Dalmacija Zadar

desant na otok

Iz Ukrajine došli u Dalmaciju u potrazi za poslom: zadovoljni su plaćama, uče hrvatski, mještani su ih prihvatili, čak su sudjelovali u maškarama prerušeni u - češke turiste!

desant na otok

Na ovogodišnjem se karnevalu u Salima na Dugom otoku, među maškaranim skupinama pojavilo i desetak veselih sudionika maskiranih u "češke turiste". Arheolozima i povjesničarima, čak i onima koji se spore oko toga jesu li Hrvati na Jadran došli s područja današnje Ukrajine, ta bi informacija ostala savršeno bezvezna čak i kada bi se otkrilo da se pod maskama "čeških turista" kriju "bodulski Ukrajinci" koji su na Jadran zaista stigli iz Ukrajine.

Kako novinari nisu ni arheolozi ni povjesničari, privukla nas je priča iz saljskog "Mardešića" gdje na konzerviranju jadranske srdele trenutno radi 13 Ukrajinki i Ukrajinaca. Prvi su, u rujnu prošle godine, na Dugi otok stigli Valentina i Roman Okhrimenko, posljednja u nizu je prije mjesec dana došla i Olga Belkovych Mykhalcuk. A sve je, objašnjavaju u "Mardešiću", započelo preko Bile Hrvatske.

-Da, preko Bile Hrvatske, kao udruge za kulturnu i umjetničku suradnju između Hrvatske i Ukrajine, uspostavljeni su prvi kontakti. Naša Tovareća mužika iz Sali je u sklopu te suradnje gostovala u Lavovu, pa se tako saznalo i da "Mardešić" traži radnju snagu, kaže Darko Bonja, voditelj nabave i prodaje u poduzeću koje već godina pati od nedostatka radne snage, pa su dugo na burzi imali stalno otvoren natječaj za zapošljavanje.

Nekada su u "Mardešiću" radili uglavnom otočani, pa su slijedili valovi ljudi iz zadarskog i dalmatinskog zaleđa, onda je na red došla i BiH, prije nekoliko godina odjednom su u Salima osvanuli radnici iz zagrebačke regije i ekonomski poharane Slavonije. Ukrajinci su nastavili taj niz.

-U međuvremenu su se pojavile i agencije za posredovanje u dovođenju radne snage, ali, kad su Ukrajinci u pitanju, mislim da je "usmena predaja" najzaslužnija što je njihov broj stalno rastao. Lakše im je doći iz tako daleke zemlje ako ovdje već imaju nekoga koga poznaju, kaže Bonja procjenjujući da oni dolaze u Hrvatsku iz istih razloga zbog kojih ljudi iz Hrvatske odlaze u Njemačku i Irsku.

Dakle: ili nemaju posla ili su im plaće nedovoljne za pristojan život.

-Kod nas većina njih radi na traci, na punjenju konzervi, s osnovnom plaćom od oko 4.000 kuna, a s prekovremenim radom mogu doći do pet-šest tisuća kuna, što je kudikamo više od prosječne plaće u Ukrajini. Uz to, "Mardešić" im je osigurao i smještaj, što im je vrlo važno, jer im smanjuje troškove. Uglavnom su to ljudi između 30-40 godina, ali tu je i jedna 58-godišnjakinja, a svi oni u Ukrajini imaju nekoga kome pomažu i šalju novac. Mještani su ih prihvatili, simpatični su im, osjetili su srdačan odnos domaćih ljudi, osjetili su tu neku "intimniju atmosferu" na otoku. Nedjeljom odlaze i na mise u našu crkvu, a mislim da će im biti puno lakše kada se približu ljeto i turistička sezona, jer otok tada oživi, objašnjava Darko Bonja.

I Bonja i "Mardešićev" tehnolog Marko Milić tvrde da su Ukrajinci izuzetno vrijedni radnici, stalno se raspituju ima li bilo kakvih dodatnih i režijskih poslova na kojima bi mogli dodatno i zaraditi.

A onda nam je predstavljen Konstantin Protas, dotada često spominjan kao Kosta, "Ukrajinac koji najbolje govori hrvatski". Kosta je vedri, nasmiješeni 33-godišnjak s veselim plavim očima, rođen je u gradu Sumy na sjeveroistoku Ukrajine, vrlo blizu granice s Rusijom. Udaljenost od Zadra do Sumyja? Sitnica od 2.289 kilometara! Plus nešto milja do Sali.

-Tu sam od listopada, skoro pet mjeseci. Pozvao me prijatelj, on je još prije došao u Sali, započinje svoju priču mladi Ukrajinac.

Kosta nije prvi gastarbajter u svojoj obitelji jer mu brat već 15 godina živi i radi u Londonu, ali ga nikada nije posjetio jer je "teško dobiti papire za Englesku".

-Izvan Ukrajine sam bio jednom, u Italiji, kod mamine sestre, ali nisam uspio naći posao i vratio sam se u Ukrajinu. I eto me u Salima. Prvi dojmovi iz Sali? Uh, šetam sat vremena, nema nikoga, šetam dva sata, nema nikoga. Da nisu svi umrli?! Onda je došao karneval, maskirali smo se kao "češki turisti", pa smo bili u discu. Tuta forca, smije se Kosta otkrivajući da nije dobro upoznao samo hrvatski jezik već i mještane.

Na početku je s kolegama s posla govorio samo engleski, ali je "morao progovoriti" i progovorio je hrvatski, sasvim solidno. Nešto malo nostalgije osjetilo mu se u glasu dok priča o Ukrajini i rodnom gradu u kojemu je, za razliku od većine svojih zemljaka u Salima - imao i posao. Tako je Kosta otvorio svoju malu "seriju iznenađenja":

-Da, radio sam "od osam do osam" za 150 ili 200 eura, pa sam morao raditi i popodne kao "sistem administrator" za dućane. Magistar sam, završio sam Fakultet za kompjutorski menadžment, ali sam zbog male plaće stigao u Hrvatsku. Teško? U Ukrajini je teško, radiš i ne dobiješ plaću, cijeli život radiš i na kraju imaš mirovinu 70-80 eura. A stan košta 100 eura i više, sve ti je skupo, ako nemaš svoj stan još više. Ovdje si plaćen, možeš kupiti što ti treba, kaže Kosta koji u "Mardešiću" radi u skladištu, na kartonaži.

-Je li to privremeno?

-Ne znam. Imam dozvolu za rad i za boravak u Hrvatskoj i dok mi je dobro, ostat ću. A sad mi je dobro. Supruga i ja...

-Supruga? Ona je u Ukrajini?

-Ne, supruga Marina je tu, u Salima je od siječnja, radi na traci! Zajedno čekamo djecu.

-Djecu?!

-Da, imamo sina od 11 i kćerku od 9 godina. On se zove Kosta i dodatno uči engleski, Kira četiri godine svira klavir, ima još četiri godine škole. Sada su s mojim roditeljima. Jedva čekamo da završi škola, bit će s nama cijele praznike, kupat će se, ma bit će nam odlično! Čujemo se s njima svaki dan, viber je zakon.

-Što u Salima radite poslije posla?

-Odmaramo, kuhamo, šetamo, super nam je ovdje.

-Odlazite u Zadar?

-Da, zadnji put jučer, išao sam zbog tv aparata. Svidio mi se Zadar. Ne znam kud idu autobusi, ali možeš i hodati ili taksijem. Lijep grad.

Na dobacivanje kolega kako će uskoro Ukrajinaca biti dovoljno za međunarodnu nogometnu utakmicu Sali-Ukrajina, Kosta se smješka, igra on i nogomet, ali mu je draži stolni tenis, pa planira od šperploče napraviti stol, kupiti štapove za ribolov iako se time nikada nije bavio u rodnom Sumyju koji ima i rijeku i jezera.

Većina njegovih zemljaka su iz Lavova i okolice, išli su kući za novogodišnje praznike i putovali 24 sata, kažu nam dok se pripremala "milenijska fotografija Ukrajinaca na Dugom otoku". Od 13, na poziranje je došlo njih devet. Među njima je i 58-godišnja Lesia Kuziv.

-Je li mi teško? Misliš zato što sam stara?! Ma ne, nije mi teško, lakše mi je kad imaš dobre ljude kraj sebe, smije se Lesia veselo držeći pod ruku Valentinu Teplitcku.

-Ja sam iz Lavova, imam tamo biznis s trgovinom, ali sam, evo, došla tu, dobro je, kaže Valentina pa s Lesijom traži Tatjanu Petešić želeći da ih "slikamo".

Ukrajinci Tatjanu zovu "naša šefica-mamica", ona im je uvijek i za sve pri ruci, za kupnju, za odlazak kod liječnika, za garderobu, za druženje uz vesele, pa i one druge priče i razgovore...

-Tatjana, prošli put smo se sreli u "Mardešiću" zbog Slavonaca, evo sada zbog Ukrajinaca. Hoćemo li sljedeći put doći zbog Filipinaca?!

-Ne govori mi to! Tko bi nakon svega još učio i filipinski! Ovo su vam divni, dobri, pošteni i neiskvareni ljudi, odlični radnici. Dobri su, krasni ljudi, utvrđuje Tatjana preporučujući da ne pišemo "neku tužnu, nego veselu priču o gastarbajterskom životu Ukrajinaca u Salima".

Tatjaninu "veselu priču" jedni zovu "kapitalistička globalizacija", a drugi "globalizacijski kapitalizam". Kako god je zvali, njenu cijenu oduvijek su plaćali ljudi kao Kosta, Marina, Lesia, Valentina, Roman, Olga... Ta priča nije krenula s Ukrajincima i sigurno neće biti završena u Salima.

Veze, vjenčanja i beba zvana "Mardešićka"

Uz višemilijunsku obnovu proizvodnog pogona, iz "Mardešića" najavljuju dodatna ulaganja i još kvalitetnije uvjete rada. Za sve svoje "radnike-doseljenike", "Mardešić" je osigurao smještaj u potpuno preuređenoj zgradi u kojoj trenutno boravi 38 ljudi. Uz 13 Ukrajinaca, tu je 16 ljudi iz Zagreba i Slavonije, sedam ih je iz BiH...

-Dvoje Zagrepčana su u prostorima poduzeća nedavno održali vjenčanje! Jedan slavonsko-trogirski par se ovdje upoznao, kupili su kuću u Salima i dobili bebu – ime joj je Luna, a svi je zovemo "Luna Mardešićka"! A sada su jedan Slavonac i jedna Ukrajinka u vezi, pa ćemo vidjeti što će iz te veze izaći, veselo nabrajaju detalje "mardešićkog života" naši sugovornici.

Za Ukrajince otvoren tečaj hrvatskog, vlasnici planiraju nove investicije

Da u "Mardešiću" itekako ozbiljno i dugoročno računaju na radnu snagu iz Ukrajine, govori i to što su u prostorijama tvrtke za Ukrajince organizirali – tečaj hrvatskog jezika! Svakog utorka i četvrtka iz Zadra dolazi profesorica koja im drži tečaj.

Odazvalo se svih 13 "Mardešićevih" radnika iz Ukrajine, a tečaj je otvoren i može mu se, ako budu imali interesa, pridružiti i nekoliko ukrajinskih građevinskih radnika koji su također nekako stigli u Sali i na Dugi otok.

-Dosta smo napravili, ali dosta toga nam je još u planu. Ono što je sigurno, ne smijemo sebe dovesti u ozbiljne probleme s nedostatkom radne snage, kaže nam Pavle Paunović.

On i njegov brat Nikica 77-postotni su suvlasnici "Mardešića", dok je ostatak dionica u rukama renomirane francuske tvrtke za preradu ribe Chancerelle. Nakon tri milijuna eura uloženih u potpuno novu proizvodnu liniju s pripadajućim instalacijama, slijede nova ulaganja kojima bi "Mardešić" vrlo brzo mogao ostvariti planove o godišnjoj proizvodnji od 10 do 12 milijuna ribljih konzervi, a očekuje se da će 60 posto "Mardešićevih" proizvoda biti namijenjeno izvozu i prodoru na francusko, ali i tržište Europske unije.

 

Naslovnica Zadar