'Večer. Može meni jedan Barba, daj još dva medvida zlatna i tri Gričke vještice, a šta ćeš ti Mare, Plavušu ili Neposlušnu? - pita momak curu u pratnji.
- Neposlušnu - uvrijeđenim glasom će ona, čudeći se kako je njen dragi tako slabo poznaje.
- Njoj daj Neposlušnu onda - ponvlja momak prodavaču kao da nije i sam čuo i dodatno pita - I, jel' ti stiga 1066?
- Je, a doša je i 83:83 i 1646 - odgovara jedan od dva Marka, djelatnika Little Beer Shop butige.
Ovako njima izgleda svaka večer. Opslužuju čitavu Matejušku, tih tristotinjak duša što se rasporede od udice do fotostupa. Njihovo bi radno mjesto prije mogli nazvati šankom. Kasa iza koje stoji šest, sedam velikih frižidera s preko 200 vrsta piva.
U doba godine kad su štekati prekrcani britanskim turistima što žvaču menije u četiri slijeda čija ukupna gramaža hrane zbrajana s tanjurom ne prelazi petnaest deka utrošenih namirnica, samo nekoliko koraka dalje nalazi se utočište lokalaca kojima ne treba večera. Nakon par piva, bilo zadarskih, dugoratskih, šibenskih ili belgijskih, oni su mirni.
Sad ćete vi reći da genijalan sistem sjedenja na zidiću i promatranja zalaska uz tekući obrok nije nikakva revolucija u životu Dalmatinaca, ali ono što je novo jest level na koji se to guštanje podiglo. Upravo, jasno, zahvaljujući globalnom trendu ispijanja craft piva i lokalnom dućanu koji je procijenio da je vrijeme dovesti gajbe fine kapljice na Matejušku.
I sad vi morate znati razliku pale alea i indian pale alea jer inače niste neka faca.
To se mirišu boce, to se škilji u etiketu, to se prepire tko je prvi skužio da je voćna nota dominantna, to je postalo - negdje zaista je - važnije od baluna.
- Situacija je po gradu grozna. Neki možda i ne bi pili na Matejuški, ali nemaš ti mista. Ode pivo nije puno jeftinije nego u kafiću, ali baren imaš izbora. Jedino šta ne valja - počelo je dolazit sve više stranaca. Skužili su nan bazu - usput će jedan od predstavnika domorodaca, momak iz ekipe koja se nije htjela slikati.
Znali smo mi i prije nego smo došli da će nas društva sa zidića odbijati, jasno, pa nismo od jučer. Svejedno smo ga pitali...
- Ma neću, nema šanse, vidija san ja kako ste vi o Hajduku pisali, ne bi van se slika, nema šanse... - čujemo od gospodina.
Dvojica prijatelja klimaju glavom i naginju boce.
- A di su van vanzemaljci - promrmljao je jedan dok smo odlazili.
Šutjeli smo posramljeni. Dobro, možda nismo najbolji u prognozama utakmica, ali bar znamo izabrati pravo pivo. Eto, oni su pili neku bezvezariju, a mi smo naručili nešto od onih s početka teksta. Teško je pogriješiti. Pogotovo kad ugnjavite momke u dućanu da vam preporuče najbolje.
Kažu da svašta publika traži. Ide čak i englesko pivo od 60 kuna, Thomas Hardy's Ale. Stoji u bačvi od viskija, po tome je posebno.
- Domaći su baš naučili šta žele, a turisti probaju ove naše, dalmatinske pive. Ide splitski Barba najviše. Momci iz Dugog Rata imaju pivovaru Barilo, evo, ode je Mila, njihovo pravo poljičko golden ale pivo - pokazuje nam Marin Kodžoman, prevrće bocu od pola litre zelene etikete, na njoj naslikana djevojka.
Žene su čest motiv ovdašnjih craft pivara. Plavuša i Neposlušna etikete su koje dolaze iz Zadra, a rade ih upravo - žene. Plavuša se proda i do trideset komada u večeri. Što je pivo kvalitetnije, to bolje prolazi. Uz zalaske na Matejuški, kako i ne bi. Pa iako su se nepca profinila, ona je ostala uvijek ista.
Ostali su, jasno, u ovom kadru i neumorni Božo Transporter i ribari koji tu bace na gradele. Ostali su i oni manje izbirljivi, bradati ljubitelji bilo kakve kapljice. Guraju se u butigi među redove degustatora ne bi li vratili prazne boce svojih bezličnih, ali ipak važnih pivovara.