Dalmacija Split

DIVLJA ENERGIJA

Poznata sociologinja objašnjava zašto je Split 'najluđi grad na svitu': Mentalitet je žilaviji od sustava i ideologije. Mijenjaju se države, padaju vlade, a Splićani su uvijek isti - nepredvidivi, žestoki, bučni, opaljeni...

DIVLJA ENERGIJA

Split, najluđi grad na svitu. Split, cirkus kojem samo treba montirati šator. Malo i velo misto, ono o kojem su pisali Uvodić, Smoje ili Kudrjavcev, svatko u svoje vrijeme i svatko o svojim temama, a opet – spli'sko ludilo nitko nije zaobišao, svi su ga dijagnosticirali konstatiravši da mu nema lijeka.

Isto se dogodilo i autoru ovih redaka, jer kad je odlučio svoje djelce, 'Split Reality', "propustiti" u javnost, shvatio je da je vezivno tkivo osamnaest priča o splitskoj svakodnevici upravo ludilo koje je tu i uvijek prisutno bez obzira na socijalni, nacionalni ili vjerski sastav stanovništva, broj ljudi koji u gradu obitava. Nisu važne ni gospodarske, komunalne, kulturne i ine okolnosti...

Uvijek je Split bio, a čini se da će i ostati, pozornica za uprizorenje Fellinijevih komedija, i, kako god okrenuli, mnoge se stvari ne mogu racionalizirati, učiniti razumljivima ljudima sa strane.

Ta, eto, u svježem nam je sjećanju situacija kad je pijanac, moj prezimenjak, "zaratio" s mrtvim narodnim herojem Radom Končarom koji ga je i takav, brončan i već desetljećima statičan, umalo zamlatio.

Ili kad je naš sugrađanin usred bijela dana razbijao macom vlastiti automobil pa se nakon "performansa" koji nije imao veze s autoindustrijom, već nefukcioniranjem pravosuđa(?!), sam prijavio čuvarima reda.

Miljenko Smoje je toliko puta pričao i pisao o Splićanima koji su se žestoko potukli zbog rusko-japanskog rata koji se 1904. odvijao na drugom kraju svijeta, a u mićem Splitu, na jugoistoku Europe, u doba kad svijet još nije bio globalno selo, oba su cara, među nepismenim velovaroškim puntarima, imala odane sljedbenike koji su za njih bili spremni okrvaviti glave.

Tridesetak godina kasnije, a to je u svojoj poznatoj knjizi "Ča je pusta Londra" evocirao Anatolij Kudrjavcev, pored crkvice svetog Jere i u marjanskoj uvali Kašuni snimao se film "Bijeli robovi".

Tom su prilikom njemački producenti angažirali četrdesetak Splićana koji su morali glumiti ruske vojnike i mornare, jer se radnja događala na Krimu, a scenarij je bio inspiriran europskom intervencijom u Rusiji i porazu Vrangelove Bijele armije.

Mentalitet se teško mijenja

"Kad su splitski statisti morali odglumiti neposredni ratni sukob, nastale su neočekivane komplikacije. Ljudi su borbu shvatili vrlo ozbiljno, pa je na kraju među njima bilo čak i ranjenih. Dobro da nitko nije izgubio glavu. Čule su se i posve privatne psovke, a zatim povici: 'Predajmo se! Udrimo! Ne predajmo se!', itd.

Crveni, koji su prema scenariju trebali biti pobijeđeni, nisu u splitskoj statisterijskoj verziji htjeli pristati na poraz, pa je bilo velikih muka da ih se uvjeri na konačan pristanak.

Čak je i snimanje teškom mukom privedeno kraju, 'borci' su se još uvijek međusobno svađali i jedni i druge vrijeđali, tako da je trebalo dovesti još dva policijska stražara ne bi li spriječili daljnje ratne nemire. Kako bilo da bilo, u gradsku je bolnicu iz Kašuna dopremljeno pet ranjenih, što je bio jedan sasvim tragikomičan dokaz splitske tvrdoglavosti, a na posve krivome putu. Pa je na kraju opet bilo smijeha i zadirkivanja", piše legendarni Tolja.

Sociologinja Anči Leburić sve navedeno svodi pod nazivnik mentaliteta. Očito je da nas on često navodi, kako je to točno napisao Kudrjavcev, na stranputicu, u nevolje.

– A mentalitet je kolektivna kategorija koja ima svoja obilježja i ona se kroz povijest vrlo teško mijenjaju. Kad je riječ o Mediteranu, na formiranje mentaliteta utječe ta otvorenost, taj boravak ljudi vani, na ulici, ali i otvorenost u smislu da se prepoznaju i neki detalji iz svakodnevnog života, a to je taj etnografski element za koji se mediji ovdje rado zakače.

To se u Stockholmu ili nekom sličnom mu, hladnijem gradu, neće ni registrirati – objašnjava Anči Leburić, i ističe da smo, zbog blage klime, u Splitu logično orijentirani na otvorene prostore – pjace, plaže, Rivu, a to znači da nam je na svakom koraku postavljena pozornica, a mi sami smo protagonisti drama – komedija i tragedija – koje se na njima izvode.

A kad smo kod tih kazališnih formi, najčešće, kao u slučaju ranjenih statista iz godine1936., sve završava – tragikomično.

Mentalitet je žilaviji i od sustava i od idelogije, mijenjaju se države, padaju vlade, a Splićani se – Uvodićevi, Smojini, Toljini ili oni Nebojše Lujanovića iz romana "Južina", ponašaju isto. Razbarušeni su, nepredvidivi, žestoki, bučni. Opaljeni.

– Taj naš mentalitet u sebi ima jako puno tradicionalnog, okoštalog, rigidnog. Tu ima puno ismijavanja redikula, izrugivanja, pa čak i kad su osobe sa psihičkim problemima u pitanju, premda se i ti tabui danas polako ruše. Ludilo je više postalo kolokvijalan pojam u pozitivnom smislu, a nekad je i konotirano, pa ga ovdje nećete doživjeti kao neku kataklizmu, nešto jako loše. Ludilo se u Splitu zna svoditi na veselje i otkvačenost našu svakidašnju.

Svi sve znaju

Pa se nitko ne srami krilatice "Split, najluđi grad na svitu". Drugi bi se gradovi, njihova politička vodstva i stanovnici, žestoko obrušili na one koji ih nazivaju ludima, dapače, najluđima na planetu, a mi se tu i sada, i prije, a bit će tako i nakon objave ovih redaka, ludilom ponosimo, dapače, to nam je baš "baza".

– Tu postoji i neka simbolika. U pitanju su kolektivna, grupna značenja. Ljudi se očito s tim identificiraju. Lakše im je kad ludilo navode kao primjer.

Recimo, je, meni je u Splitu teško živit, standard mi je užasan, ali zato živim u najluđem gradu na svitu. Može ti biti ne znam kako, ali ti nije dosadno jer se sudjeluje u životu zajednice. A u toj zajednici su svi pametni i svi sve znaju – ističe naša sugovornica i upozorava da mentalitetske odrednice Splićana danas, kada je to grad od 170 tisuća stanovnika, i nekada kada je imao samo trinaest tisuća duša, formira tradicija.

– A kad se ti zatvaraš u zajednicu, kad misliš kao zajednica, uvažavaš isključivo njene simbole, onda se radi o tradicionalnoj, konzervativnoj sredini. A ona je po sebi zatvorena, a ne avangardna, napredna – dodaje Leburić.
Autodestrukcija je u Splitu strašna. U gradu kola silna energija koja se transferira na različite načine.

– To je ono kad Torcida napravi neki "mirakul", i to skoro pa da izaziva simpatiju. Zašto?

Zato što su oni naši, a to je glupost jer nasilje je nasilje. S druge strane, torcidaši humanitarno djeluju kao, primjerice, bajkeri, odazivaju se na akcije darivanja krvi ili slične dobrotvorne manifestacije, i onda se ta neobuzdana energija manifestira na pravi način – kaže prof. dr. sc. Anči Leburić.

Politika bi, ističe sociologinja, a kad je riječ o tom svojevrsnom splitskom ludilu, taj fenomen, taj obrazac mediteranskog ponašanja – mogla drukčije koristiti.

– Kad je predizborna kampanja, splitsko se ludilo koristi na populistički način, i oni koji to rade, u konačnici u tome i uspijevaju. Evo, recimo, Željko Kerum. Zašto je Kerum dobio izbore?

– Jer je to bila komedija čiji su gledatelji bili svi građani Splita?

– Tako je. Iskoristio je to ludilo. I to je taj populizam koji mi nazivamo ludilom, a zapravo je element našeg svakidašnjeg života. To je etnografija. Sva ta etnografska simbolika je sastavni dio svih nas.

I u Andri Krstuloviću Opari se traže ti elementi koji će ga približiti biračima. I te etnografske elemente svatko očitava na svoje načine, a ludilo ima zajedničke simbole, a oni su tipični: ili je to bunt kontra nekog mainstreama, što radi Torcida, ali bunt koji postaje simpatičan i opravdavajući.

Onda se mi čudimo zašto se opravdava nasilje, kad, recimo, učenik odalami učiteljicu. Pa čujemo "argumente" kojima se brani krivca, jer je učiteljica podijelila puno jedinica i inače je drska. Što nema, dakako, veze s realnošću. I to su paradoksi našeg ludila.

 

Naslovnica Split