Kultura Kultura

100 godina ivana gorana kovačića 

Goranova ‘Jama’ poetska je Guernica

100 godina ivana gorana kovačića 
U to vrijeme kad sam po “sili zakona” i rasporeda školskih lektira morala pročitati “Jamu” Ivana Gorana Kovačića, a bilo je to vrijeme znatno sklonije pjesništvu negoli je ovo sadašnje kad neki novi klinci pokušavaju pronaći svjetlo na kraju mračnog i krvavog tunela te poeme, nisam to djelo shvatila. Naprosto, nisam u svojoj djetinjoj duši uspjela pronaći kopču koja bi prigrlila tu strašnu pjesmu, tu, danas bih mogla reći, poetsku Guernicu, izniklu u užasu Drugog svjetskog rata upravo ovdje, u ovom jeziku. Sve ove godine u meni je od “Jame” ostalo tek nekoliko stihova koje i dandanas, za razliku od ostatka toga poetskog izrastanja iz tamnog ponora krvi put svjetla, znam naizust i vjerujem da ću ih, te stihove, naizust znati dok god sam živa.

“Zar ima mjesto gdje
prozorsko cvijeće
Rubi još radost i
taži još bol?
Zar ima većeg
bogatstva i sreće,
Nego što su škrinja
i klupa i stol?”

I to je sve što sam tada zapamtila. Nikad se više “Jami” nisam vratila. Nikad je više nisam čitala osim tad kad sam je “po sili zakona” i rasporedu školske lektire morala pročitati. No, da, ostala je čučati u meni ko pouka i poruka koja je izronila tijekom mraka 90-ih, tijekom suočenja sa zločinima i krvlju jednog drugog rata, sa slikama što su izvirale iz televizijskih ekrana, tijekom razgovora sa svjedocima užasa, onoga koji, pošteno je to reći, nije imao svog Ivana Gorana Kovačića.

Savršeno spjevana muka


Ipak, i tad, u očima izbjeglica koji su se slijevali u grad, nisam u njima vidjela ništa do žudnju za prozorskim cvijećem što su ga raznijele granate i čežnju za povratkom svojim škrinjama, klupama i stolovima kao stvarnim predmetima i jamcima obične ljudske sreće i bogatstva koje počiva na miru. Goranova “Jama”, cjelovita poema, sa svim svojim pjevanjima, deset njih, i sva njezina monumentalnost lirskog jedanaesterca u meni je ostala kao niska krvavih akorda o čijoj snazi i simbolici iskopanih, videćih, slušajućih, osjećajućih očiju nikad nisam uspjela misliti drukčije nego kao o savršeno spjevanoj, meni nepodnošljivoj i neshvatljivoj muci. Danas se, odrasla, pitam iz koje nutrine, iz kojeg iskustva ju je spjevao taj mladić koji bi sutra, 21. ožujka, navršio sto godina – zašto ne, ljudi žive i duže? – da nije skončao kao žrtva četničkog pokolja u svojoj tridesetoj godini? Ni grob mu se ne zna, upravo onako kako je u pjesmi “Moj grob” predosjetio da će biti, a njegove kosti, u šumama blizu Foče, na 70-ak kilometara od Srebrenice, progutala je bosanska zemlja.

Posveta Paula Eluarda


Ni objavljivanje svoje poeme nije dočekao. Prva publika “Jame” bili su ranjenici Prve proleterske brigade kojima je jedan glumac, Splićanin Vjekoslav Afrić, tu poemu čitao. Upravo taj Splićanin prvi je prepisao “Jamu” i tako je spasio od uništenja i zaborava. Tu poemu, koja je tiskana u 250 primjeraka 1944., ilustrirali su tada 28-godišnji Zlatko Prica i 23-godišnji Edo Murtić. Svi su oni dočekali starost. Ivan Goran Kovačić nije.

Nije dočekao francusko izdanje svoje poeme koju je ilustrirao Pablo Picasso već 1948., a veliki Paul Eluard za nju umjesto predgovora napisao pjesmu “Grob Gorana Kovačića”. “Osvećen sam i riječ je moja živa/ U vašem glasu, u zjenicama jasnim/ Pobijedio sam, moj san je oslobođen/ Sinovi naši skupljat će ljetinu/ A zimske dronjke oblačili nisu”, napisao je Eluard, mrtvome Goranu u čast.

Do Picassa je “Jama” stigla neobičnim i danas nezamislivim putevima. Naime, poetsko-grafička mapa “Jama”, uvezana u padobransko platno, objavljena je u Topuskom, gdje je održan Kongres kulturnih radnika Hrvatske na oslobođenom teritoriju, a Edo Murtić mape je tada poslao Theodoru Rooseveltu, Winstonu Churchillu, Josifu Visarionoviču Staljinu i Pablu Picassu. I oni su, svi odreda, dočekali starost. Ivan Goran Kovačić nije.

Čudno je to kako prerano umrli ostanu u našem pamćenju “zaleđeni” u svoje bezbrižno, mlado lice. Fotografija Ivana Gorana Kovačića iz partizana jedina je moja, i svačija, slika o njemu. A bio je vršnjak, recimo, Ranka Marinkovića kojeg mogu zamisliti gotovo jedino kao starca.

Raspored lektire


Što današnji školarci koji “po sili zakona” i neumoljivog rasporeda lektire misle dok čitaju “Jamu”? Današnja djeca, koja na licima svojih očeva još mogu razaznati bol rata, ovog “našeg” rata, zacijelo su drukčija od moje generacije. Danas se lektira “kopipejsta” s interneta i tko zna koje će Goranove slike oni ponijeti u daleku sredovječnost i hoće li naizust, kao ja, barem moći izgovoriti pohvalu “škrinji, i klupi, i stolu” gdje prozorsko cvijeće i dandanas, kao i uvijek, predstavlja nježan podsjetnik na radost majčinskog doma.

Ivan Goran Kovačić veći je od našeg nedostojnog sjećanja, veći od moje selektivne, slikama iskopanih očiju zauvijek zaplašene memorije, pa i u ime stida zbog tog zaborava, danas, sto godina od njegova rođenja i 70 godina nakon njegove smrti, ponizno stojim pred tom toplom slikom izgubljene škrinje iz desetog pjevanja “Jame”, te hrvatske poetske Guernice, spjevanog spomenika antifašizmu, koja je preživjela i nadrasla i nas i svog tvorca, vječno zaleđenog u lijepo, mlado lice sa stare fotografije.

eda vujević

Goranovo proljeće


Goranovo proljeće obilježava tri godišnjice: 100 godina rođenja Ivana Gorana Kovačića, 70 godina od njegove smrti te 50 godina neprekinutog trajanja te najvažnije i najstarije pjesničke manifestacije u Hrvatskoj. Goranovo proljeće ove godine počinje 20. ožujka u zagrebačkom VIP klubu, a nastavlja se dodjelom nagrada u njegovu rodnom Lukovdolu, na Goranov rođendan 21. ožujka. Dobitnik “Goranova vijenca” ove godine je Branko Čegec, a nagradu “Goran za mlade pjesnike” dobio je Stipe Odak.

Slava je stigla prekasno


 Kad je napisao “Jamu”, bio je tek romantični mladi zanesenjak, uvjereni antifašist koji je napustio studij slavistike, novinar u “Hrvatskom dnevniku”, potom u “Novostima”, pisac koji tek započinje književni put zbirkom novela “Dani gnjeva” (1936.), jedinom koju je objavio prije odlaska u partizane 1942. Nije ni bio komunist, nije bio čak ni socijalist, bio je simpatizer HSS-a kad se s Vladimirom Nazorom, očinskim likom i književnim velikanom, 37 godina starijim od sebe, tada etabliranim, važnim, poznatim i priznatim pjesnikom, zaputio u čamcu preko Kupe u narodnooslobodilačku neizvjesnost. Slava je za njega, za Ivana Gorana, stigla prekasno. A stigla je upravo zbog “Jame” jer, da nije ništa drugo ni napisao, a jest, sama “Jama”, prevedena naknadno na mnogobrojne jezike, osigurala bi mu mjesto u plejadi pjesnika svijeta.
Naslovnica Kultura