Zašto se moderna, nova javna rasvjeta za svake jače bure ljulja preko ulica, dok stari kandelabri na Splitu 3 koji već izgledaju kao da su razlomljeni, već desetljećima ne padaju?
Je l' se to nama čini ili su zaista ulice kod Učeničkog doma malo udubljene kako bi kišnica išla pravo u odvod? Zbog čega grad Split ne osposobi nedovršene pothodnike koji bi spajali Mertojak i Trstenik s morem? Zaista to ne bi puno financijskih sredstava iziskivalo, a neizmjerno bi značilo za pješačku povezanost grada.
Slična pitanja postavljala su se na "Urbanoj promenadi Splitom 3", edukativnoj šetnji koju je predvodila urbanistica Jelena Borota, jedna od pokretača manifestacije "50 godina Splita 3 - ulice, kvartovi, stanovnici", jedinstvenog događaja s tendencijom da postane festival arhitekture.
I to kvalitetan, nastave li ovim tempom. Nastave li, kao u ponedjeljak, otkrivati građanima u što zapravo gledaju kad vide ulicu lišenu automobila, prepunu zelenila, gdje djeca bezbrižno trče od škole preko igrališta do kuće.
Split 3 je jedinstven. To ne govorimo mi, ni Jelena, ni polaznici ture, već na desetke cijenjenih nagrada koje su otišle u ruke arhitekata i urbanista.
Da se uvjerimo zašto su baš oni dobili priznanja, Jelena nas je povela od autobusne stanice na Vukovarskoj ulici, pored Umjetničke akademije, odakle smo se stepenicama spustili do prvih zgrada - ulice Fausta Vrančića.
Vodička je pričala u čemu je zapravo poanta ulica osmišljenih tako da usmjeravaju pješake jedne ka drugima.
- Split 3 ima puno prostora koji vas navode da se susretnete s drugim ljudima, susjedima, da slučajno naiđete na prijatelje. Kvart je komunikacijski osmišljen, da njegovi stanovnici tu šeću, pozdravljaju se i zaljubljuju, dogovaraju poslove... - objašnjavala je urbanistica Jelena Borota (na slici ispod).
Prolazeći ulicom gdje smo se divili koliko je domišljatih građana pregradilo lođe staklom i plastikom, Jelena se dosjetila još jedne zanimljivosti:
- Koliko su drugi stručnjaci bili oduševljeni Splitom 3 još dok se gradio, svjedoči knjiga dojmova u koju je priznati arhitekt Giancarlo De Carlo upisao da mu se jako sviđa to što vidi. Prevedeno, to vam je kao da Jack Nicholson napiše "odličan film snimate, svaka čast!"
Stručna šetnja vodila je i preko školskog igrališta, kroz još jedne stepenice, i onda još jedne, i još jedne. Stepeničast kvart. Putem smo naišli na djevojčicu koja se vraćala iz škole. Ne bi tu bilo ništa neobično da nas nije ljubazno pozdravila.
- Eto, kad ste to zadnji put doživjeli? - pitala je Borota, a sudionici nisu znali odgovor.
Kaže da se i to može pripisati toplini kvarta. Formacija ulica zbližava, učini da se osjećate kao da živite u nekom manjem mjestu, a zapravo ste i dalje u gradu.
Šećući smo saznali i da nigdje ne morate prijeći pješački prijelaz. Osim kraj supermarketa Lidl koji je neplanski uletio u ovu skladnu priču i natjerao ljude da moraju hodati po cesti među automobilima da bi došli na drugu stranu ulice.
- Na mjestu sigurnog prometnog rješenja nastalo je opasno križanje - primjetila je urbanistica.
Dosta je takvih novotarija neplanski "upalo" u kvart. Na primjer, zgrade poliklinika.
- Prostor je tu bio predviđen za javnu i društvenu namjenu. Poliklinike jesu u toj kategoriji, to su sadržaji koji su svima potrebi, ali na žalost, nisu svima dostupni - zaključuje Borota.
Blizu smo vidjeli i dječje igralište - prašumu, dva u jedan. Ili stručno rečeno, neriješene imovinsko-pravne odnose na dijelu.
Vidjeli smo još i banku koja je u arhitektonskoj simbiozi s Filozofskim fakultetom.
Oduševili smo se fantastičnim toboganom građenim kad i ostatak kotara. Fotografirali smo dva kamina na divlje sazidana ispred portuna, gledali smo nesređena parkirališta i prolazili nagrađivanim zelenim površinama.
Treba češće upoznavati grad...