Dalmacija Split

iz prve ruke

Ispovijest jednog od najvećih splitskih 'mačkoljubaca' koji brine o brojnim uličnim životinjama: Bešćutnost je ovladala gradom. Želiš pomoći, a onda ti se događaju bizarne situacije

iz prve ruke

Kada se čovjek odluči raditi nekakva dobra djela u vezi sa životinjama u našem gradu, događaju se bizarne situacije, gdje se glede toga trebaš opravdavati kao da činiš nešto loše ili nekoga ugrožavaš. Osobno se već godinama svojom voljom i za vlastiti trošak brinem o uličnim mačkama u Ulici Hrvatske mornarice, što znači da ih hranim, vodim u veterinarsku ordinaciju Marija Gavranovića kada su bolesne, te steriliziram kako ih ne bi bilo previše.

Međutim, njihov broj je uvijek manje-više isti (desetak) jer se nalaze oko stambene zgrade koja je u neposrednoj blizini vrlo prometne ceste pa jadnice stalno stradavaju pod kotačima automobila.

Tri mačke bez očiju i još nekoliko invalidnih uzeo sam kod sebe kući jer vani ne bi preživjele ni 48 sati. Udomljavanje onih što su ostale na ulici nije opcija jer su nepovjerljive i ne daju se dirati rukama. Čak i kada bi stigle do udomitelja, pobjegle bi prvom prilikom vani iz stana jer su jednostavno naučene na život na ulici. Njihov životni vijek upravo zbog blizine ceste nije previše dug, pa se, uz pomoć nekih drugih stanara, trudim da bar nisu gladne i žedne dok su još žive.

Kako bih ih zaštitio od kiše i vjetra, na zelenoj površini ispred portuna pravim im kućice od kartonskih kutija i u njih stavljam stare džempere jer u protivnom te male životinje nemaju šanse preživjeti buru i niske temperature. Takva situacija traje već godinama, ali se problem pojavio u svibnju 2019. godine, kada me kontaktirao komunalni redar Toni Timotijević, zadužen za područje Lovreta. Rekao mi je:

– Kućice su na javnoj površini i trebaju se maknuti!

Čudilo me to jer ne razumijem kome smetaju kućice za mačke, ali sam ih ipak uklonio tijekom ljeta budući da je vruće i mace u njima ne borave.

Objasnio je u svibnju Timotijević meni kako uprava grada planira skoro uređenje te ulice, što uključuje brisanje grafita sa zidova, kao i šišanje zelenila. No, savjetovao mi je da mi kao stanari trebamo angažirati i povećanjem pričuve platiti djelatnike "Parkova i nasada". Nisam shvatio tu logiku da stanari trebaju plaćati uređenje zelenila na javnoj površini odmah uz zgradu koja – tvrdi on – pripada Gradu. Dakle, površina je gradska, a račun za uređenje neka plate stanari.

Budući da godinama sam režem zelenilo da grane ne budu iznad nogostupa, odbili smo plaćati "Parkove i nasade", kao što je to učinio i predstavnik susjednog portuna Marko Jurić jer se predano sam brine o (očito tuđem) zelenilu.

Timotijevića sam također pitao za savjet kako smanjiti opasnost da stanare udare biciklisti od kojih neki od njih po nogostupu (blaga nizbrdica) voze sporo i oprezno, a dio projuri kao da su na trkaćoj stazi. Puno se stanara našlo u toj situaciji da im biciklist "prozuji" ispred nosa, a ja osobno kada idem na nogostup najprije gledam udesno da me koji od njih ne bi oborio. Iako me saslušao, nije komunalni redar za te stvari našao rješenje, iako se možda barem moglo postaviti nekakvo upozorenje kao – vozite sporije po nogostupu, tu se kreću pješaci. Ili možda staviti dvije metalne pregrade da ne jure niz nizbrdicu.

Ljeto je prošlo, vrućine su minule, a grafiti uzduž cijeloga gradskog zida ispred zgrade još stoje gdje su bili. No, kako su počele kiše, opet sam stavio kućice za mace u mali vrt da se beštije imaju gdje skloniti. I, nije prošlo nekoliko dana, javio se 8. listopada opet redar Timotijević. Kaže mi na telefon pomalo ljutito i svisoka: "Ja s tobom na lijepi način, dok ti od mene praviš budalu vraćajući kućice", kao da sam u najmanju ruku orobio banku ili obližnji "Konzum".

Zapravo je aludirao na to da me odmah trebao kazniti za "teško nedjelo" pomaganja uličnim životinjama.

I opet slušam istu priču – okućnica zgrade na katastarskoj čestici 1630 je javna površina, na njoj se ne smije ništa držati... Odgovaram ja da su to kućice koje služe da se ulične životinje zaštite od hladnoće i sigurne smrti po buri i ledu, ali mi Timotijević, nadahnut nekakvom mudrošću, objašnjava da se to "ne tiče životinja, nego pokretnih predmeta na javnim površinama". Kaže, zvali su ga i bunili su se neki susjedi da im kućice smetaju pa mora reagirati prema meni prijetnjom kazne ako ih odmah ne uklonim.

Dobro znam da nisu svi stanari protiv životinja, štoviše, čak ih hrane i plaćaju liječenje, ali oni nisu zvali komunalce, nego se reagira kada ovi drugi nazovu. A onaj kome smeta da se zaštite ulične životinje koje nikoga ne ugrožavaju, prema mojemu mišljenju, spada u indirektne zlostavljače jer im želi uskratiti kakvo-takvo sklonište zimi, kada dere bura ili lijeva kiša. U prijevodu – neka mace kisnu i crknu od hladnoće, to nas nije briga...

To što smo mi kao zemlja članica EU-a dužni zaštititi mačke od muka i patnje, jamačno ih ne zanima.

Znam da su neki od njih katolici, ali mislim da onda više ne trebaju ići u Crkvu jer zaboravljaju da je, prema Bibliji, Bog u Noinu arku pozvao njegovu obitelj i životinje jer su one također njegovo djelo. Osim toga, kad se već cjepidlači, treba se upitati je li ti što zovu zbog mačaka odvajaju smeće prema propisu i tko to uopće kontrolira.

Iz cijele priče sam zaključio kako neposredna opasnost od jurećih biciklista (ponavljam, ima ih obzirnih) nije bitna, nego su neprijatelj broj jedan komunalne službe grada Splita – kućice za mačke na "svetoj" javnoj površini. Kaže meni komunalac da sve stoji u članku 65. odluke o komunalnom redu grada, ali sam ga čitao i ja nigdje nisam našao da se eksplicitno spominju mačje kućice. Dobri komunalac Timotijević, dakle, brzo reagira kada su mace u pitanju, ali uopće ne reagira na neke druge stvari. To je, nagađam, valjda zato što ga nitko ne zove.

Da budem precizan, idući dan, 9. listopada, i dan poslije, 10. listopada, napravio sam đir po kvartu Skalice u radijusu od samo 300 metara od svoje zgrade i pronašao nekoliko mini deponija i rupa koji su možda zanimljivi za komunalce (ako ih netko nazove). Dakle, iza "Konzuma" u Zrinsko-frankopanskoj ulici već se deset dana nalazi hrpa šuta i dvije iščupane zahodske školjke, kao i dvije kutije sa starom odjećom.

Iza ugla, ispred ulaza u obližnju zgradu u ulici Put Skalica, stoje iščupani stari prozori i vrata. Samo malo dalje, na Tablama, stoji bar trideset bijelih vreća šuta. Još trideset vreća šuta ima i preko puta pekare "Babić". O.K., jasno je, ljudi renoviraju stanove, taj je šut tu privremeno i svakako će se ukloniti prije ili poslije... No, vizualni dojam je kao da su Skalice veliko gradilište.

Međutim, rupa na cesti na pješačkom prijelazu kod pekare "Babić" svakako se neće nekom čarolijom popuniti sama i pješacima stalno prijeti da iskrenu zglob. Još četiri rupe pozamašnih gabarita nalaze se na cesti prema Pazariću samo 30 metara od pekare. A da sam brojio dalje, valjda bih ih još našao mali milijun...

Krater impresivnih gabarita na uzbrdici kod kafića "Marina", gdje djeca i njihovi roditelji idu u obližnji vrtić, već godinu dana izgleda kao mjesto gdje je udarila granata. Idealno za padanje ljudi i motociklista ili oštećenje amortizera automobila. Ta se rupetina ne popravlja i neće se ni popraviti. Nekoliko metara dalje još jedna rupa, malo manja, ali dovoljna da se zbog nje padne. No, mislim u sebi, više od svega gore navedenog je važniji problem pet mačjih kućica ukupne površine dva metra četvorna.

Po tom pitanju naš komunalac trkom dolazi, ali nekim čudom hrpe šuta i rupetine na cesti u kvartu nisu njegova briga ili ih jednostavno ne vidi. I da, još moram spomenuti i "mjesečev krajolik" preko puta Jadranskog osiguranja, koji se valjda vidi iz satelita. Tu na jednom dijelu smeća ima kao u priči, a cijela se površina samo s puno mašte može nazvati parkiralištem. Tko će znati, nisam više pametan, možda to nisu javne površine...

Razumijem i to da će neki građani reći da im je svejedno što će s mačkama biti kada zahladi. Međutim, treba biti oprezan jer postupanje po diktatu – površina je javna i pripada Gradu pa se ti misli – možda može uskoro rezultirati suludim zahtjevima da stanari plaćaju parking na zelenim površinama ispred vlastite zgrade.

Ovih dana su, eto, mačje kućice na tapetu, ali tko zna, možda će se uskoro uspostaviti tragikomična diktatura komunalaca koji će na Skalicama dolaziti ljudima da miču zajedničke roštilje, klupe, stolove i stolice ispred portuna gdje sjede. Pa se onda ti razjašnjavaj i misli što je to javna gradska površina, a što okućnica zgrade koja služi za okupljanje i druženje.

Razumijem ja u neku ruku Timotijevića i on me uvjerava da mora reagirati kada stanari zovu zbog kućica. Istini za volju, može on reagirati po savjesti pa kazati da mačje kućice nisu toliko bitne jer nikoga ne ugrožavaju, baš kao ni mačke. A umjesto s macama, mogao bi se baviti važnijim stvarima, potencijalno opasnim za građane (rupe i jureći biciklisti).

A što se tiče dušebrižnika iz susjedstva koji ga zovu, kladim se da ti isti ne reagiraju kada se noćni prolaznici u sitne sate zapišavaju ispred svih ulaza zgrade na desnoj strani Ulici Hrvatske mornarice, a tragovi curenja mokraće ostaju na nogostupu sve do prve kiše. Ne zovu komunalce ni onda kada prolaznici ili turisti po noći povrate ili obave veliku nuždu u vrtu, pa čak za "žuntu" ostave papir s kojim su se obrisali.

Razumijem i to što neupućeni misle da će ih mačke zaraziti nečim, ali je ta mogućnost minimalna. Mace u gradu nemaju bjesnoću, te mogu biti samo opasne za trudnice radi toksoplazmoze, i to samo ako životinje jedu sirovo meso. Ukratko, ljudi ne obolijevaju od mačaka jer da jest tako, ljudski bi ih rod istrijebio još prije nekoliko stoljeća.

Govorim ljudima i kolegama da mi komunalci dolaze zbog mačjih kućica pa većina ne može vjerovati da se pripadnici te službe uopće bave tim minornim stvarima kad imaju toliko posla u centru grada. Kad sam sve ispričao jednom prijatelju, zaključio je da neki komunalci (nisu jamačno svi isti) očito nemaju samilosti prema životinjama osuđenim na život na ulici, s čime se, nažalost, moram složiti.

Best of Skalice reality show

Čim iziđem iz svog portuna, stalno mislim na upozorenje komunalnog redara da ništa ne smije biti na javnoj gradskoj površini. No, čim zakoračim na pločnik, shvatim da sam u nekoj vrsti nadrealnog Best of Skalice reality showa, za koji ne trebaju VR 3D naočale. Naime, kada mi ispred skala od zgrade, po pločniku, ispred nosa proleti biciklist sa slušalicama na glavi, imam osjećaj da sam promatrač na utrci Tour de France.

Ako pogledam niže u ispišani nogostup, mislim da sam u nekom zahodu koji propušta, a već iza ugla, na uzbrdici prema vrtiću iza zgrade, dobivam dojam da sam u Bejrutu zbog nekoliko kratera na njoj. Kad kod "Konzuma" skrenem lijevo, čitam goleme grafite zamišljajući da sam u Bronxu, a pogled prema dolje uza zid daje dojam da sam na izložbi šuta i rabljenih zahodskih školjki.

Ako produžim prema Tablama, vreća sa šutom, prozora, vrata i okvira na javnoj površini svakih 40 metara ima kao u priči, pa čovjek lako dobije osjećaj da se nalazi usred gradilišta apartmanskog naselja uoči iduće ljetne Olimpijade. Preskakanje rupa na cesti i zebri kod adrese Table 4 vraća me u davne dane kada smo ka dica igrali zjogu...

I onda čovjek stane, osvrne se oko sebe i zapita – kakav smo mi to grad postali kada komunalci uklanjaju mačje kućice u mom kvartu, a prave se da ne vide oronule prometnice pune kratera, iščupane WC školjke i sve ostalo na tom istom području? Odgovor dajte sami...

 

Naslovnica Split