Dalmacija Split

Klasa optimist

Ante Tomić: Gotovo bi se čovjek sažalio nad hadezeovcima koji jedan mračni tunel nazivaju metroom, a jedan traljavo obavljen posao komunističkih vlasti otprije 40 godina nazivaju svojim uspjehom

Klasa optimist

Nakon što su svečano pustili u promet podzemnu željeznicu između centra grada i periferije, gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara, župan Blaženko Boban i šef HDZ-a Petar Škorić uskoro će se, u pratnji vjernih suradnika i simpatizera, vjerojatno popeti na zvonik svetoga Duje. Uspuhani i znojni od skala, podići će slamnate šešire, rupčićima otrti čela, nasloniti na kamenu ogradu i ponosno zagledati preko crvenih krovova, piše Ante Tomić za Jutarnji list.

“I, kažeš, Empire State Building”, kazat će župan Boban kad dođu do daha.

“Eiffelov toranj”, ispravit će ga gradonačelnik Opara.

“Empire State Building je u Japanu”, upozorit će Škorić, koji je uvijek bio jak iz zemljopisa.

“Vidiš, ja nikad ne bih rekao”, priznat će župan gledajući oko sebe. “Majke mi, milijun puta sam prolazio dolje ulicom i nikad nije mi palo na pamet da je ovo Eiffelov toranj.”

“Ne ide čovjek za tim”, složit će se gradonačelnik.

“A ono tamo je stadion Wembley?” upitat će župan pokazujući jedno bijelo zdanje ispod Marjana.

“Ne, ono je opera u Sidneyju, a Wembley...”, objasnit će gradonačelnik okrećući se, “je tamo, vidiš ga...”

“Ono iznad Bačvica? Desno od Golden Gate Bridgea?”

“E.”

“Pa ne možeš vjerovati”, uzdahnut će župan, a u očima će mu zaiskriti suze. “Toliko se toga u Splitu sagradilo u našoj slobodnoj i samostalnoj Hrvatskoj.”

“A šta je ono gore?” zanimat će šefa gradskog HDZ-a.

“Koje?” začudit će se gradonačelnik.

“Onaj neobični metalni predmet?” pokazat će Škorić prstom na vrh svetog Duje.

“To je, Škoriću, križ”, poučit će ga Opara.

Prošlo je ravno četrdeset godina da je Split bio domaćin Mediteranskih igara, tako mnogo vremena da je danas teško zamisliti kako je jedno pospano provincijsko mjesto unaprijedilo jedno, objektivno, bezvezno sportsko natjecanje. Između građevinskih pothvata, koji su veličinom znatno nadmašivali prigodu, smještanje pod zemlju željezničke pruge koja je dotad na površini presijecala grad bilo je gotovo sporedno. Tunel između centra i Kopilice jedva je itko primjećivao pored tunela koji je probijen kroz Marjan i povezao Spinut i Meje, pored prekrasnog poljudskog stadiona i zatvorenih bazena nedaleko od njega, pored dvorane Gripe, trgovačkog centra Koteks, hotela na Zvončacu, RTV centra, započetog Doma mladih i brojnih drugih objekata iz slavne, udarničke 1979. godine.

Željeznički tunel bio je, napokon, samo početak nečega većeg, nečega što se tek treba razviti u boljim danima što dolaze, budućnosti koja može samo biti sretnija od današnjice. Vizionari su vidjeli cijelu mrežu takvih tunela i podzemnu željeznicu koja tutnji njima vozeći na sve četiri strane radničku klasu na posao i gimnazijalce u klupe, vidjeli su, kao u Londonu, Berlinu ili New Yorku, osvijetljene stanice, reklame, kolportere sa svježe otisnutim novinama i svirače pod svodovima od keramičkih pločica, cijeli jedan moderni prometni sistem od kojega podrhtava tlo pod našim nogama. No, od toga na kraju nije bilo ništa. Polet udarničkih godina se ispuhao. Sve je ostalo na jednoj jedinoj dugačkoj mračnoj i zagušljivoj rupi, koja je željezničke putnike ispunjavala užasom ako i nisu patili od klaustrofobije.

S vremenom bi se ipak navikli. Mnogo je prilika bilo za to. Da su od 1979. dnevno iz Splita krenula samo dva vlaka, gotovo ih je trideset tisuća ušlo u tunel na kraju kolodvora i nekoliko minuta kasnije izašlo na svjetlo. Ponovi li se nešto trideset tisuća puta u četiri desetljeća, teško je to, složit ćemo se, nazvati osobitim, jedinstvenim i povijesnim. Pa opet, gradonačelnik, župan i šef gradskog HDZ-a su se u utorak za vožnju do Kopilice obrijali, oglancali cipele i obukli kao da je blagdan sveca zaštitnika. Televizija je snimala, klapa je pjevala, djevojke u narodnim nošnjama dijelile suhe smokve i mendule, a ulizice pljeskale. Negdje je možda ružnom smrću skončao i koji ovčji mladunac, iskolačenih se očiju okretao nad žeravom nabijen na dugačku, zašiljenu motku.

Bio je to, kazali su, osobit događaj, prva vožnja splitske podzemne željeznice. Premda prugu nisu dogradili, osvijetlili, ventilirali, spojili s površinom, opremili signalizacijom ili na neki drugi način učinili boljom nego prije, hadezeovci su odlučili da je četiri minute vožnje do Kopilice jedinstveno, povijesno postignuće. Premijerno su predstavili nešto što je dosad najmanje trideset tisuća puta reprizirano.

HDZ nas je, ne treba vjerojatno napominjati, naučio da od njih ne očekujemo mnogo. Ako smo jednom možda imali iluzija o dobrim namjerama ljudi poput Opare, Škorića i Bobana, od 1991. do danas oni su nas dovoljno puta razočarali. Došli smo zreliji, oprezniji, sumnjičaviji, pa i nešto gorči, shvaćajući da ljudska povijest ne teče jednosmjerno, prema sve većoj sreći i blagostanju.

Prihvatili smo da svaki idući dan neće nužno biti bolji od prethodnog, već ćemo mnogo puta svjedočiti ekonomskom, političkom, kulturnom, moralnom i svakom drugom nazadovanju. Usprkos svemu tome, povijesnu vožnju splitske podzemne željeznice nije bilo lako gledati. To je bilo tako jadno i tužno. Gotovo bi se čovjek sažalio nad hadezeovcima koji jedan mračni tunel nazivaju podzemnom željeznicom, koji jedan traljavo obavljen posao komunističkih vlasti otprije četrdeset godina danas nazivaju svojim uspjehom.

Nakon toga, zaista, oni mogu i od Svetog Duje učiniti Eiffelov toranj, ili zamisliti Wembley na Bačvicama. Nema ambicija koje su za njih neostvarive, sve što je netko drugi napravio može biti njihova zasluga. Naposljetku, kad su već pustili u promet podzemnu željeznicu i oglodali onoga ovčjeg mladunca sa zašiljene motke, Opara je trebao obrisati masne ruke, uzeti gitaru i sklopljenih očiju tiho, osjećajno zapjevati:

“Magdalena, Magdalena,

moje nebo, moje sunce, moja duga

Magdalena, Magdalena,

moja sreća, moja radost, moja tuga.”

“Gospodine gradonačelniče, otkud vam to?” javila bi se tada neizbježno nekakva činovnička ulizica.

“Ma, to sam sinoć nešto komponirao”, kazao bi gradonačelnik skromno odmahujući rukom.

“Ajme, vi sve tako...”, ustrajao bi ipak šupak zadivljeno. “Svaka vam čast.”

Taj čovjek zbilja zaslužuje sve čestitke, piše Ante Tomić za Jutarnji list.

Naslovnica Split