Kultura Kultura

supruga splitskog filmaša

Vanja Sviličić: ‘Zagreb Cappuccino’ neće biti hrvatski ‘Seks i grad’

supruga splitskog filmaša

‘Da bismo mogli napraviti takvo što, prvo bismo trebali imati nekoliko nula više u budžetu. No, recimo da ih imamo i da snimimo takav film, to bi bila laž. Takav život kod nas ne postoji’, kaže redateljica

Pala je prva klapa na setu filma “Zagreb Cappuccino“, dugometražnom prvijencu Vanje Sviličić, supruge poznatog redatelja Ognjena. “Zagreb Cappuccino“ je priča o dvije najbolje prijateljice na pragu četrdesetih.

U filmu, veli nam Vanja, upoznajemo njihove strahove i nedoumice, njihovu samoću. Životi su im krenuli u suprotnom smjeru od planiranog. U želji da ga promjene, one su ponekad smješne i nespretne. One žele biti slobodne, ali ne i usamljene. Naslov filma je, kaže, došao spontano. Radnja se događa u Zagrebu, cure u filmu piju cappuccino, tako da se naslov sam po sebi nametnuo. A inspiracija za film iz raznih situacija koje je doživjela i koje su prošle njezine frendice.

- Samo sam ih ublažila, jer bi mi inače ljudi rekli da se takve stvari ne događaju. Mislim da bi mi bilo teško radit na priči koju ne poznam, tj. koju nisam proživjela. Volim filmove koji graniče s dokumentarnim i čini mi se da je to pravi način da dođem do toga. Snimiti priču o onome što znam ili imam nekog pojma. Volim kada me stvari i situacije koje se događaju oko mene, inspiriraju i potaknu na kreativnost. A to su uglavnom međuljudski odnosi – govori Sviličić.
ZG_CAPPUCCINO12-290313.1
Ovako postavljen, “Zagreb Cappuccino“ se na prvi pogled doima kao hrvatski “Seks i grad“.
- Da bi mogli napraviti hrvatski “Seks i grad”, prvo bi trebali imati nekoliko nula više u budžetu. No, recimo da ih imamo i da snimimo takav film, to bi bila laž i takav film ne bi najbolje prošao kod publike, jer ljudi nisu glupi. Takav život kod nas ne postoji. Mi nemamo Petu Aveniju ili galeriju na svakom čošku. To je isto ko da se furam na estetiku Wong Kar Waija, čije filmove baš volim. Boje, atmosfera, mirisi drugačiji su u Hrvatskoj nego u Hong Kongu ili Kini. I kad bi išla kopirati njegov stil, to bi bilo smješno – nastavlja redateljica, usput dodavši da je na gledateljima da procijene ima li Carrie i Samanthe u jednoj od njezine dvije filmske prijateljice.

Ženski likovi u filmu i ženske teme nisu česte u domaćoj kinematografiji, a Vanja baš na njima inzistira, od dokumentarca “Jesam li sretna?“ do “Cappuccina“.
- Tako se potrefilo. Ne razmišljam o tome na taj način, da snimim nešto zato jer je to priča o ženama. Bitno mi je kad nešto radim da pronađem sebe u tome, da me to emotivno i kreativno ispuni. Kad gledamo kroz povjest, većinom su muškarci bili vođe, donosili su odluke, pa i većina filmova prikazuje ženu kao seksualni objekt, muškarac je taj koji je na kraju filma nagrađen rasnom ljepoticom. Danas to se mjenja, u nekim sredinama prava žena i muškarca skoro su se potpuno izjednačila, i to je super. Što ćemo više izlaziti iz tih naučenih obrazaca ponašanja, naša svjest će se mjenjati, a time i te razlike u spolovima bit će manje. I jedino što će nam biti bitno je da li je nešto kvalitetno ili nije – smatra filmašica.

U filmu, zanimljivo, prijateljice upoznaju dva dečka i, iako im godine ne idu u prilog, ne odustaju, već ih vode doma kako bi se - poseksali.
- Moji likovi u filmu žele promjeniti svoj život, a to nije uvijek lako. Odbaciti sve što si dosada imao i krenuti ispočetka. Naročito kada čovjek robuje tradiciji, obitelji ili utjecaju društva koje je konzervativno – priča Vanja koja je glavne uloge dodijelila Neli Koscis i Mili Elegović.
ZG_CAPPUCCINO6-290313.1
- Nela i Mila su glumice koje su svjesne sebe. Imaju odmak od onoga što rade i mogu biti autoironične. Nemaju potrebu uljepšavati stvarnost ili prikirvati svoje nedostatke. One “grizu” za film i potpuno se prepuste ulozi. Ali, vjerojatno najveći razlog što sam ih odabrala je bio taj što sam nakon probnog snimanja stekla povjerenje u njih da one to mogu odigrati – objašnjava ona glumačku podjelu.

Scenarij je radila zajedno s Ognjenom. Koliko je on ženskoj priči doprinio s muškog stajališta?
- Ogi i ja smo dosta različitih senzibiliteta, ali u scenariju težimo sličnim stvarima. Zajednički rad na ovom scenariju bio je utoliko bolji za mene što Ogi ima više iskustva u pisanju i snimanju, pa sam imala savjet iz prve ruke kako neke stvari i rješenja funkcioniraju na papiru, a kako u filmu. Različita mišljenja mogu dovesti do boljih i drugačijih rješenja. Često bi krenuvši od jedne ideje, došli do potpuno drugačijih zaključaka i to je izvrsno.

piše marko njegić
bruno konjević/CROPIX

Podrška bračnog partnera

Rijetki su slučajevi dvoje redatelja u braku. Kako to funkcionira? Volite li slične filmove itd?
- Ja si ne mogu zamisliti drukčije. Kada radim na nekom projektu, pokušavam potpuno biti u tome. Bitno mi je da s partnerom mogu razgovarati o onome što kreiram. Tu nema radnog vremena 8-16, pa je podrška partnera bitna. Ogi i ja imamo sličan ukus što se autorskih filmova tiče. Ali, kad se radi o filmovima za širu publiku, ne sjedaju mi baš filmovi o superherojima ili kaubojski koje Ogi preferira. Više volim pogledati dobar dokumentarac.


Ljubiteljica Ursule Meier

- Volim autorske filmove, europske i azijske. Austrijski filmovi su mi jako dobri. Ulrich Seidl je sad već skoro postao i mainstream. Ali, film austrijskog redatelja Markusa Schleinzera “Michael” jako je dojmljiv. Nizozemski redatelj Boudewijn Koole napravio je izvrstan film “Kauboj”. Ursula Meier je francuska redateljica čiji su i prvi “Home” i drugi film “Sister” jako zanimljivi. Uvijek bih u taj popis stavila i ranije filmove Wong Kar Waija.


Naslovnica Kultura