Dalmacija Zadar

ZABORAVLJENI HEROJ

Nevjerojatna priča o čovjeku koji je pregovarao s Mladićem, da bi kasnije nestao iz priča o obrani Zadra: Prijetio mi je kako će pobiti cijelu Dalmaciju...

ZABORAVLJENI HEROJ

U Zadru je promovirana monografija pod naslovom "112. brigada od dragovoljačkih odreda do međunarodnog priznanja RH". Ova važna knjiga, na 250 stranica velikog formata, 159 ratnih fotografija i 36 izvornih dokumenata kronološki opisuje događaja od prvih višestranačkih izbora, početka neprijateljske agresije, ustrojavanja brigade i herojske obrane grada Zadra, otoka i zadarskog zaleđa do 15. siječnja 1992. godine. Neočekivano, monografiji koja treba ostati trajnom uspomenom na ulogu i značaj 112. brigade odmah je izazvala prijepore.

Bože Krce, poznati gospodarstvenik i zatajni branitelj, tvrdi da monografija donosi niz netočnih podataka. Pogođen je i osobno jer su ga, iako je imao vrlo važnu ulogu u tom turbulentnom vremenu, u knjizi prešutjeli. Preciznije, ime mu se našlo samo na jednom popisu i to pogrešno. Odlučio je stoga, prvi put, ispričati pravu istinu o teškim danima na početku rata u Zadru.

– Smatrao sam dosad da o svojoj delikatnoj ulozi u ratu ne trebam javno govoriti i šutio bih i dalje, da autori moj rad nisu pripisali sami sebi. Ali, uvrijedilo me to svojatanje i lažiranje – kaže Krce dok lista monografiju u kojoj su autori Marko Čulina i Dušan Nikitović napisali posvetu "Prijatelju i suborcu Boži u sjećanje na sudbonosne i odlučujuće trenutke 112. brigade i Hrvatske".

O ulozi Bože Krce dosad se javno ponešto znalo, uglavnom iz transkripta sa Skupštine bosanskih Srba koje je ekskluzivno objavila "Slobodna", gdje je Ratko Mladić dijalozima s Krcom, s kojim je imao, kako je rekao, "vruću liniju", posvetio značajan prostor.

Kako ste dobili ulogu glavnog pregovarača s Ratkom Mladićem?

– Prvo zapovjedništvo 112. brigade, to je jedini točan podatak kojega u monografiji nema, sastalo se 15. srpnja 1991. godine u općinskoj Maloj vijećnici. Pozvan sam bez najave o temi i na otvaranju sastanka prof. Matešić, koji je bio zadužen za obranu, objavio je da je prisutno zapovjedništvo 112. brigade, a da sam ja načelnik obavještajne službe. Iznenadio sam se i pobunio jer takav posao nikada nisam radio. Bio sam rezervni kapetan I. klase ABHO, znao sam o tome koliko i aktivni oficiri jer sam i inženjer kemije, ali za širu djelatnost nisam se osjećao kompetentnim. Svi prisutni, međutim, podržali su moje imenovanje. Bio sam uvjeren kako je prijedlog došao od predsjednika Vlade Franje Gregurića s kojim sam bio dugogodišnji kućni prijatelj, pa sam imenovanje prihvatio. Tek kasnije sam saznao da to s Gregurićem nema nikakve veze.

Moji ljudi na 'onoj strani'

Tko je onda prepoznao vaš potencijal za važnu ulogu u obrani Zadra?

– U travnju iste godine, kao predsjednik Odbora vatro-zaštite Gaženice, upitao sam tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća općine Zadar Martina Dražinu je li zaštićena industrijska zona zbog vinil-klorid monomera, skladišta benzina i kemikalija. Planovi po pitanju sigurnosti nisu postojali pa sam dobio zadatak da napravim studiju ili plan obrane Gaženice koji sam dostavio Općini, Sekretarijatu obrane i MUP-u te naveo da mogu računati na mene.

Po kojim kriterijima su kadrovirani drugi članovi zapovjedništva?

– Zapovjedništvo brigade nije stranački formirano. U brigadi i kasnije Sektoru nije se vodilo računa o stranačkoj pripadnosti, najviše je bilo nestranačkih ljudi. Automatizmom se Sekretarijat za obranu preslikao u zapovjedništvo. Zapovjednik brigade Marko Čulina bio je u bolnici pa sam prvi kratki sastanak imao s njegovim zamjenikom Dušanom Nikitovićem. Rečeno mi je da nemamo povjerljivih podataka osim imena zapovjednika vojarni, što je uglavnom bilo opće poznato.

Kako ste započeli obavještajni posao u 112. brigadi?

– Tražio sam mjesec dana da vidim mogu li raditi taj posao.Tijekom tog mjeseca već sam imao svog čovjeka u štabu Ratka Mladića i na drugim bitnim mjestima. Imena tih ljudi nikad nisam otkrio, nitko od njih nije provaljen pa nije ni trpio posljedice. Ali, zato su moju diskretnu ulogu, a radio sam u svom uredu u tvrtki "Kepol" i nisam često dolazio u brigadu, "provalili" u listu "ST" zlokobnim tekstom kako sam ja na čelu grupe izdajnika u Zadru. Dotad se nisam puno pojavljivao u javnosti, uvijek sam bio u civilu i moja tajnica je mislila da k meni dolaze mladi privrednici po savjete. Po mom shvaćanju raditi obavještajni posao značilo je da se o tome mora što manje znati. Znao je to uzak krug, a javno su me otkrili i pokušali kompromitirati veliki hrvatski domoljubi.

Koliko vam je to otežalo posao?

– Dan prije članka u ST-u bio sam kod zapovjednika Aerodroma Zemunik radi dogovora o zaštiti. Sutra me isti nazvao i zaprijetio "čuvaj se, šetaš mi po aerodromu a vodiš obavještajnu službu". Bila je to direktna šteta za obranu grada. Imao sam široki krug poznanika i prijatelja, radio sam u Benkovcu, Lici i puno s Bihaćem. Znao sam kad je uzletio svaki avion u Bihaću. Imao sam prvu snimku koja dokazuje suradnju JNA i tzv. Krajine na kojoj načelnik općine Obrovac zove pukovnika Čečovića u Benkovac i žali se da su mu poslali minobacače, ali ne i nišanske sprave. Radio Zadru dao sam da to pusti u eter.

Kome ste smetali?

– Netko me htio maknuti s tog mjesta misleći valjda da će sve trajati koliko i u Sloveniji pa se gledalo tko će pokupiti slavu. Ja sam mislio da će borba biti duga i teška, govorio sam nemojmo dijeliti spomenice i činove jer će nas to vragu odnijeti. Kamo sreće da nismo. A onda su još došle i plaće.

Prijetilo se i strijeljanjem

Ključni događaj, u vašem mandatu, bio je sporazum oko odlaska JNA iz Zadra. To je podiglo dosta bure?

– Zadar je bio prepun vojske, uz vojarne tu su bile i tri vojne akademije, oficirske i podoficirske škole za aktivne i rezervne oficire i podoficire. Potpisali smo sporazum i s obzirom na to da nigdje nije pisalo kuda će otići oružje ja sam potpisao i aneks s pukovnikom Zdravkovskim da oružje iz Zadra odvede izvan granica Hrvatske, a sporazum zajedno s Josipom Tuličićem i Krešimirom Jakovinom potpisali su predsjednik općine Zadar Ivo Livljanić i član Izvršnog vijeća Zadra Domagoj Kero. Granica za JNA je bila kilometar od Zadra, a za mene na Oštrelju. Drukčije ne bi potpisali. Sve vojarne od njihovih oficira i naših gardista preuzele su komisije.

A onda se postavilo pitanje tko je dopustio da se tako nešto potpiše. Prijetilo se i strijeljanjem. Pozvani smo na odgovornost, bio je početak listopada, u Zagreb smo išli Tuličić, Jakovina i ja. Objasnio sam na karti zašto je to dobro, rekao sam generalu Tusu "ako mislite da nije tako vi i vaš pomoćnik", a do njega je sjedio general Stipetić, "dođite s nama u Zadar pa vidite i ocijenite".

Umjesto sankcija, donesena je odluka da se osniva Sektor Zadar, do tada je postojala samo 112. brigada s bezbroj bataljuna, a ja sam postavljen za načelnika za sigurnost i obavještajne poslove. Vodio sam, u suštini, dvije službe koje, u pravilu, kontroliraju jedna drugu. Ti možeš i to, rekao mi je general Tus. Takav rasplet, međutim, nije se sviđao ljudima u 112. brigadi. Bili su podređeni, a 112. više nije bila jedina nego jedna od tri brigade.

Imali ste velike ovlasti pa i odgovornost?

– Odgovarao sam za teren od Tulovih greda do Stankovaca. Imao sam uvid praktično u sve. Svaki oficir koji je ulazio u brigade morao je ići preko mene. Na jednoj večeri Vlade nacionalnog jedinstva povela se rasprava je li se ratni zločin mogao izbjeći ili ne. Gregurić je istakao da sam ja osoba u čijoj zoni odgovornosti nije bilo ratnoga zločina. Doista je bilo tako i time se ponosim. A znate da je u Zadru bilo miješano stanovništvo te je izbjeći zločine bila prava umjetnost. Vidite, prva Vojna policija je osnovana u Zadru, opet pod mojom ingerencijom, ali to nigdje nećete naći. Na čelu joj je bio Božidar Longin a njegov zamjenik Edo Duka. Prvi naoružani brodovi bili su u Zadru, i to je nepoznato. Prvu osudu za zločine na ovom terenu izrekao je sudac Milan Petričić za Gaćeleze. Ključ je u tome da paravojne jedinice nisam puštao u grad. A nismo bili ni politički orijentirani, smatrao sam da nam politika u vojsci ne treba. Kamo sreće da je tako ostalo.

Kakav ste odnos imali sa zapovjednicima?

– Odličan. Bio sam najstariji i svi su me zvali "Barba". Odnos prema meni bio je vrlo korektan. I tim teže mogu objasniti što im je trebalo da me izbrišu i sebi pripišu ono što sam ja radio. Ispada da su oni išli u Zemunik i Žitnić, a nisu. Tamo sam bio sa Šimom Prtenjačom. Sve pregovore s Mladićem ja sam vodio. I ti pregovori nisu nikad bili rutina. Svaki put, po povratku, u svom uredu bar jedan sat gledao sam u prazan zid. Čovjek razmišlja o opasnosti tek kad sve prođe.

Jeste li imali autonomiju u pregovorima?

– Imao sam potpunu autonomiju. Mogao sam procijeniti što je dobro za nas, dokle se može ići.

Koliko ste često pregovarali?

– S Mladićem sam pregovarao 5-6 puta, a telefonski smo kontaktirali svaki dan. Poljskim telefonom. Uzeo sam jednu malu staklenu kancelariju u Kolovarama u kojoj sam 24 sata bio uz taj telefon.

Mladićeva kukavička crta

Kako su izgledali ti pregovori?

– Sve se svodilo na nadmudrivanje. Pitao me zašto se ne javim na vojni raspored u njegovu brigadu u Benkovcu, a ja bih mu rekao da tamo nema mjesta za dva generala. Mladić, inače, nikad nije prešao ni metra preko linije razdvajanja. Momčilo Perišić i Trpko Zdravkovski, u to vrijeme komandat garnizona, znali su doći u Kolovare a Mladić nikad izvan teritorija koji kontrolira. Rekao bi "vi ste mene proglasili ratnim zločincem, može me ubiti bilo tko i neće odgovarati".

Provocirao sam ga pitanjem za koju Jugoslaviju radi. Za ovu, kaže on, koju je moj otac stvarao. Pitam ga gdje mu je otac poginuo a on "na Neretvi". Ali, tamo su izginuli četnici a ne partizani, komentirao sam. Skočio je i rekao "pobit ću u Zadru, Šibeniku i Splitu sve od 7 do 77". Ja sam se okrenuo i rekao posredniku, ambasadoru Italije, da napuštam pregovore jer ovakve prijetnje može izreći samo ratni zločinac.

Jeste li Ratka Mladića doživjeli kao slabića?

– Imao je jednu kukavičku crtu a volio je govoriti o hrabrosti. Među svojima, na aerodromu, imao je tjelohranitelje i nosio pancirku od vrata do koljena. Jednom sam raskopčao košulju i rekao mu da je to hrabrost a ne izgledati kao kornjača. Na pregovore sam išao samo s vozačem. Nisam htio ljude izlagati opasnosti jer sam znao da će stradati svi nazočni ako nas žele pobiti. Jednom sam ispitivao jednog kosovca. Nije me vidio jer je svjetlo bilo upereno u njega. Razmišljali su kidnapirati Krcu. Bi li ga poznali, pitam ja, a on kaže kako ne, imamo sliku iz vojske. Tada sam odlučio pustiti bradu.

Jesu li pregovori imali smisla?

– Mi nismo imali sredstva za uspješnu obranu. Nismo imali municije ni za dan rata. Pola godine smo bili bez struje i vode. A oni su bili pred ulazom u grad. Podmornica i razarač bili su pred gradom, tenkovi na uzvisini, a u zraku avioni. U jednom trenutku nije bilo živog čovjeka od Paga do Zadra. Velika je stvar, sreća, da su uopće pregovarali. Pregovarajući uspijevali smo postići privremeni prestanak razarajućeg granatiranja grada.

Koliko dugo ste bili načelnik za sigurnost i obavještajne poslove Sektora Zadar?

– Dok UNPROFOR nije uspostavio kontrolu pa sam podnio zahtjev za razrješenjem. Smatrao sam da se najvažniji dio posla obavio i htio sam se vratiti u privredu. Nisam se vidio u vojsci. Zahtjev sam poslao u 10 sati a u 12 sam već dobio razrješenje. Bilo je to u travnju 1992. godine. Nisu od brzine stigli ni imenovati nasljednika, bilo je samo važno da odem.

Vaš odlazak kao da se jedva dočekao. Zašto?

– Nisam se uklapao u stranačku strukturu. Nije mi bilo do ulaska u stranku. Nijednu. Nekoliko puta su predlagali da me se unaprijedi, ali nadležni to nikad nisu potvrdili. Isto tako nisu prolazili ni prijedlozi za odlikovanje, a išli su od ljudi koji me dobro poznaju, prema predsjednicima Stipi Mesiću i Ivi Josipoviću. Uvijek su bile neke prepreke.

 

Naslovnica Zadar