Dalmacija Split

LAKO SE ZABORAVLJA

Danas često vrijeđaju Srbe, a znate li da je u Splitu s oduševljenjem otkrivena spomen ploča hrabrim srpskim osloboditeljima?

LAKO SE ZABORAVLJA
Postavljanje spomen-ploče srpskim vojnicima na Gatu sv. Petra 20. studenoga 1921. godine
Postavljanje spomen-ploče srpskim vojnicima na Gatu sv. Petra 20. studenoga 1921. godine

"Danas često vrijeđaju Srbe u Hrvatskoj, a zaboravlja se da je u Splitu s oduševljenjem otkrivena spomen-ploča hrabrim srpskim oslobodiocima." Naslov je to članka objavljenog prošle godine u srpnju na portalu Telegraf.rs, u kojemu se navodi kako je u Splitu na Rivi 1922. godine (što je pogrešan podatak, radi se o godini ranije) postavljena spomen-ploča oslobodiocima – srpskoj kraljevskoj vojci, što je okupljeni narod "zdušno pozdravio".

Srpski vojnici su na svom oslobodilačkom putu, navodi se, s osmijehom na licu ušli u Split 20. studenog 1918. godine, a "u spomen tog dana, zahvalni Dalmatinci na ploči koju je zapljuskivalo more napisali su sljedeći tekst: 'Neka se znade da je na 20. 11. 1918. za regencije Aleksandra Karađorđevića hrabra vojska kralja Srbije Petra I pod vođstvom majora Stojana Trnokopovića na ovaj pristan pobedonosno stupila. Pozdravljena, zagrljena blagoslovljena od celokupnog naroda i građanstva Splita.'"

U članku se spominje i da je u Splitu 8. prosinca 1935. godine svečano otkriven i spomen-svjetionik posvećen kralju Aleksandru I., "jedinstven na prostorima čitave zemlje".

Autor članka piše kako se na taj dio povijesti "očigledno zaboravilo, pa danas Srbi širom Hrvatske doživljavaju provokacije, uvrede i neprijateljstvo. Skidanje tablica, konobari koji neće da usluže srpskog gosta jer je umjesto kave naručio kafu, kao i prodavačice koje neće da daju hleb, već kruh, sve to očekuje Srbe".

Da je članak novijega datuma, ne bi mogao biti zaobiđen ni napad na mlade vaterpoliste Crvene zvezde protekle veljače na Rivi.
Uz članak i fotografiju današnjeg Splita, Telegraf.rs objavio je tada i od vremena požutjeli izrezak iz nekih davnih novina, s ćiriličnim tekstom i naslovom "Otkrivanje spomen ploče u Splitu", te s fotografijom sa svečanosti postavljanja ploče na kamenom zidu Rive okrenutome moru, upravo na mjestu gdje je pristao brod sa srpskom vojskom. Na fotografiji je vidljivo mnoštvo ljudi koji prisustvuju svečanosti, te latiničnim pismom i ekavicom uklesan tekst.

Spomenuti izrezak iz novina ne sadrži podatke iz kojih bi se vidjelo o kojim se novinama radi, kad su i gdje objavljene, tko je autor fotografije, tko su ljudi koji postavljaju ploču, kao ni gdje je točno ploča postavljena. No, taj podatak nije nepoznat – postavljena je s bočne, sjeverne strane Gata sv. Petra.

I splitski povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet u svojoj knjizi "Stari Split: Od kantuna do kantuna" (AGM, 2009.) spominje postavljanje ploče na tome mjestu "u čast majora Stojana Trnokopovića, koji je 1918. sa srpskom vojskom došao u Split i 'oslobodio ga od austrijske tiranije', iako je rat, bez ikakvih borbi u Splitu, bio završen dvadeset dana prije".

Teatrolog i kazališni kritičar, sveučilišni profesor Anatolij Kudrjavcev tim događajima – i dolasku "belih orlova" 20. studenoga 1918., kad ih je uz svečane govore dočekalo oko 20.000 Splićana, i kasnijem postavljanju spomen-ploče srpskim vojnicima u čast – u svojoj knjizi "Ča je pusta Londra..." (Emporium, 1998.) posvećuje dosta prostora, skicirajući društveni i politički kontekst.

I Kudrjavcev spominje da će se "dugo govoriti kako je ta vojska oslobodila Split, iako je rat završio više od dvadeset dana prije njezina dolaska, te ona više nije imala od koga osloboditi grad". Navodi dalje, među ostalim: "Godine 1921. na Wilsonovoj obali, na Pristanu Svetoga Petra koji će se usput preimenovati, bila je naročito svečano postavljena spomen-ploča u čast trogodišnjice dolaska srpskih osloboditelja." Preimenovanje koje spominje odnosi se na to što je Pristan Svetog Petra nazvan Pristanom majora Trnokopovića". Lik srpskog oficira Stojana Trnokopovića, imenovanog komandantom grada, u seriji "Velo misto" utjelovio je glumac Slobodan Aligrudić.

No, vratimo se staroj fotografiji koja je s rečenog portala prenesena na društvene mreže (proces je možda bio i obrnut), po kojima kruži praćena pitanjem – postoji li još uvijek na istome mjestu ploča postavljena u spomen srpskoj vojsci?

– Ta spomen-ploča na Gatu sv. Petra očekivano nije izdržala povijesne mijene – kaže Edo Šegvić, poznati splitski arhitekt i "splićanist", donedavni predsjednik Društva prijatelja kulturne baštine. Njegova je pretpostavka – s kojom se slažu i drugi povjesničari i poznavatelji davnih splitskih prilika koje smo kontaktirali – da je ploča otučena u vrijeme talijanske okupacije.

Arhitekt dr. sc. Stanko Piplović, veliki poznavatelj Splita, njegove kulturne i graditeljske baštine i povijesti, sjeća se, međutim, da je ploču viđao i u novije vrijeme.

– Bila je na sjevernoj strani Gata sv. Petra, već slabo vidljiva od utjecaja vremena i mora. Vjerojatno je ostala uzidana nakon proširenja Gata sv. Petra sredinom prošlog desetljeća.Više naših sugovornika kaže kako doista jest moguće da je ploča "preživjela" do tada; moguće je da je s vremenom erodirala, da su slova postala neprepoznatljiva, da su je prekrile alge i da je stoga uspjela proći "ispod radara" različitim vlastima i prilikama u Splitu. Kao što je – upozorava Edo Šegvić, dobar poznavatelj splitskih "spomeničkih" prilika – "neuočljiva" ostala ploča koja je u čast oslobođenja Splita bočno postavljena na Gatu sv. Nikole; da je vrijeme nije učinilo "nevidljivom", vjerojatno bi dosad bila dobro "otučena".

Koristeći priču o davnoj spomen-ploči srpskoj vojsci kao povod, Šegvić nas je proveo kroz vrijeme, otkrivajući kakve je sve Split skulpture, biste, spomen-ploče itd. imao pa ih više nema.

– Osmišljavanje i oblikovanje javne skulpture jest kreativni napor autora, pojedinca ili tima, no kada taj rad izađe iz tišine ureda, studija ili umjetničkog ateljea, i kad se postavi u javni, zajednički prostor, na trg, u park, na ulicu, skulptura više nije privatna stvar. Ona tada postaje sudionik grada, u javni prostor isijava svoju energiju, emitira ljudima pozitivne ili negativne poruke, ulazi u tuđe živote, sugerira im ideološke, duhovne i estetske kriterije i vrijednosti, postaje dio doživljaja i memorije građana. Odatle proizlazi odgovornost skulpture i njezina autora, nužnost timskog rada raznih profesija – kipara, arhitekata, građevinara, stručnjaka rasvjete, možda i sociologa.

Šegvić ističe kako javne skulpture imaju višestruka značenja:

– Mogu biti ukrasi grada, prostorni orijentiri, simboli, estetske atrakcije, zaštitni znakovi neke lokacije ili mjesta, mjesto susreta i selfi-fotografije, javni izlošci svojeg autora. Međutim, najopasnija, ali i najpoželjnija funkcija skulpture jest – spomenik! Kad skulptura postane spomenik, podložna je direktivama i povlađivanju vladajućim strukturama, pohvalama i pokudama sljedbenika i protivnika. Najčešće spomenik dođe glave samoj skulpturi, a povijest spomenika najčešće se poklapa s poviješću i sudbinom vladara.

Veliki društveni preokreti, ideologije, ratovi i revolucije, argumentima pobjednika ispisuju svoju istinu, kaže naš sugovornik, a usput ispravljaju i one laži koje su prethodnici htjeli proglasiti za jedinu istinu.

– Prvo je, nažalost, veliko čišćenje u budućem Splitu napravljeno za vrijeme pokrštavanja palače, u stoljeću sedmom. Tamo davne 650. godine, kao što piše Toma Splićanin Arhiđakon u svojem kapitalnom djelu "Historia Salonitana", Ivan Ravenjanin poučavao je Romane kršćanstvu, te je carev mauzolej prenamijenio u crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije, a mali Jupiterov– Esculapov hram u krstionicu svetoga Ivana Krstitelja, dakako, nakon rečene deratizacije. Kako cilj oduvijek opravdava sredstva, očistio je palaču od nepoćudnih kipova i poganštine, oslobodio je od nečistih poganskih božanstava, otukao lažne idole i, naravno, isklesao – nove, ispravne. Sam papa ga je nakon toga imenovao – splitskim nadbiskupom!

Danas reljefni portret cara Dioklecijana postoji na maloj zgradi "Vodovoda", a možete se fotografirati uz gipsanu bistu u Dioklecijanovim podrumima, rad Aleksandra Guberine. I dok nas, recimo, u Dubrovniku s gotovo svakog zida pozdravlja sveti Vlaho, svetog Duju u Splitu može se samo slučajno "vidjeti" kao reljefne prikaze na kući Čulić na Obrovu, na crkvici na Sustipanu, zvoniku katedrale… (A prije nekoliko godina u Palači je, u Arhiđakonovoj ulici, postavljen njegov pravi, ali privatni spomenik Brace Crnogorca, katedralnog noncula.)

Tisuću godina kasnije, nastavlja Šegvić, skinuta je i svečana spomen-ploča podignuta u čast cara Franje I., postavljena 1818. usred protirona Peristila.

Godine 1925., nakon smrti Njegova veličanstva kralja Petra I. oslobodioca 1921., gradska uprava odlučila je da se kralju podigne spomenik u Splitu. Spomenik je nazvan Kraljev kamen (Spomenik oslobođenja); povjeren je kiparu Ivanu Meštroviću, koji je izradio potrebne skice, postavivši veliki kameni masivni blok, na kojemu je s jedne strane trebao biti reljef hrvatskoga kralja Tomislava, a s druge kralja Petra Osloboditelja.

Na sreću ili na žalost, to nije realizirano; ništa od splitskih konjanika, kaže Šegvić.
I kralj Aleksandar I. Karađorđević, poznat i kao kralj Aleksandar Ujedinitelj, u Splitu je imao svoje sljedbenike, koji su mu podigli dva spomenika. Već 1935., godinu dana nakon što je ubijen u Marseillesu, na marjanskom Sedlu podiže mu se spomenik nazvan "Za otadžbinu", autora arhitekta Josipa Kodla.

Godine 1938. (prema natječaju iz 1935.) na Gatu sv. Petra, tada Pristanu majora Stojana, postavljen je Jadranski svjetionik posvećen kralju Aleksandru I., prema projektu pobjednika na natječaju, arhitekta Prospera Čulića. O tome nam Šegvić kaže:

– Na kamenom kubusu od blokova bračkog kamena, širine 1,2 metra, visine sedam i pol metara, bila su uklesana tri važna datuma iz 1910., 1925. i 1934. godine, vezana uz dolaske kraljeva Petra I. i Aleksandra I. u Split, uključujući dopremanje lijesa s tijelom kralja Aleksandra nakon atentata u Marseillesu, s njegovim riječima "Čuvajte mi Jugoslaviju". Tekstove su 1941. godine uklonili talijanski okupatori.

Nije dugo trajao ni spomenik poginulim mornarima ratne mornarice Italije koji su izgubili glavu 11. srpnja 1920., Tommasu Gulliju i Aldu Rossiju, postavljen 10. lipnja 1942. na malom gatu na pristanu na Mletačkoj obali, govori Šegvić i nastavlja:

– A nakon Drugog svjetskog rata, u kojemu je naš grad imao veliki broj poginulih – prema popisu iz 1960. godine bilo je 5145 žrtava! – postavljen je niz spomenika, spomen-bista i spomen-ploča, sve u razdoblju od 1945. pa do početka Domovinskog rata 1990., kako bi se mladim naraštajima sačuvalo sjećanje na te ratne strahote. Podignuto je šest spomenika, radovi naših eminentnih umjetnika, koji, na sreću, nisu uništeni i koji i danas čuvaju spomen na ratne dane Drugog svjetskog rata u Splitu. Lošiji rezultat postigla su spomen-poprsja – biste narodnim herojima NOB-a. Od spomen-ploča na užem gradskom području – koje, kao i spomenici, pamte vrijeme i događaje – uklonjene su 24 od njih 75, postavljene u razdoblju od 1945. do 1990., dok su ostale na brzinu premazane bojom.

Sačuvane su biste Rade Končara – ona koja se nedavno sama "obranila" od napadača tako što mu je pala na nogu i "pospremila" ga u bolnicu – rad kipara Mirka Ostoje, zatim Ivana Lučića Lavčevića, također Ostojin rad, te Ante Marasovića Mirka, kipara Joke Kneževića.

Fotografija je tu, ne zna se iz kojih novina

U kojim je novinama objavljena fotografija sa svečanosti postavljanja spomen-ploče srpskoj vojsci i ćiriličnim naslovom? Je li možda ondašnji splitski dnevnik "Novo doba" bio tiskan ćirilicom? U splitskoj Sveučilišnoj knjižnici od magistre bibliotekarstva Marijane Burić doznajemo da je eventualno tiskanje nekog ovdašnjeg lista drugim pismom važan podatak koji bi svakako bio zabilježen.

U svakom slučaju, ne samo što "Novo doba" (ni drugi listovi koji su se u to vrijeme izdavali u Splitu) nije tiskano na ćirilici, nego u to vrijeme uopće nije objavljivalo fotografije. Članak s fotografijom o događaju iz Splita vjerojatno je objavljen u nekim beogradskim novinama.

No, o svečanom događaju koji se, uz više tisuća duša, predstavnike vlasti i korporacija, gradonačelnika Tartagliu i samog majora Trnokopovića održao na Wilsonovoj obali, odnosno Pristanu sv. Petra, objavljen je 21. studenog 1921. godine i u "Novom dobu" veliki članak u kojemu se, među ostalim, kaže kako je "dolazak srpske vojske u hrvatski Split od takove zamašitosti i istorijske vrijednosti da mora ostati vječan kao i sam narod".

Spomenik žrtvama

Na dane Drugog svjetskog rata u Splitu spomen čuvaju: spomenik žrtvama – borcima obješenima u Bihaćkoj ulici, 1953. postavljeni spomenik palim brodogradilišnim radnicima i žrtvama fašističkog terora, rad kipara Valerija Michielija, spomenik palim lučkim i obalnim radnicima Splita kipara Željka Radmilovića i arhitekta Vuke Bombardellija iz 1956., spomenik palom pomorcu iz 1958. – svjetionik, kosturnica i reljef na Katalinića brigu, rad kipara Andrije Krstulovića i arhitekata Ivana Carića, Budimira Prvana, Branka Franičevića i Paška Kuzmanića (taj spomen-svjetionik jedini je svjetionik izgrađen na našoj strani Jadrana nakon Drugog svjetskog rata).
Godine 1976. podignut je spomenik političkim zatvorenicima, interniranima i deportiranima (kipar Željko Radmilović i arhitekt Vuko Bombardelli), a 1983. otvoren je Spomen-park palim borcima Splita na Lovrincu (arhitekti Miroslav i Jasenka Kollenz, Budimir Prvan).

Vlado Bagat, Josip Broz Tito...

Za povijest se uklanjanjem bista iz škola, dječjih vrtića i javnih ustanova pokušalo izbrisati sjećanje na Vladu Bagata (kipar Andrija Krstulović), Josipa Broza Tita, Bruna Ivanovića (Arsen Roje), Antu Jonića (Arsen Roje), Luku Katunarića (kipar Šime Klarić), Šimu Krstulovića (Mirko Ostoja), Duška Mrduljša (Andrija Krstulović), Ranka Orlića (Ivan Mirković), Nenada Ravlića (Kosta Angeli Radovani), Zlatu Šegvić (likovni pedagog Ivo Filipović-Grgić), Đordana Borovčića Kurira, Ivu Lolu Ribara, Vjeru Vidošević, dr. Izidora Pereru-Matića, Jozu Ružića Iku…

Trinaestero autora iz bivših republika bivše države Jugoslavije

Postavljanje javnih skulptura u prvom je redu, kaže arhitekt Edo Šegvić, interes i središte zanimanja likovnih umjetnika – kipara.

– Stoga nije čudno što je u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Splitu uspješno realizirana komplicirana i zahtjevna ideja – Art ljeto 1987. godine. Odabranih trinaestero autora iz bivših republika bivše države Jugoslavije – Mrđan Bajić, Kosta Bogdanović, Jagoda Buić, Slavomir Drinković, Božidar Jelinić, Kažimir Hraste, Ivan Kožarić, Pavle Pejović, Matjaž Počivavšek, Ante Rašić, Duba Sambolec, Lujo Vodopivec i Gorki Žuvela, u suradnji s upravom grada (Skupštinom općine Split) – osmislilo je, izradilo i na odabrane gradske lokacije postavilo svoje radove. Bez obzira na pritajene nade autora da će njihovi radovi trajno ostati kao gradski inventar, nakon Art ljeta većina je izložaka demontirana. Istina, tri teža rada neko su se vrijeme zadržala, ali život je ipak deložirao Bogdanovićev "Hefestov stup" iz Geta i Drinkovićev "Pusti me proć" s Matejuške. Još se drži "Ruža vjetrova" Jagode Buić. Nadajmo se da njezin crveni cvijet neće uvenuti.

Ni Titu nije uspjelo u broncu se izliti pod Marjanom

Šegvić ističe činjenicu da se "splitski nerv" stoljećima odupirao postavljanju spomenika nekome vođi, vladaru, caru, kralju, vojskovođi, maršalu, predsjedniku.

– Zato Split nema svoga cara, nema kralja, nema ni jednog konjanika, nema maršala. Dvije osobe koje su nesumnjivo vrlo važne za povijest ovoga grada, dvije jake ličnosti koje su trajno označile Split, jedan u fizičkom, a drugi u duhovnom smislu, svakako su Diokles, Caius Aurelius Valerius Diocletianus, po domaću Dioklecijan, po zanimanju car, te Dujam, Domnio po grčki, Domnius na latinski, a Duje po domaću, salonitanski biskup, a poslije svetac, jedan od dva gradska patrona. Slučajno ili ne, ni jedan ni drugi do danas nemaju svoj spomenik!
Također, podsjeća Šegvić, u pola stoljeća "komunističke" vlasti u Splitu nije postavljen spomenik tada svemoćnom Josipu Brozu Titu.

– Split je očito tradicionalno slabo "trzao" na spomenike vladarima, barem do danas. Konačno, Split je 2013. godine dobio prvi spomenik vođi – prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, rad kipara Zorana Jurića i arhitekta Branka Silađina, nazvan Spomenik neovisnosti. Istina, na upitnoj lokaciji bez potrebnog digniteta i reprezentativnosti – što bi imao na prethodno odabranoj lokaciji na Trgu Hrvatske bratske zajednice.

 

Naslovnica Split