CRVENI FALUS + NEPRESTANI STRAH OD SILOVANJA Oko za oko, ud za ud

Piše Marko Njegić
Crveni-falus1

Podvuče li se crta, prosjek filmova na netom okončanom 24. izdanju STFF-a bio je slabiji nego zadnjih par etapa. Nismo, recimo, vidjeli nešto tako moćno kao što je bio "Divljak" i "Vulkan" ili "Dhogs" kao 2018. i 2017. godine. No, splitski filmofili su mogli naći ponešto za sebe.

A i STFF-u treba skinuti kapu na programskoj postojanosti i dosljednosti te pronalasku opskurni(ji)h "slow cinema" ostvarenja s festivalskog repertoara Rotterdama, Berlinalea i sličnih "hermetičnih" festivala kakve bismo negdje drugdje teško vidjeli.

Isto tako, ove godine je među filmovima bilo veoma izraženo tematsko dodavanje. Maratonsku STFF utrku je započela "Treća žena" i predala štafetu "Crvenom falusu", a ovaj, pak, "Neprestanom strahu od silovanja". Prvijenac butanske redateljice Tashi Gyeltshen dobro bi se uklopio u maraton s filmom otvaranja STFF-a.

I "The Red Phallus" je pripadnik tzv. spore kinematografije, maratonac, ne sprinter kojemu se nikuda ne žuri da dođe do "šokantnog" klimaksa i pritom može testirati strpljenje publike, iako će ona biti nagrađena kad dođe do finiša. To je ujedno i solidna festivalska art studija patrijarhalnog muškog društva iz mlade ženske perspektive.

Film nas seli u ruralnu butansku dolinu, gdje 16-godišnja djevojka (Tshering Euden) pruža otpor ocu (Dorji Gyeltshen) koji izrađuje drvene statue falusa, a ona ih umjesto njega isporučuje ljudima u okolini ("Daj majci, otjerat će zle duhove!").

Penis je nacrtan na ploči u njezinoj školi, a muškarci s maskama vragova i falusima u ruci je prate po dolini u jednoj nadrealnoj sceni lokalne mistike i simbolike. Naime, likovi dosta toga skrivaju ispod maski ili su progonjeni demonima prošlosti.

Zaplet započinje kad se tinejdžerica zaljubi u mesara (Singye), opsjednutog vlastitom slikom muškosti i bijegom odatle, misleći da bi je on mogao odvesti na neko bolje mjesto. "Crveni falus" je film o odrastanju i buđenju feminizma u kojem idiličan ambijent, predivno snimljen smirenom, statičnom kamerom Jigmea T. Tenzinga, igra svoju ulogu.

Dolina je nevina poput protagonistice, netaknuta falusima moderne civilizacije, gotovo pa zaseban lik filma koji govori sve što ostali prešućuju i kao da skriva njihove mračne tajne zajedno s oblacima kao saveznicima koji ne daju suncu da prodre i baci svjetlo.

"Sija li ikad ovo sunce", pita se mesar gledajući u sive oblake, simbol patrijarhalnog društva nadvijena nad heroinom koja će s falusom pokušati utjerati zraku feminizma. Nešto slično rade i četiri Indijke (Kritika Pande, Shalini Vatsa, Sonal Joshi, Chitrangada Chakraborty) u filmu "The Incessant Fear Of Rape" redatelja Aditye Kripalanija i koproducentice Swete Chhabrije.

Indijski filmaši znani su Splićanima po filmu "Tikli i Laxmi Bomb" s prošlog STFF-a (Chhabria je bila gošća) u kojem su prostitutke napravile revoluciju u industriji pružanja seksualnih usluga i postigle autonomiju u Mumbaiju tako što su same preuzele i vodile posao od muškaraca, nerijetkih predatora, kao "žene koje rade za žene".

Ovaj put duo Kripalani-Chhabria odlazi i korak dalje. Delhi je u međuvremenu službeno postao indijska prijestolnica silovanja, često i onog "gang rape" vrste. Zato će protagonistice oteti i psiho-fizički mučiti jednog muškarca (Vinay Sharma) koji ih je izazivao i sve to ovjekovječiti na videu kao primjer svim pripadnicima snažnijeg spola.

"Znaš koliko vrsta feminizama postoji? Amazonski, liberalni...", nabraja jedna od žena na početku filma koja trenira karate i svoje mačke je nazvala po akcijskim "martial arts" junacima (Van Damme, Jackie Chan, Mr. Miyagi) i junakinjama (Beatrix; zasigurno Kiddo, lik Ume Thurman iz "Kill Billa").

Neke od tih feminizama demonstrira "Neprestani strah od silovanja" i poziva na zajedništvo svih žena na svijetu, utjelovljenih u četiri protagonistice. "Svaka žena je moja sestra", kaže jedna od njih dok muče muškarca kao utjelovljenje svih silovatelja koji "ne bi vjerovali da im se to može dogoditi".

Kripalani režira film daleko od šarenila Bollywooda, kao mračnu osvetničku dramu dominantne crvene boje kao kod Gaspara Noea u čijim bi rukama ovo zasigurno bio festivalski art za pamćenje. Već kontroverzan u Indiji, indijski film je nedvojbeno smion, ali i malčice predoslovan i pamfletan u hvalevrijednoj feminističkoj poruci koju šalje u skladu s #MeToo erom.

"Muškarci oduvijek tretirali žene gore od ovoga", njihovo je mišljenje, no srećom nije sve sto posto crno i bijelo. "The Incessant Fear Of Rape" posjeduje i tračak sive jer nije poznato da je žrtva mučenja zapravo silovatelj, niti da su sve od njih bile silovane, a razmatraju silovati zatočenika iz osvete. Oko za oko, ud za ud.

Samouka režiserka

Tashi Gyeltshen se u katalogu STFF-a predstavila kao samouka redateljica koja je, bez formalnog filmskog obrazovanja, sama naučila kako režirati, čitajući i gledajući filmove. Prije nego se počela baviti filmom, radila je kao novinarka u butanskim nacionalnim dnevnim novinama i urednica jednog privatnog lista, a piše poeziju i objavljivana je u književnim časopisima.

S druge strane, biografske crtice Aditye Kripalanija kažu da je diplomirao dramaturgiju na Institutu za film i televiziju Indije i radi kao kreativni direktor IDream produkcije, tvrtke koja je distribuirala hit "Monsunsko vjenčanje" na matičnom teritoriju. Radio je kao savjetnik na scenariju na više nagrađivanih filmova. Od 2008. napisao je četiri romana bestselera a treći po redu, "Tikli i Laxmi Bomb", prerađen je u njegov prvi dugometražni film koji je napisao, režirao i producirao.

#CINEMARK