Kultura Kultura

likovni provokator

Predrag Pavić: Ne vjerujem u umjetnost s porukom

likovni provokator

Predrag Pavić

Žiri 38. splitskog salona dodijelio je veliku nagradu “Emanuel Vidović” zagrebačkom umjetniku Predragu Paviću za rad “Nema goreg od sranja na brzaka”. Taj rad, stoji u obrazloženju žirija, “svojom autoreferencijalnošću najdublje i najšire zahvaća problematiku zadanu izložbenom platformom. Pavićev rad je performativni čin doslovne ‘aproprijacije’ i izlaganja rada Ivana Kožarića naknadno dokumentiran u obliku knjige/osobne pripovijesti umjetnika.

Ta forma je autoru poslužila kao sredstvo najjednostavnijeg načina prevođenja događaja preuzetog iz života u gledatelju/čitatelju medijski shvatljiv poredak kojim se ironizira i parodira vlastiti rad, ali i cijeli umjetnički establishment uglavnom sračunat na brzinu, pritisak, očekivanja. Vidljivo je to i iz samog naslova rada, svojevrsnog ironijskog naputka za upotrebu.”

– Dvanaest tisuća znakova teksta idealna je jedinica vremena za štovatelje čitanja na zahodskoj školjci, prije nego im utrnu noge – kaže autor i napominje kako je riječ o finoj, nimalo bezazlenoj ironiji koja ne mimoilazi nikoga, pa ni njega sama, preko stručne javnosti do cjelokupnog javnog mnijenja shvaćenog u najširem smislu te sintagme.

Dobra zezancija

– Riječ je o crtežu/grafici ispred koje stoji postament s blokom tekstova koje posjetitelji salona mogu uzeti. Crtež na zidu je, u originalnom postavu, kada sam izlagao ovaj rad na samostalnoj izložbi u Zagrebu, bio originalno djelo Ivana Kožarića. U Splitu je moja kopija Kožarićeva djela, original sam morao vratiti Muzeju suvremene umjetnosti Istre. Tekst koji uz Kožarićevo djelo izlažem priča je koja opisuje događaje vezane uz crtež. Pojašnjavam kako sam krivotvorio i ukrao rad u vlasništvu pulskog muzeja.

'Obješenjak', Predrag Pavić
U početku sam sve shvatio kao dobru zezanciju i kultni predmet objesio na zid vlastite sobe. Kako se približavao datum izložbe koju sam dogovorio pred kraj 2012. godine u galeriji Bužančić, postala mi je zanimljiva pomisao da izložim ukradenog Kožarića iz više razloga, od samog konteksta i smještaja galerije pored policijske stanice i zatvora, tendencije pomicanja svoje vlastite prakse ka književnom tekstu, do nedostatka novca za produkciju rada koji sam prvobitno planirao. Kako na kraju uvijek bude presudna lova nametnulo se da izložim “ukradenog Kožarića”, a umjesto kataloga, galerija je pristala tiskati knjigu umjetnika. Svrha je bila da potaknem ljude neka je ponesu kući, pa je možda i pročitaju, jer bez nje rad ne postoji!

Od ljudi je teško očekivati da čitaju romane na otvaranju izložbe?
– Ta diskrepancija se i u Splitu pojavila kao problem, jer kad gledate fotku u katalogu, ili letimično rad na izložbi, on kao takav ne plijeni pažnju, pa vjerujem kako ga je jako puno ljudi potpuno zaobišlo. Osobno, držim da je djelo neka vrsta nesvjesnog performansa, koji naknadno dokumentiram u obliku knjige. Meni je bilo prvenstveno bitno napraviti tekst koji ne zamara čitatelja, a da opet svjedoči o onom što umjetnost meni jest i kakvom smatram da bi trebala biti, što u krajnjoj liniji valjda svi i radimo, nekad slikom, nekad skulpturom, videom..., burekom u krajnjoj liniji, a ja tim kratkim prozno-dokumentarnim komadom štiva, koji naravno obiluje i onim dijelom života koji kao umjetnici živimo, i problemima s kojima se susrećemo.

Je li riječ o svojevrsnom hommmageu Kožariću?
– Ne, ovdje uistinu nije riječ o hommageu ili nečem sličnom, nego o dijalogu. Dijalogu kao klasičnom postupku, u kojem umjetnost nastaje u opreci ili slaganju s nečim što je bilo. Njegov je rad tek okidač, a praksa direktne aproprijacije njegova rada je poprilično nedefinirana, odnosno zamagljena, jer sam njegovo originalno djelo u prvom postavu vlastita rada uvijek smatrao samo artefaktom koji potvrđuje vjerodostojnost samog čina krađe. Ne bih čak rekao da rad ima neku poruku, jer osobno ne vjerujem u umjetnost s porukom, utoliko manje ako je poruka njezina bit. Djelo otvara različite teme, od pitanja originala i kopije, umjetnosti uopće, do pragmatičnijih, utilitarnijih sadržaja koji govore o samom funkcioniranju umjetnika kao jedinke, i scene koja ga okružuje.

Farsa oko novog realizma

Dodajmo ipak riječ, dvije o povodu, Kožariću i njegovu djelu? Genije ili zajebant?
– Ne vidim razloga da se to propituje, barem ne u ovakvoj formi u dnevnom listu. Naravno da će se valorizacije raditi u budućnosti. Međutim, volim misliti da je svima jasno o kakvom umjetniku se radi. On se izborio za veliku slobodu i jedan je od najslobodnijih umjetnika na hrvatskoj sceni, te ima pravo u njoj uživati, a to se najbolje vidi po njegovu radu.

Na koji kontekst mislite?
– Nedavni Raosov, kako to uopće nazvati, ispad u društvu pisaca podosta je sličan ovome, samo, za razliku od toga događaja, videonajava funkcionira na simboličnoj razini. Mislim da je vrlo neukusna “šala” bacati koplje/kist na ekran što emitira performans osobe koja razmišlja drukčije o tome što to umjetnost jest. Ovdje ne govorim o kvalitativnim prosudbama, tj. ne smatram a priori da će djela na izložbi biti loša, niti da je performans Marka Markovića kojeg video parodira genijalan rad. Naprosto ne želim biti apologeta ikome. Ono što mi je tu zaokupilo pažnju jest radikalizacija stava. Trenutno ne mogu dokučiti radi li se o koincidenciji ili nečem širem što nazivamo duhom vremena.

IGOR BREŠAN

‘Obješenjak’ u Galeriji umjetnina

Ovo je drugi put da izlažem u Splitu, prvi put sam imao priliku samostalno izlagati u Galeriji umjetnina. Sjećate se “Obješenjaka”, tako ga bar ja zovem, a zapravo je riječ o autoportretu. Figurativna je to skulptura obješena za noge, uz koju sam poslije počeo izlagati i jedan tekst. Ukratko, rad je bio izložen taman u vrijeme kada su smijenili tadašnjeg ravnatelja. To je bilo u onom vremenu Kerumova kadroviranja po kulturno-umjetničkim ustanovama. Novi ravnatelj je bio zgrožen djelom pokazanim u galeriji. Često maštam o umjetnosti koja je očišćena od narativa, gola, dok s druge strane vidim da ne mogu bez priče, pa na neki način tu svoju dihotomiju, možda čak i aporiju, nekako mirim u tezi “Nema goreg od sranja na brzaka”. Ovaj rad puno govori, dok je kao vizualna činjenica jako tih. Svašta me zanima i to se, vjerujem, vidi u radovima, a oni teško da se mogu podvesti pod neki zajednički nazivnik, barem ne formalno. Nekad mi se čini da bi bilo lakše, meni osobno, raditi na nečemu pa onda to eksploatirati krećući se u omeđenijem prostoru s parametrima. To, naravno, ima svoje opasnosti, a katkad i neka vrsta dodvoravanja stoji iza toga, dok je možda ta rasuta pažnja jednostavno moja vlastita nemoć. Kad me spopadne panika da sam rasuti teret, govorim sebi da sam mlad pa valjda imam vremena.



Naslovnica Kultura