Kultura Kultura

Slovenac iz Komiže  

Bogdan Borčić o svojoj retrospektivi u Splitu: Slikarstvo - to sam ja

Slovenac iz Komiže         

Slikarstvo − to sam ja, a slika je interpretacija toga što osjećam. Koncept u grafici i slici zapravo je isti, samo što kad radim grafiku, razmišljam o crno-bijelom odnosu ploha, a u slikarstvu tu ulogu preuzima boja

Postaje sve očitije, uzani su hrvatski prostori što se tiče likovnosti. Uočilo je to nekoliko aktivnih splitskih galerija pa se, umjesto recikliranja već viđenog s hrvatske scene, sve više okreću etabliranim imenima s prostora bivše Jugoslavije. Galerija “Kula” Stanka i Duje Mrduljaša prednjači u tome.

Upravo njezinim posredovanjem posljednje su se dvije godine ozbiljnim retrospektivnim ili monografskim izložbama izredali Safet Zec (BiH), Vojo Stanić (Crna Gora), Vladimir Veličković (Francuska/Srbija), pa je po logici stvari na red došao i jedan Slovenac, Bogdan Borčić (1926.). A ono “ć” na koncu prezimena sugerira ovdašnje korijene.

Viški korijeni

− Moji potječu iz Komiže na otoku Visu. Otac Jakov studirao je farmaciju u Zagrebu, tu je upoznao moju majku, pa se studentska ljubav pretočila u brak. Otac je službovao kao ljekarnik u vojnoj bolnici, a majka je držala drogeriju u Ljubljani. Otac se razbolio i 1934. godine umro. Imao sam nepunih osam godina. Kao dječak, u Komiži sam znao provesti i po pola godine jer je moj otac nakon studija stažirao u komiškoj ljekarni. Poslije sam dolazio k rođacima, barba Ivetu, Bajamontu, koji je imao mali dućan s ribarskim priborom.

Čak sam imao i atelje, na Potoku u djedovoj kući, u kojoj je nekad imao postolarsku radionicu. Ako smo već mi zagubili kulturološke veze, pa i informacijske razmjene sa “susjedima”, vi to svakako niste, dobro poznajete hrvatske kolege. − Vrijeme učini svoje, sve nas je manje. Bio sam u stalnom kontaktu s Murtićem, Doganom, Pulitikom, Džamonjom, Šutejom, Angeli Radovanijem, Jordanom... Najčvršće veze držao sam ipak s čuvenim komiškim slikarom Vinkom Foretićem, od kojega sam i poslije rata slušao priče o životu u Parizu. Iako nepokretan, bio je zdravog duha, bistar, pun uspomena na francuske slikare, o kojima mi je pričao anegdote. Ostat će mi u uspomeni taj tajanstveni komiški marinist kojemu je sudbinu odredio iznimno težak život.

Neki se još sjećaju kako je, nešto prije smrti, jadno odjeven i zacijelo gladan, znao sjediti na stubištu kuće. Imali ste sjajne profesore, Jakca, Stupicu... − S vremenom se utjecaj profesora gubi, no da nije bilo sjajnih učitelja, sigurno ne bih tako brzo shvatio bit slikarstva. Nešto je drugo utjecaj slikara koji su ti srodni, koje spontano prihvaćaš, kao što su, recimo, Rothko, Newman, Tapies, Rainhard... Na drugoj je strani utjecaj Matissea, koji u svojem slikarstvu zagovara baš boju. Stupicu sam shvatio kao majstora sivo-plavih boja, kolaža i tekstura, pa sam te vrijednosti i unio u sliku “Atelje mog učitelja”, ali i u koncept moga tadašnjega rada.

Slično je i sa slikom “Tisnikarjev atelje”, na kojoj uočavam vrijednost njegovih sivo-zelenih tonova. Imam osjećaj da “genetskim paralelama” nastojite biti slikarom mediteranske provinijencije? − Ha, ha... Ma ne, mediteransko u mojim slikama jest shvaćanje prostora, ta granica gdje se spajaju nebo i more i tako stvara horizont, koji je razdjelnica boja. Slika je za mene doslovno dvodimenzionalna i na tome gradim logiku.

Koncept ‘Nađenih stvari’

Novi ciklus, “Nađene stvari” u “Kuli”, kao da progovara realnije? − Koncept je još uvijek monokrom, ploha s jednoobraznom bojom čeka intervenciju, a ona se obično sastoji u tome da u centar postavim “nađenu stvar”, kamenčić, ključ... Detalji nisu naslikani, nego “montirani” u sliku, a ona se onda naziva po toj nađenoj stvari. Dakle, obrnuto od Renea Magrittea, koji je na slici i napisao da to nije lula, nego samo njezina slika.

Vaša maksima? − Slikarstvo − to sam ja, a slika je interpretacija toga što osjećam. Koncept u grafici i slici zapravo je isti, samo što kad radim grafiku, razmišljam o crno-bijelom odnosu ploha, a u slikarstvu tu ulogu preuzima boja.

                                                                                                                                                              Igor Brešan

Pariški dani

Veliki slikari, htjeli ili ne, kao da sudbinski moraju biti vezani uz Pariz. I vi ga volite spominjati?

− Poslije studija bavio sam se prije svega slikarstvom, a kako sam dobio stipendiju Moše Pijade, slovenski slikar Veno Pilon, koji je živio u Parizu, uveo me je zajedno s kolegom Janezom Bernikom u grafičku školu Johnnyja Friedlaendera, gdje sam do tančina upoznao tehniku dubokog tiska. Prva presa, nabavljena 1961., kao da mi je otvorila oči, nove likovne obzore. U prvoj su fazi povjesničari umjetnosti i kritika moje slikarstvo “krstili” poetičnim realizmom. Oko 1980. godine prekinuo sam s mimetičkim konceptom, a moja nova platforma postala je minimalizam, koji u različitim inačicama razvijam i istražujem do danas. On mi je ponudio mogućnost da se izražavam prije svega bojom, crtom, tonom i proporcijama između ploha. Presjek tog stvaralaštva sada je izložen u splitskom Zavodu HAZU.






Naslovnica Kultura