komad kratkog metra. Na nešto široj “best of” listi “kratkiša” našli bi se “Ja sam svoj život posložila” (2012.), “Pametnice” (2010.), realizirane u korežiji s Hanom Jušić, te njezin posljednji rad “Tlo pod nogama” (2014.). Tarokić je mlada redateljica koju svakako treba držati na oku. Zna to i Festival mediteranskog filma Split. FMFS će prikazati “Tlo pod nogama” izvan konkurencije kratkometražnog programa, a Sonja se nalazi i u žiriju “Ješki”. Dvostruka udica za intervju. Zakačite se.

Fali mi ‘brainstormanje’

» Koliko ste naučili na Akademiji, a koliko gledajući filmove? Je li filmska praksa važnija od teorije? Treba li (mladom) filmašu formalno akademsko obrazovanje (u Hrvatskoj)?
– Mislim da gledanje filmova samo po sebi nije učenje režije, nego jednostavno pronalaženje određenih tendencija koje ti se sviđaju, i postupno stvaranje kodova za razumijevanje kompliciranijih i zanimljivijih struktura umjetnosti. Ali, ključ postajanja redateljem treba biti kombinacija redovite prakse i teorije (koja nije isključivo gledanje filma, nego analiza). Kao i u svakoj drugoj umjetnosti. Naravno da možemo reći da čistom talentu ne treba formalno obrazovanje da bi kreirao, niti je Akademija u biti takav fakultet koji te naoruža kvalitetnim alatom, pa da možeš reći da si stekao zanat, ali ono ključno što ti omogući je koncentrirano bavljenje tim poslom, a time i napredovanje u njemu, i nalaženje tima ljudi s kojima želiš raditi. I da, naravno da je za redatelja praksa važnija od teorije, ali isto tako, ako netko želi postati kompletan umjetnik, bilo bi dobro da zna zašto nešto radi, a ne da samo “radi”.

» Koji je najveći dar koji ste dobili od Akademije? Prijateljstvo s Hanom Jušić?
– Definitivno je to upoznavanje ljudi s kojima redovito surađujem. Osim Hane, to su i producentica Isa Živanović, snimatelj Danko Vučinović, montažeri Martin Semenčić i Borna Buljević... Također, ono što mi, primjerice, nedostaje otkad sam diplomirala su satovi scenarija kod Ognjena Sviličića. Tu vrstu redovitog rada i mentorskog “brainstormanja” teško je nadomjestiti.


» Kako ste točno “kliknuli” vi i Hana, s kojom ste snimili “Pametnice” i dio omnibusa “Kratki spojevi”?
– Zajedno smo bile na godini i, s obzirom na to da nas je bilo šest u generaciji, vrlo brzo smo se sprijateljile. Međusobno smo si pomagale, i kad nam se otvorila prilika da radimo nešto zajedno, na Sarajevo Talent Campusu, odlučile smo pokušati. Nakon toga su nas ljudi počeli jako vezivati jednu uz drugu, i primjećivati, djelomično zbog toga što su “Pametnice” bile takav jedan neočekivano blesast film.

» Na koliko ste sličnoj generacijskoj i valnoj duljini vas dvije kao osobe i redateljice? Koliko je sličan vaš filmski senzibilitet?
– Pa nas dvije smo stvarno odlične prijateljice, jako smo bliske i to se sigurno neće mijenjati neovisno o bavljenju filmom. Kao redateljice imamo mnogo sličnosti, na vrlo sličan način percipiramo detalje u međuljudskim odnosima i iste su nam stvari smiješne, ali opet se u mnogočemu razlikujemo. Hanu, primjerice, sve više zanimaju patološki karakteri i bizarne atmosfere, dok se ja okrećem grupnoj dinamici i osjećaju autentične svakodnevice. No, to ne znači da se ni jedna ni druga nećemo mijenjati. Mislim da svi redatelji nakon svakog filma, kratkog ili dugog, traže nešto novo i izazovno, i ne žele ponavljati prethodni film.

’Ženski novi val’

» Držite li, eto, da biste mogli redateljski potpisati Hanine “solo” filmove i ona vaše?
– Vrlo teško. Možda neke dijelove, ali samo u onom smislu u kojem bi se to mogli reći i za ostale autore s kojima nam se negdje na višoj razini poklapa estetika.

» Biste li prihvatili neku “gažu” u dugometražnom filmu ili strpljivo čekate da debitirate kao kompletna autorica s cjelovečernjakom?
– Imala sam nekoliko ponuda, ali odlučila sam debitantski film napraviti u potpunosti autorskim. Ta kategorija i služi tome, da se predstaviš. K tome uključuje i dozu blagonaklonosti kritike s obzirom na to da se radi o prvom filmu.

» Kratkometražni hrvatski filmovi takoreći su popularniji od dugometražnih na festivalima. Kako to komentirate? Možda smanjenom duljinom koncentracije gledatelja koju su uvjetovali “clipovi” s YouTubea itd?
– Hrvatski kratkometražni filmovi popularniji su od onih dugometražnih zbog njihove kvantitete i brže izmjene novih strujanja, što uvjetuje u postotku veći broj uspješnih filmova. Ali na filmskim festivalima, uopćeno govoreći, dugometražni su filmovi fokalno mjesto na kojem se odvaguju nova imena i vrijednosni sudovi. Festivalska publika u načelu je jedna definirana skupina ljudi, koja je pritom i redovita, tako da bi se kategorija koncentracije mogla više primjenjivati na distinkciju između ljudi koji idu u kino i ljudi koji ne idu, a ne među festivalskim posjetiteljima.


» U vašim je filmovima jasno da vas najviše zanimaju likovi i njihovi međuodnosi koje uspijevate ogoljeti, a da opet dosta toga ostane tek naslućeno/neodređeno i kumuje ugođaju. U tom smislu kao da lokacija ogoljenog otoka Paga iz “Kurvo!” simbolično predstavlja vaš “modus operandi”?
– Da, u svim filmovima pokušavam baratati baš tom kombinacijom atmosfere koju stvara određena lokacija, arhitektura ili kolorit, s onim što to može pridonijeti karakterizaciji i stvarnim odnosima. Jako mi se sviđa miješati te dvije tendencije: čvrstu strukturu i atmosferu, autentičan dijalog i nedorečenost.

» Mladi ženski likovi kod vas su (pre)dominantni, kao i tema ženskosti. Zbog toga su vam prišili zvučnu etiketu pripadnice “ženskog novog vala” i “redateljice ženskih filmova”, od koje ste se distancirali. Smeta li vam ta kategorizacija zato što taj “novi val” čine i redateljice s kojima imate malo toga zajedničkog i što je u oku prosječnog gledatelja ženski film nešto poput hollywoodske “mainstream” komedije “Osvete na visokim petama”?
– To su zapravo dvije različite kategorizacije. “Ženski novi val” je ideja da se u mladom hrvatskom filmu može očekivati sve više žena autorica, dok se “ženski film” odnosi na termin iz popularne kulture koji se neznanstveno prišio umjetničkom filmu. “Osveta na visokim petama” ženski je film jer je primarno namijenjen ženskoj ciljanoj publici, na isti način na koji reklame za pivo ciljaju prema muškarcima. Rodna diferencijacija nema nikakve veze s idejom festivalske publike, kojoj, htjeli mi to ili ne, jedino namjenjujemo svoje umjetničke neprofitabilne filmove (pogotovo kratke). Na svojem primjeru mogu potvrditi da se moji filmovi jednako sviđaju i ne sviđaju i muškarcima i ženama. Nimalo mi ne smeta kad se o toj temi razgovara stručno, dapače, ali smetale su mi nelogične brzopotezne poveznice tih dviju kategorija.

Od groteske do tragikomedije

» Vi ste bliži “indie” izričaju i ne libite se otvoriti film prizorom djevojke kako masturbira (“Kurvo!”), posjesti curke ispred pornića na videu i prikazati ponižavajući post-festum gubitka nevinosti (“Pametnice”), portretirati ih kao “trash teen modele” (“Ja sam svoj život posložila”)...
– Ne libim se, da. Ali, ustvari nije to ništa toliko kontroverzno. To su sve mlade cure u normalnim ili eventualno malo potenciranim situacijama. Samo nisam sigurna koliko veze ima “indie” s time, s obzirom na to da je to američki termin za nezavisni film. U toj, industrijskoj kategorizaciji, gotovo su svi europski filmovi “indie” filmovi. Pretpostavljam da mislite na stilsku neopterećenost zadanim formatima.

» Tako je. Ženski likovi u vašim filmovima (“Pametnice”, “Kurvo!”, “Ja sam svoj život posložila”) uvijek dolaze u paru. Jesu li one možda svojevrsni alter ego vas i Hane?
– Iako jako volim Hanu Jušić, ona nije moja jedina prijateljica, i to nisu autobiografski filmovi. Međutim, prijateljstvo jest jedna od mojih omiljenih tema, čak i kada nije u fokusu filma. Mislim da se iz prirodnosti u sitnicama ljudskog ponašanja, kad se nalazimo u situacijama s bliskim prijateljima, najviše može očitati karakterizacija likova, i namjera mi je i u daljnjim filmovima baviti se tim detaljima i svakodnevnim govorom, jednako specifičnima koliko je specifično i pojedino prijateljstvo.


» Kako bi se snašle djevojke iz “Pametnica” i “Ja sam svoj život posložila” u situaciji iz filma “Kurvo!” i obratno?
– Hm, to su potpuno drugačije intonirani filmovi, tako da se međusobno ne mogu preklapati. “Pametnice” su djelomično u duhu groteske, “Kurvo!” je film obojen grčevitom atmosferom, a “Ja sam svoj život posložila” nekakva je tragikomedija. Da se svi ti likovi nađu zajedno, išli bi si beskrajno na živce.

» Što mislite, kako bi izgledali svi vaši filmovi da su u njima muškarci na mjestu djevojaka?
– To ne bi bili ti filmovi. Humor bi bio drugačiji, i tema bi se promijenila. Filmovi o kojima sad govorite u osnovi se baziraju na likovima, ne na radnji, i u tom su smislu čvrsto uvjetovani. I film “Tlo pod nogama” također je određen obiteljskim odnosima i bio bi potpuno drugačiji da, na primjer, mama pada u depresiju umjesto tate.

» Muškarci su do “Tla pod nogama” boravili na rubu vašega kadra. Zašto?
– Većinom su to bili filmovi o prijateljstvu i unutar toga sam gradila karaktere žena koji su mi jako poznati, a pritom su mi bili i izazovni jer ih nisam toliko viđala u drugim filmovima. Sami muško-ženski ljubavni odnosi pomalo su mi nezanimljivi da bih se njima bavila u prvom planu, i zbog toga su se likovi dečki i očeva dosad više nalazili tu kao potporanj priči.

Strah od ‘Zbornice’

» U “Tlu pod nogama” namjerno se odlučujete da za središnji odnos u splitskoj obitelji birate odnos oca i sina...
– Mislim da u ovom filmu ta okosnica odgovara temi. Film se bavi promjenom funkcioniranja jedne obitelji, u kojoj najsnažnija figura naglo postaje najslabija. Zapravo je dominantni lik mama, koja rješava stvari, ali sin je onaj na kojega će čitava priča najviše utjecati u budućnosti, iako toga još nije svjestan. To je priča koju su mnogi moji bliski prijatelji doživjeli, i cure i dečki, i ja sam samo unutar nje tražila način da prikažem ključnu emociju.

» Hoće li vam muškarci odsad postati ravnopravni likovi?
– Moguće. Ne razmišljam o tome na taj način. Radim filmove o određenim situacijama koje su mi ili jako bliske ili me dugo tematski zanimaju. Scenarij koji sada pišem ima za protagonista ženski lik, ali u principu je više ansambl film i ogoljuju se razni odnosi.

» Mislite li da biste mogli režirati muški (akcijski) film?
– Mislim da bih sa zanatske strane mogla režirati svakakve filmove. Odnosno, kad bih se na to odlučila i fokusirala, mislim da bih mogla napraviti dosta dobar akcijski film. Samo je pitanje, kad je riječ o dugometražnom projektu, kakvom filmu želim posvetiti svoje četiri godine života.


» Što je s vašim dugometražnim filmom radnog naslova “Zbornica”?
– Taj je projekt trenutno u fazi pisanja scenarija. Radim na njemu svaki dan, i povremeno zapinjem. Upustila sam se s tom temom u jedan ogromni pothvat i pomalo me je strah hoću li uspjeti u namjeri da to bude stvarno snažan film.

» Hana je sebe unutar hrvatske kinematografije pozicionirala kao “autoricu par kratkih filmova koja, nada(m) se, neće uprskati stvari onim idućim, niti se udati, roditi troje djece i prestati se baviti filmom”. Vi? Jeste li zadovoljni kako ste “svoj život (zasad) posložili”?
– Mislim da nema potrebe da još nešto pretjerano poslagujem, ali da, također se nadam da neću uprskati stvar svakim idućim projektom niti da ću se ikad prestati baviti filmom. Udati se ne trebam, ali voljela bih imati troje djece da s njima ponovno pogledam sve crtiće, sve akcijske komedije iz devedesetih, i nastavim iznova i iznova gledati “Star Trek” svake večeri prije spavanja.

MARKO NJEGIĆ
DARKO TOMAŠ/CROPIX

Na setu u Splitu

Split ima bogatu kulturnu tradiciju i zapravo je imaginarij tog grada već i opjevan i oslikan, i nudi bezbroj mogućnosti za nove generacije. No, nema infrastrukturu koja je potrebna za redovitiju kulturnu djelatnost. Primjerice, u Splitu nema nijedan komad ozbiljnije filmske opreme. Tko god snima ovdje, mora opremu donijeti iz Zagreba. Zbog toga je opći dojam sa seta bio taj da se ljudi od kojih bi tražili pomoć isprva čude samom konceptu našeg snimanja, pogotovo da smo ludi što to radimo ljeti u vrijeme sezone. Ali bi nam uvijek pomogla mala laž da snimamo sapunicu, pa bi nam se prolaznici ipak pristojno maknuli iz kadra – govori Sonja Tarokić koja je “Tlo pod nogama“ snimila upravo na splitskim lokacijama.

Odrastanje u ZKM-u

Kako sam odrasla u ZKM-u, u lutkarskom učilištu s grupom s kojom sam radila predstave od početka osnovne škole sve do faksa, vrlo sam rano shvatila da je taj tip kreativnosti nešto čime se želim baviti. Tako da sam zapravo cijelo vrijeme znala da želim upisati režiju, samo je s vremenom rastao strah da možda nikad neću uspjeti.

Opuštanje uz klasike

U gledanju filmova imam faze, tjedne kad neprekidno i fascinirano gledam filmove, i tjedne kad me apsolutno ništa ne oduševljava i imam osjećaj da mogu predvidjeti svaku iduću scenu pa me počnu samo živcirati. Tada mi se događa da ugasim film na pola, što nisam prije nikada radila, kad mi se čini da bih i ja tako nešto mogla smisliti. U kreativnim poslovima se to zna dogoditi, da ti se počne činiti da ako je nešto tvoja ideja, da vjerojatno nije dobra. Najviše me opušta kad gledam neki klasik za koji znam da je izvrstan film. Što se tiče mlađih generacija, mislim da među hrvatskim glumcima ima nevjerojatan broj talenata za koje se iskreno nadam da će netko napisati zanimljive uloge, baš kvalitetne likove, što je nešto čega nam najviše nedostaje.

Naslovnica Kultura