Dalmacija Zadar

prvi na svijetu

Par iz Zadra sjeo na Harley i krenuo u avanturu života dugu 25 tisuća kilometara: Došli smo skoro do Sjeverne Koreje, a najveći 'zastoj' smo imali u Ukrajini

prvi na svijetu

Zašto ste krenuli na takvo "ludo" putovanje? Htjeli ste biti prvi na svijetu koji su to učinili?

– Ha-ha, baš ste pogodili "u sridu". Da, prvi smo na svijetu to napravili, ali to smo doznali tek kad smo se vratili. O.K., nije loš osjećaj, ali i da smo znali da smo prvi, to sigurno ne bi bio motiv da krenemo u taj pothvat... Jednostavno smo to izabrali i sjeli na motocikl, pa na njemu prošli 25 tisuća kilometara svakakvih cesta.

Tako nam kazuju Mladen i Jasna Jozić, koji su 12. lipnja sjeli na motocikl, njihov tri godine star Harley-Davidson, i cestom krenuli ravno u – Vladivostok. Vratili su se prije nekoliko dana, istim putem, preko nepregledne, gotovo bezgranične Rusije, preko Karpata i Ukrajine natrag u Hrvatsku, u Zadar. Sve u svemu, 25 tisuća kilometara.

Bili ste samo stotinjak kilometara od Sjeverne Koreje...

– Da, jesmo, nekoliko dana smo se odmorili u Vladivostoku, gledali smo na karti koliko nam je blizu Sjeverna Koreja, pa čak je bilo i ideja da odemo vidjeti Japan. No imali smo vizu za Rusiju koja je vrijedila 90 dana, pa nismo htjeli riskirati, najviše zbog mogućih kvarova na motoru. U Rusiji tjednima čekate na neki rezervni dio Harley-Davidsona – govori Mladen.

Mladen i Jasna kažu da je prije njih bilo vožnji motociklom do Vladivostoka, no nakon dolaska na drugi kraj zemaljske kugle, ljudi bi se obično vraćali avionom ili željeznicom. Oni su prvi bračni par na svijetu koji se na Harleyju odvezao preko svih pustopoljina, pod ekstremnim vrućinama i u svim mogućim vremenskim (ne)uvjetima, da bi nakon toga opet sjeli na motocikl i doslovno istim putem krenuli natrag. Ukupno, 53 dana i već spomenutih 25 tisuća kilometara.

– Da budemo iskreni, postojala je ideja da se dio puta vratimo Transsibirskom željeznicom, tako bismo barem tri i pol tisuće kilometara manje bili na motociklu, no tamo smo doznali da bismo mi, kao putnici, išli jednom željeznicom, tri dana, a naš motocikl ide u poseban, teretni vlak, koji vozi sedam dana. Nije nam se to činilo dobro – kažu supruzi Jozić.

Slavenske duše

Ni u kojem trenutku na tako dugom putu nisu imali loša iskustva s ljudima. To su slavenske duše, napominje Mladen, koji je u školi učio ruski, pa je i to bio dodatni motiv da izbor putovanja bude istok, Rusija. Na državnim granicama do Rusije sve je bilo dobro, no u Ukrajini su malo "zapeli".

– Pitao nas je granični kontrolor kamo idemo. Kažem u Vladivostok. Jako se začudio, a onda se naglo "sjetio", znakovito se nasmiješio i rekao mi potiho: "Shvaćam, sigurno vam je to druga žena, pa je želite impresionirati, zadiviti, pokazati joj da možete na Harleyju sve do Vladivostoka." Bio je gotovo poetičan kada je to govorio, ha-ha. Onda sam mu kazao da smo Jasna i ja u braku 27 godina i da imamo dvoje djece. Gledao nas je poduže, vrtio neki svoj film u glavi, a onda gotovo namrgođeno rekao: "Pa znate li vi gdje je to?!" Znam, znam, rekao sam, ne brinite... – kazuje nam Mladen.

Tko su Jasna i Mladen?

Bajkeri, odgovorili su kroz smijeh iz prve. Ni mladi, ni ludi, ni izgledom drukčiji, razboriti u razgovoru, odgovorni roditelji dviju kćeri koje su završile fakultete, a na putu je i unuk... Mladenu su 52 godine, Jasni 47.

Odudarate od klasične predodžbe bajkera...

– Nemojte ni vi zamjeriti, ali predodžba o bajkerima je malo pogrešna, a osobito kada govorimo o onima koji voze Harley-Davidson. Tko ga jednom kupi i vozi, nikad ga neće promijeniti. Taj motocikl ima svoju priču, svoj specifičan zvuk, klubove preko kojih nas povezuje po svijetu. To nije motor za jurenje, nabijanje gasa, mi vozimo mirno, imamo klubove u svijetu, i u Hrvatskoj.

Ja sam osnivač dalmatinskog "chaptera" u kojem smo moja supruga i ja doživotni članovi. Obožavam voziti Harleyja, on te uvijek "mami" da negdje kreneš. Preklani sam vozio do Nordkappa, do krajnjeg sjevera Norveške, najsjevernije točke u Europi do koje se moglo doći motociklom. U tom smislu jesam avanturist, ali odgovoran, supruga i ja prošli smo motociklom Poljsku, Slovačku, Tursku, Grčku, Bugarsku, Crnu Goru i mnoge druge zemlje. Dakako, i većinu zapadnih zemalja i metropola – kaže Mladen, te upravo u tom dijelu otkriva dio "tajne" zašto su ovoga lipnja za svoje odredište izabrali Vladivostok.

– Ruta prema istoku za mene je kao američka "Ruta 66". Iskonska, stara cesta koja preko Rusije ide mahom uz Transsibirsku željeznicu. Ruta je to na kojoj ćete susresti obične ljude, seljake, ući u gradove, doživjeti zemlju. Na zapadu Europe je sve autocesta, sve je gotovo predodređeno; zasigurno ne bismo sklopili takva prijateljstva i upoznali takve ljude kakvi su oni na koje smo nailazili na tisućama kilometara dugom Sibiru... Zamislite kada seljak trči za vama i daje vam kruh, jedan cijeli okrugli topli kruh, da nam se nađe... Kasnije, zadnja trećina puta, negdje od živopisnoga grada Čita pa do Vladivostoka, put je bio težak, cesta lošija. No ljudi su posvuda isti: široke duše, velikog srca – govori Mladen.

'Ma zaboli sve'

Pitamo Jasnu kako se odlučila na tako dug put, na motociklu na kojem su dnevno prelazili po 500 kilometara, a u jednom navratu i 900.

– Odlučila? Muž, ludi muž me nagovorio – smije se Jasna, koja se ipak ni najmanje nije pokajala za nevjerojatno životno iskustvo.

– Najprije sam rekla da neću, da nema teorije, no Mladen me uvjeravao da ja to mogu. Kad sam jednog dana gotovo slučajno rekla "O.K., ići ću", dignuo me i nosio po kući od veselja. Uistinu, nisam se pokajala, iako je znalo biti vrlo teško. Imali smo i neke kvarove, zastoje, a ceste zaista nisu svugdje iste, znalo je biti vrlo naporno.

Kako vam je bilo na motociklu, zabole li leđa, glava...?

– Ma zaboli sve! Samo kaciga ima dva kilograma. Vratne žile zabole, ma sve zaboli, ali ako je cesta dobra, onda se dobro i izdrži. Ali tamo gdje su rupe, makadam, grbave ceste, sav se ukočiš od grča, to je taj teži dio. No nakon nekog vremena, a to mi je bilo zanimljivo, svakodnevna duga vožnja motorom mi je postala "prirodno stanje".

Iako, u Sibiru smo "cvrčali" na 35 stupnjeva, a u Vladivostoku nas je dočekalo ni 15 stupnjeva, ružno, hladno. No ono što ostaje, to su kontakti, ljudi koji su nevjerojatni, koji bi vam dali sve, osobito kad čuju da smo iz Hrvatske, Rusi zaista vole Hrvatsku. A poklopilo se i sa Svjetskim prvenstvom, pa im je svaki naš "kockasti" poklon, neki sitni bedž ili majica, značio pravo blago – kaže Jasna.

Osim što su ljudi susretljivi i dobri, postoji li neka zajednička crta svima, s kraja na kraj Rusije?

– Ha-ha, ima, nećete vjerovati kada vam kažemo što je to. Apsolutni "must have", od početka Ukrajine pa do zadnje točke u Rusiji, jesu zlatni zubi. Bili smo u selima gdje ljudi žive u drvenim kućama, ali zlatne zube moraju imati. Bilo muško, bilo žensko. Prvi put smo to uočili u Ukrajini, vidjeli smo starije ljude, svaki drugi zub im je od žutog zlata, stvarno je neobično kad se nasmiju. Mislili smo da je to vezano za starije osobe, ma kakvi...

U Rusiji je nekim ljudima doslovno cijela gornja čeljust od zlatnih zubi, jedan do drugoga... A mlade djevojke, vidjeli smo, vole imati kompletno donje zlatno zubalo, no od bijelog zlata. Pitali smo ih, nakon što smo ih toliko vidjeli, zašto im to toliko znači, a odgovor je bio samo: "Kapital." Dakle, kod nas je statusni simbol vila na moru ili jahta, a kod njih su zlatni zubi... – govore Jasna i Mladen.

Velika bijeda

Rusijom su najvećim dijelom, tisućama kilometara, putovali tzv. Federalnom cestom. Ona je, kažu, održavana, vidi se da se puno ulaže, brzina je ograničena na 90 kilometara na sat, cesta je gusto pokrivena kamerama; uokolo se sve zeleni, pašnjaci, obrađena zemlja, žitnice... Spava se u motelima uz cestu kojih ima dovoljno, kamionski promet je vrlo gust.

– No, kad poželite skrenuti s Federalne ceste prema nekom gradiću, šok je velik. Ceste su pune rupa, u selima i gradićima život se odvija samo u unutrašnjosti kuća unatoč visokoj temperaturi, i to zbog ogromnih komaraca i brojnih kukaca... Svugdje su mreže na prozorima. Nemaju tekuću vodu, imaju poljski zahod... Bijeda, velika. Pitali smo se kako se zimi griju, kažu bude plina ili drva. Ali ono čega ima baš svugdje je votka. Čini se da se najviše griju votkom. U selu, primjerice, imate jednu jedinu trgovinu, u njoj nešto kruha, kvasca, dvije vrste keksa i 80 posto artikala su votke. Ali eto, ljudi svi nasmijani, barem prema nama – kazuju supruzi Jozić.

Gdje god su se pojavili, netko bi im prišao. Treba li im pomoć, imaju li novca, gdje će odsjesti... neki su pitali o sebi, zanimalo ih je kako stranci doživljavaju Ruse. No mnogi su dolazili samo pogledati motocikl, čudeći se kako motocikl ima televizor. To je, dakako, bila navigacija, ali u sibirska sela nije stigao internet.

Osim nekoliko manjih kvarova, Harley-Davidson ih je služio dobro, svih 25 tisuća kilometara. Trošio je oko 30 litara goriva dnevno. Na putu su bili 53 dana, pa je to gotovo 1600 litara goriva.

Nije problem, kaže Mladen. Kod nas je litra jedan i pol euro. U Rusiji je 60 centi...

 

Naslovnica Zadar