Kultura Kultura

Jurica Pavičić: Splitskom teatru hitno treba - semafor

Ne dogodi li se nešto posve nepredviđeno, glasovima čvrste kerumovske većine ovog će tjedna splitsko Gradsko vijeće odabrati Duška Mucala za vršitelja dužnosti intendanta Hrvatskog narodnog kazališta.

Na taj način Kerum će zalijepiti otvorenu pljusku i ministru Boži Biškupiću i nacionalnom Kazališnom vijeću, koje je istog kandidata prije pola godine odbilo potvrditi kao posve nekompetentnog.

Postavljajući Mucala nakon takve odbijenice još jednom za v.d.-a, Kerum će samo još jednom, po tko zna koji put demonstrirati kako u svojoj „firmi“ (Gradu) ne trpi ni „radnički savjet“ ni proceduru, a pogotovo ne miješanje u svoju glavnu božansku ovlast koja se zove - kadroviranje.

A onog časa kad splitski vijećnici izglasaju imenovanje v.d.-a Mucala, i Split i njegovo od boga zaboravljeno kazalište naći će se ponovno na televizijskim vijestima i na stupcima svih nacionalnih medija.

O Mucalu i HNK govorit će nanovo svi, pri čemu će postojati frapantna nepodudarnost između percepcije toga događaja u samom Splitu i u ostatku zemlje. Kerumova ustrajnost da za intendanta HNK postavi čovjeka koji ne razlikuje Aristofana od Aristotela, koji misli da je Avignon klub u Ligi prvaka, a Nekrošius litvanski košarkaški centar, u ostatku će normalne Hrvatske biti dočekana s prezrivim podsmijehom, a o Splitu će se ponovno govoriti kao o gradu koji je potpuno pobudalio, te u kojem je doslovce sve moguće.

Za divno čudo, u samom Splitu neće biti tako. U našem gradu – uopće ne sumnjam – opet će se naći mudrijaša koji će opravdavati Mucalov izbor s argumentima tipa „on je ipak ekonomist“ ili „čovik voli kazalište, triba mu dat šansu“.

Da smo mi imalo normalna sredina, nikome ni bi trebalo ni objašnjavati koliko su takvi argumenti besmisleni. Svakog, naime, tko Mucalov izbor brani argumentom da je on „ipak ekonomist“ trebalo bi upitati bi li sjeo u avion kojim upravlja Duško Mucalo i bi li mu u tom slučaju bilo dostatno to što novopečeni „pilot“ ima, eto, makar kakvu diplomu.

A sve one koji ponavljaju argument kako Mucalo voli i često pohodi kazalište ja bih pak zamolio da me - kad se Poklepović umori - kandidiraju za trenera „Hajduka“. Za taj posao, naime, ja imam kudikamo više referenci nego Mucalo za HNK: desetljećima sam bio pretplatnik, volim nogomet i gledam sve utakmice Lige prvaka.

U imalo normalnom gradu i u imalo normalnoj profesionalnoj sredini građanstvo bi na izbor Duška Mucala za intendanta reagiralo isto onako kako su na tu ludost reagirali ljudi u Zagrebu, Rijeci ili Zadru – ili s krajnjim revoltom, ili s posprdnim ismijavanjem.

U Splitu se, međutim, novi čin kerumovskog pajdaškog kadroviranja dočekuje s blaženim mirom dobrohotnosti: Mucalovom izboru ne čude se ni lokalni mediji, ni javnost, ni akademska zajednica, a uz nekoliko odvažnih i rijetkih iznimki kao što su Elvis Bošnjak, Neni Delmestre i Maja Žarković ne čujemo od kazališne struke ni a ni be. Žan Ojdanić i Torcida uspjeli su u dvije godine ustrajnim tupljenjem oko Kodeksa slomiti tvrdoglavost kerumovaca i natjerati ih da Kodeks ugrade u Hajdukov statut.

Zašto teatarski ljudi nisu na mezzanin objesili natpis „oćemo kodeks“? Zašto se oni nisu pobunili protiv trijumfa nestručnosti? Zar zaista sjeverna okuka Poljuda ima više osjećaja za civilno društvo i aktivizam od profesionalnih umjetnika, glumaca i pjevača?

Bojim se da imam odgovor na ovo pitanje, i bojim se da je taj odgovor podosta obeshrabrujući. Split je, naime, spreman tolerirati kadroviranje tipa Duško Mucalo naprosto zato što u ovom gradu na cijelom nizu profesionalnih pozicija ima previše drugih „mucala“: dakle, nekompetentnih ljudi koji su se položaja domogli zahvaljujući sniženim kriterijima. Takvih „mucala“ ima i u gospodarstvu i u politici, ima ih na sveučilištu i u javnim poduzećima, raznorazna „mucala“ sjede u redakcijama mnogih (ako ne i svih) lokalnih medija, pa ih ima i u samom kazalištu.

Tijekom nekoliko desetljeća profesionalnog srozavanja, postali smo grad u kojem prolazi sve, svatko može raditi bilo što, strukovni su se standardi potpuno urušili, a onaj mali broj ljudi koji o nečemu nešto znaju stjerani su na marginu.

Metafora takvog stanja je ovoproljetni „slučaj Dali“, kad su nekom od brojnih splitskih „mucala“ podvalili serigrafije pod velebni likovni događaj. Ne treba uopće sumnjati da će – jednom kad Mucalo zasjedne, i HNK usvojiti ove, tipično splitske „profesionalne standarde“.

Duška Mucala nitko, pa čak ni Kerum, nikada ne bi pokušao postaviti za trenera Hajduka. Ne bi barem iz dva razloga: prvi je što je u ovom gradu ljudima nogomet očito jako bitan, a drugi je što u nogometu postoji semafor, pa kad na semaforu piše da ste izgubili 0:3, to ljudima ne možete prodavati pod izvrstan rezultat.

Nesreća je kulture – pa i kazališta – što tamo ne postoji semafor ni numerički rezultat, stoga će Mucalo i sva „mucala“ ovoga grada moći svoje „0:3“ prodavati pod uspjeh.

Istina – postojat će uvijek manjina stručnih koji će znati da lažu. Ali, tu manjinu, kako već znamo, ionako nitko ne pita ništa.

jurica pavičić

Naslovnica Kultura
Page 1 of 2FirstPrevious[1]2Last