Dalmacija Split

pohvala u knjizi žalbe

Nakon 21 godinu vratila joj se vjera u zdravstveni sustav: Dijana Aničić ispričala nam je što se događalo te večeri i kako su splitski liječnici spasili njenog Duju

pohvala u knjizi žalbe

– Dok ne izmisle neke nove izraze, neku novu riječ za opisati ovu emociju majke čije ste dijete spasili, ostat ću suzdržana u pismu, ali u usmenoj predaji, vi ste moji Bogovi i riječi mi neće faliti – i da riječi zahvale upućene splitskim liječnicima dolaze od bilo koje druge majke, izuzev Splićanke Dijane Aničić, imale bi itekakvu težinu.

Ali njezine ipak imaju osobitu, jer joj se nakon 21 godinu vratila vjera u hrvatski zdravstveni sustav, uz koji je vezuju neizmjerno bolna iskustva. Predsjednica splitske udruge "Anđeli" javnosti je dobro znana kao majka 21-godišnjeg Duje, stopostotnog invalida čiji je brat blizanac preminuo prilikom poroda 1998. godine, zbog čega je dugi niz godina vođen sudski spor protiv nekolicine splitskih ginekologa. No, danas se više ne želi vraćati unatrag (pri kraju je građanski postupak u kojemu se bori za naknadu štete). Odavno je prihvatila sve što su joj život i majčinstvo donijeli, ali nedavno spašavanje Dujina života zahvaljujući sjajnoj koordinaciji liječničkih timova dviju splitskih bolnica na Križinama i Firulama naprosto nije htjela ni željela prešutjeti, pa je u bolničkoj knjizi žalbe (kad već ne postoji ona za pohvale) napisala podužu zahvalu liječnicima, koju je ovih dana objavila i na Facebooku. Smatrala je da netko mora istupiti i reći: "Naša bolnica ima divne ljude, liječnike i medicinsko osoblje koje se žrtvuje i daje sve od sebe kako bi pomoglo pacijentu."

 

Dijani zatreperi glas čim se prisjeti svega što se događalo te dramatične večeri 2. svibnja u njihovu domu na splitskim Dragovodama...

– Dujino srce odjednom je počelo sporije kucati, tijelo mu se hladilo, temperatura je bila ispod 32, imao je epileptični napad, tlak mu je padao... Najgori je taj osjećaj kad sve znaš, vidiš da sve vrijednosti padaju, a ništa ne možeš napraviti niti na bilo što možeš utjecati – govori Dijana nježno pogledavajući usnulog Duju u invalidskim kolicima. Dok joj se oko nogu vrte njegove rehabilitacijske maltezerice Daisy i Deedee, kaže nam kako ni na tren nije pomislila da bi ga mogla izgubiti.

– Nikada ne razmišljam na taj način... Uvijek sam za ono, idemo do zadnjega napraviti sve što možemo. I prije te večeri znali smo da Duje ima bolove, pokušavali smo naći zdravstvenu ustanovu u kojoj bi ga se moglo operirati i liječnika koji bi preuzeo odgovornost s obzirom da je Duje, zbog osnovne dijagnoze, u zdravstvenom smislu vrlo kompleksan pacijent. Liječnik koji pristaje uzeti ga pod svoje preuzima veliki rizik, jer ishod može biti najbolji, ali i najgori. Nikad ne znate kako će Duje reagirati na operaciju, pogotovo zbog činjenice što ima i veliko oštećenje na mozgu – objašnjava nam, otkrivajući čiji je broj te večeri najprije okrenula.

– Bogu hvala na dr. Mariji Meštrović, neuropedijatrici od koje u svakom trenutku mogu zatražiti savjet i pomoć i u koju imam povjerenja. Nebrojeno je puta sjela sa mnom i razgovarala, uistinu poznaje Duju. A to jako puno znači... Odmah sam je nazvala, kazala joj kakve su vrijednosti, opisala što se događa, na što mi je odmah sugerirala da nazovem Hitnu pomoć. Hitna je odmah stigla, napravljen je EKG, a Duje je odvezen na postintenzivni odjel, na petom katu Križina. Bio mu je to prvi susret s odjelom na kojemu leže odrasli, pa mi je u glavi samo bilo: "Bože, kako ćemo sad na odjelu za odrasle? Duju tamo nitko ne poznaje. Kako? Što?" No, ispostavilo se da je ta suradnja liječnika, komunikacija sa mnom kao s roditeljem, koji u dušu zna stanje stvari, bila nešto neopisivo. Pitali su me za mišljenje poput, primjerice, Dujine temperature. Kod zdravih ljudi se reagira na 37,5, tu znate da se nešto događa, a njegova je regularna temperatura 35,5. Kad dođe na 37,5, to je kao da mi imamo 40. Liječnici su uvažavali sve što sam im govorila... Već tu se počelo mijenjati i moje mišljenje, nepovjerenje je polako počelo nestajati – iskreno će Dijana, navodeći kako je svojedobno nakon jedne Dujine operacije u Zagrebu govorila da će se tamo zbog njegovih potreba i preseliti. Jednostavno je zazirala od splitske bolnice... No, ovaj put doživljaj je bio sasvim drukčiji.

– Cijeli tim okupio se na Križinama, odmah su komunicirali s Dujinom neuropedijatricom, napravili sve pretrage i utvrdili što se dogodilo. Duji je bila povećana razina phenobarbitona u krvi i trebalo ju je spustiti. Nuspojave toga lijeka upravo su simptomi koje je imao i prošla su tri-četiri dana dok se njegov organizam očistio, a vrijednosti došle na normalu. Na postintenzivnoj na Križinama liječnici su čekali dvadesetak dana da se Dujin organizam potpuno stabilizira kako bi ga se moglo operirati na Firulama, a ja sam sve to vrijeme bila s njim u bolnici. Stalno smo razgovarali što bi trebalo napraviti – ima li bolove, je li mu hladno, pa do rješavanja njegovih osnovnih, svakodnevnih potreba. Naravno, svima je bio nepoznanica, jer ne verbalizira – govori Dijana, čiji je sin, neočekivano, proveo cijelo jutro u operacijskoj dvorani iako je bio prvi na redu...

– Operirala ga je ekipa predvođena glavnim kirurgom dr. Joškom Juričićem i to je potrajalo, jer su se stvari zakomplicirale, morao se otvarati i torokalni dio. Svarno je trebalo imati hrabrosti za spustiti ruke na tako rizičnog pacijenta. U čekaonici smo dočekali izlazak kirurga Juričića iz dvorane, a on je zbog silnoga stresa izišao zgažen, gotovo puzeći zbog težine zahvata. Odmah mi je rekao da je zadovoljan, ali i kako je sada sve na Duji, jer se mora sam izboriti. A kakav je bio Duje?! Kad se probudio iz anestezije i pogledao put nas, njegov brk se lagano osmjehnuo na način: "Tu sam. Živ sam. Dobro sam." Ne mogu vam to opisati... To mi je bilo sve – suznih će očiju Dijana. Riječi zahvale su, ističe, premalo za izreći sve ono što u njoj ključa. Jednostavno, veli, ne postoje.

– Ta ažurnost, požrtvovnost, želja, kvaliteta skrbi, suradnja... Svi trče čim "zapipi" kod nekog pacijenta. I takvi su prema svima. Kad sam s Dujom stigla u bolnicu, u meni je bio prisutan strah da će biti ono u stilu: "Ma od njega ionako nema ništa. Što bismo se trudili?!" I onda vidite da svi ti ljudi s takvom ljudskošću i empatijom obavljaju svoj posao... Dali su sve od sebe, dolazili od kuće u bolnicu, čak i izvan svojih smjena. Žive za svoj posao i svoje pacijente. Bila sam svjesna da se nakon operacije mogu pojaviti problemi s disanjem, strahovala sam da će Duje ostati na aparatima. A on, s druge strane, sve odlično podnosi... Prije desetak dana došli smo kući... Šavovi su mu odlično zarasli, regulirali su mu dozu lijekova. Duje je, hvala Bogu, dobro, nema nikakvih problema za koje smo mislili da bi se možda mogli pojaviti. Čudo je to, to dijete je Bog. Ima normalan apetit, nije izgubio ni deka od svojih 60 kilograma. Barem ja to znam, treba to dignuti – uz smiješak će presretna Dijana. Zahvala liječnicima tek je djelić onoga što osjeća...

– Kad sam kirurgu koji mi je spasio dijete zahvalila nakon njegova izlaska iz dvorane, samo mi je kratko rekao: "Ništa hvala." A ja njemu: "Ma napisat ću ja vama pismo." Umro je od smijeha... Kako sam prethodno čula da je na nekom liječničkom konziliju pročitano pismo zahvale pacijenta, pomislila sam kako bi im i ja mogla izreći jedno ogromno "hvala". Došli smo kući i kad su mi se slegli dojmovi, sjela sam i počela pisati. A nije baš da sam vična tome, samo znam lajati – smije se Dijana, opisujući kako je iz nje iscurila dirljiva Facebook objava prvotno upisana u bolničkoj knjizi žalbe?! Naime, kad je s Dujom došla "skinuti punte" i uzeti otpusno pismo, upitala je sestru Megi gdje bi mogla napisati zahvalu. A ona joj je, u nedostatku prikladne evidencije, dala knjigu žalbe...

– "Dobro, onda ću pisati tu", velim ja njoj i počnem s velikim POHVALA pisati svoje. I napišem sve, dođem kući i promislim kako je pitanje hoće li to netko uopće pročitati. I zato Facebook. Ako nije na Faceu, kao da se nije ni dogodilo – uz smiješak će Dijana.

'Rijetko se dogodi da se čovjek u bolnici osjeća baš kao čovjek, ugodno, sigurno, čak i obiteljski'

17. 6. 2019.

Rijetko se dogodi da se čovjek u bolnici osjeća baš kao čovjek, ugodno, sigurno, čak i obiteljski.

Ne samo da ste kod liječenja mog sina uspjeli skoro pa nemoguće, nego ste uz sav taj trud, volju i znanje pokazali ogromnu ljubav, humanost, empatiju i ljudskost.
Primili ste nas kao familiju, kao prijatelje, a tako i tretirali kroz cijeli boravak.

Ona kava u ponoć, u 3 ujutro, u podne... nema cijenu, kao ni osmijeh s vrata ma kako teško bilo. Jele, Ane, Tanja, Dragica... kao sestre, ali prave...

Dr. Joško Juričić, čovik iznimne hrabrosti... Dr. Marija Meštrović, kad uđe u sobu kao da je sunce obasja... Dr. Dragan Krnić, dr. Nenad Ilić... Kompletna ekipa iz CIT-a... Mogla bi unedogled...

Ne znam kako sročiti zahvalu, jer za ono što mislim još nije izmišljena riječ, a ni tekst.

U nekom idealnom životu ne bih o tome sada ni razmišljala, niti bi Duje vodio sve nebrojene bitke koje su iza nas, ali i pred nama.

Spoznaja da ste ove posljednje bili uz nas, ne samo kao liječnici, nego i kao ljudi, značila nam je više no što možete zamisliti.

I naposlijetku, najteže od svega mi je što ne znam zahvaliti osobi koja je sve ovo pokrenula, stajala čvrsto cijelim svojim bićem iza nas, dr. Julije Meštrović, jer da nije njega, ja hrabrosti ne bih imala.

S iznimnim poštovanjem,

Duje i Dijana

'Koliko god znam vikati, toliko znam i pohvaliti'

- Ogromna je razlika među ljudima, među odjelima. Moramo znati reći kad je nešto dobro i kad je nešto loše. To što sam imala ružna iskustva ne znači da ne mogu imati i lijepa. Koliko god znam vikati, toliko znam i pohvaliti. Liječnika medicinskog osoblja je uistinu jako malo, neki imaju i po dva-tri dežurstva tjedno. Koliko god znamo ronjati i kljucati, tako trebamo i priznati da je nešto dobro. Doživjela sam suradnju liječnika i pacijenta, a u toj simbiozi svaka je situacija lakše rješiva. Kad smo odlazili s odjela, sa svima smo se izgrlili.

 

Naslovnica Split