U to vrijeme kad sam po “sili zakona” i rasporeda školskih lektira morala pročitati “Jamu” Ivana Gorana Kovačića, a bilo je to vrijeme znatno sklonije pjesništvu negoli je ovo sadašnje kad neki novi klinci pokušavaju pronaći svjetlo na kraju mračnog i krvavog tunela te poeme, nisam to djelo shvatila. Naprosto, nisam u svojoj djetinjoj duši uspjela pronaći kopču koja bi prigrlila tu strašnu pjesmu, tu, danas bih mogla reći, poetsku Guernicu, izniklu u užasu Drugog svjetskog rata upravo ovdje, u ovom jeziku. Sve ove godine u meni je od “Jame” ostalo tek nekoliko stihova koje i dandanas, za razliku od ostatka toga poetskog izrastanja iz tamnog ponora krvi put svjetla, znam naizust i vjerujem da ću ih, te stihove, naizust znati dok god sam živa.
“Zar ima mjesto g...
“Zar ima mjesto g...