Kultura Kultura

Pjesnički most  

Knjiga ‘Samosanacije’ zagrebačke autorice, arhitektice Suzane Matić: Između poezije i proze, biram proeziju

Pjesnički most         

‘Svaka je knjiga prizor tišine, ona je slika samoće jednog čovjeka, kaže Auster, a ja sam mislila − kad se jednom napokon čvrsto primim u ruke, tu sebe − od slova, shrvat će me teret te samoće u rukama.’, kaže Suzana Matić

U biblioteci ”Na vrh jezika” Algoritam je objavio knjigu ”Samosanacije” zagrebačke autorice Suzane Matić. I malo uobičajena reklama, malo usmena predaja, još više blog-zajednica kojoj autorica pripada, naravno, uz snažan temelj i statiku samoga teksta, i knjiga je došla do drugog izdanja. Autorica, inače arhitektica koja osim knjige potpisuje i most u Zaboku, kao pasionirana trkačica obožava Split, koji je i posjetila prošlog mjeseca, gdje je u okviru ”samopromocija” uspješno predstavila svoju knjigu.

‘Normalne’ stvari

Tekstovi iz knjige objavljivani su na dva bloga koja vodite. Koliko je i kako knjiga nastajala? Jeste li počeli pisati s namjerom nastanka knjige ili se ta ideja javila naknadno?

− Jednako kako sam nakon tri godine nejedenja mesa osvijestila da sam vegetarijanac, tako sam nakon puno godina pisanja shvatila da ustvari možda “imam knjigu”. Ali bojala sam se te knjige jako. Svaka je knjiga prizor tišine, ona je slika samoće jednog čovjeka, kaže Auster, a ja sam mislila − kad se jednom napokon čvrsto primim u ruke, tu sebe − od slova, shrvat će me teret te samoće u rukama. Istovremeno, trebala mi je jako ta knjiga. Ona je jedina svjesna odluka o pisanju koju sam donijela i ispoštovala, sve druge završile su kao samo još jedno neuspješno odvikavanje od njega. Trebala mi je da si oprostim te godine svjesno izabrane samoće, nesanica, groznica, sve to brižno skrivano “privatno ludilo”, da ga napokon priznam svijetu... u formi nečeg “normalnog”. Knjige su još uvijek “normalna” stvar, mislila sam.

Tekstovi su zaista između proze i poezije, proezija, kako ju je nazvao urednik Kruno Lokotar. Neki su tekstovi prave pjesme, ne naginjete baš složenim pripovjednim strukturama?

− Povijest, kažu, pišu pobjednici... post festum, no mene je uvijek čudilo da je značenje toga “poslije fešte”, a sama, pak, najintenzivnije pišem baš dok gubim. I dok pišem te svoje tekstove − ja ih ne pišem ni od temelja, ali niti s neke visine s koje se sve bolje vidi, ja mogu pisati jedino iz srži, i ne časeći ni časa, ne čekajući nikada da prvo vrijeme kaže svoje, a ja stanem na neku barem udaljeniju nesigurnost. Sve moje pisanje je ustvari (ot)kucano iz jednog istog mjesta koje jedva kontrolira svoj rad, a kamoli neku složenu strukturu, recimo, romana. A opet, meni je svaka pjesma u koju sam se ugradila u tom času bila ona Hamletova orahova ljuska u kojoj se smatram kraljicom beskrajnog prostora. I eto... nekad se izdajnički otkucam nekoj naoko pjesmi, nekad nekoj naizgled priči. A nakon što sam se godinama tako otkucavala, post festum – sam se i posve izdala, i sve to skupa... ispalo je − proezija.

Preko zapisa upućenih djeci, i ne samo njih, držite kontakt i sa svijetom bajki, bliskom vašoj snolikoj literaturi?

− Prva bajka koju sam sama pročitala bila je “Kako je Potjeh tražio istinu”. I pročitala sam je naglas, svojoj baki, bila je nepokretna i ja sam joj čitala priče, ja njoj, a ne ona meni... Kod mene su oduvijek sve radosti naopake, i taj Potjeh nije imao gotovo rješenje koje svaka bajka nudi i koje traži od tebe da prestaneš vjerovati; ni lovca, ni vilu, ni happilyeverafter, i on je valjda utro put tome kako moja bajka treba izgledati. I hoću reći... kad voliš bajke onoliko koliko ih ja volim, kada svoj život živiš opasno bajkovito... čak i tada će istina naći svoj put do tebe, ako je ona to što tražiš.

Problem s mitovima

I što će vam ona reći?

− Kad te nađe, njena namjera nije da ti kaže one istine za koje si se sama pobrinula da ih u ovoj životnoj dobi imaš dovoljno na dnevnoj bazi. Ne. Kada čitav svoj život, od Potjeha naovamo, tražiš istinu... pišući, moraš biti spremna i čuti što će ti reći jednom kad te nađe čarobnu i neodoljivu. I krosmajhart − neće ti reći ono što želiš čuti. Nego će ti reći da je tvoja bajka vjerojatno ipak samo priča s poukom, za koju će sigurno trebati još puno vremena da je shvatiš. I moraš još biti spremna na to da neke istine imaju sposobnost slomiti. Ali svejedno, ako živiš tražeći istinu, nikad, baš nikad se nećeš dovesti u situaciju da ćeš morati prestati vjerovati.

Imate jake literarne veze prema Oscaru Wildeu i ruskim klasicima, a potpisujete se na blogu i kao Tess, valjda prema T. Hardyju. Koliko takvo naslanjanje pomaže pronalasku i zadržavanju vlastita izraza?

− Ne znam, moj je život ipak više Wilde goose chase nego wild goose chase, ali ne mogu reći da su Wilde i mrtvi ruski pisci moji uzori u pisanju. S njima jedino oduvijek spavam, a kao i u životu, u kojem tvrdim da bi mi najveća kazna bila provesti dan sa sobom iz perspektive neke “normalne” osobe, tako ni knjige/pisci koje volim nisu zakonom spojenih posuda povezani s mojim pisanjem. Baš suprotno. Literatura koju volim jako se razlikuje od mojih tekstova. A kod mene su pisanje i čitanje čak gotovo potpuno odvojene radnje koje traže druga stanja duše. Za čitanje je potreban mir. Za pisanje, moje pisanje − nemir. Znatna doza. Tessa nema veze s Hardyjevom. Ona je tesarica iz Salingerove priče “Podignite visoko krovnu gredu, tesari”, koja me je trebala dočekati kad si dovoljno narastem. Uvela sam je u svoj život kad sam si bila najmanje ja. Najmanja ja. A antički mitovi...
− Njih jedino ispravljam na terenu. Problem je s mitovima da uvijek propuste najvažnije dijelove. Mit, recimo, nigdje ne spominje kako se Euridika osjećala kada se Orfej okrenuo. Je li se osjećala izdano? Očajno? Pomireno? U ovoj životnoj dobi mogu mirne duše reći da sam iscrpila sva mitska bića, ali svejedno se i dalje puštam u mitove, jer sad već imam iskustva s pobjeguljom i znam da će se uvijek vratiti i popuniti pukotinu u mitu svojim iskustvom i napisati ga.

Kule u zraku

Koliko je to da ste arhitektica vidljivo u strukturi tekstova?

− Chuck Jones crtao je svoje likove u jednom potezu, sa dna papira, od stopala, baš kao što se gradi kuća − odozdo, savršeno popunjavajući margine papira i dajući u samo jednoj liniji, bez odizanja olovke s papira − karakter svoga charactera. Ja čak svoje osmice spajam od dva grbava kruga i nisam sposobna pisati na taj način. Dok pišem, uglavnom crtam taj jedan te isti karakter u koji sam nesrećom sudbinski implicirana, ali moje linije su zamršene, iako su u ravnim redovima, i − isprekidane. Ne umijem tu konstrukciju slagati arhitektonski... od razine zemlje, jer kod mene “prizemljiti“ uistinu uvijek jest jako uvjerljiva opcija, ali i jako, jako naknadna. Pa su moji tekstovi ono što bi valjda u arhitekturi bile − kule u zraku. (Al’ fino dizajnirane.)


Siniša Kekez / Ranko Šuvar /CROPIX




Naslovnica Kultura