Dalmacija Split

Život u eteru

Ovu sridu zadnji put 'U sridu', eterom Radio Splita više neće odzvanjati najprepoznatljiviji glas Dalmacije: Jadran Marinković odlazi u penziju, evo što nam je legendarni radijski voditelj ispričao o svojoj bogatoj karijeri

Život u eteru

Kad u srijedu, 12. 12., završi emisija "Sridom u sridu", za Radio Split i njegove slušatelje ništa više neće biti isto. Nastavit će se isti program, i dalje će se emitirati "Sridom u sridu", bit će i odličnih novinara i voditelja, ali ipak poslije toga ništa neće biti isto. Te srijede, 12. 12. 2018. godine, od svojih vjernih slušatelja oprostit će se legendarni radijski voditelj čiji je ugodni prepoznatljivi glas dopirao diljem Dalmacije, Hrvatske i cijeloga svijeta, čovjek koji je stvorio i odradio nebrojeno emisija, riješio more problema svojih slušatelja, borio se za bolji status pomoraca, novinar koji je je svakog trenutka živio iskonsko novinarstvo. Da, zvuči nevjerojatno, ali stiglo je i to vrijeme. Jadran Marinković ide u mirovinu. Istina, mogao bi Jadran još biti sa slušateljima Radio Splita, ali sa 65 godina, a Jadran ih puni 14. prosinca, i 38 godina staža, vrijeme je za mirovinu.

Nije nimalo originalno pitanje kako se čovjek osjeća kad iz jednog turboaktivnog razdoblja prelazi u vrijeme kad više ne mora obavljati poslove kao u prethodnih 30-ak godina, već se probudi i krene u novi dan s nekim drugim aktivnostima, ali nekako se svatko to zapita. Hoće li Jadran moći bez radija i Radio Split, kao i cijeli HRT, bez Jadrana?

– Ne znam što će biti kad ne odem na radio, doći ću ovdje na kavu i pročitati novine, to mi je ionako kvartovski kafić. U srijedu ću zadnji put raditi kao voditelj u eteru, od 6 do 10 sati. I tako to prođe, dođe ti 65 i nakon nekoliko dana zaboravit će ljudi da je tamo bio neki Jadran. Doći će neke nove generacije, takav je život, ali tko god radio, samo je bitno da se poštuje struka – kaže Jadran na početku našeg razgovora.

A da Jadran ima poseban odnos sa svojim slušateljima, svima je dobro poznato. Za njega osobno uvijek je bilo važno to međusobno povjerenje i osjećaj za slušatelje.

– Radio je moćan medij, to je za mene medij broj jedan. Moraš ga iskoristiti na pravi način, biti u službi slušatelja, pomoći im koliko god možeš, ne može sve svaki put biti u njihovu korist, ali treba pokušati. Moraš imati mjeru, voditi računa tko te sluša, što ćeš reći ujutro u 6, što u deset, a što navečer. Što je u novinama fotografija, nama na radiju je glazbeni broj, i to moraš pogoditi – kazuje dok u ovom razgovoru, svojevrsnom oproštajnom intervjuu, pokušavamo sažeti raznovrstan i bogat novinarski opus, koji su obilježile emisije uživo, razgovori sa slušateljima i ljudima od kojih je popularni voditelj tražio odgovore na pitanja građana, kao i kultna "Pomorska večer" Hrvatskog radija, koju je 36 godina vodio iz splitskog studija, izmjenjujući se u tjednom rasporedu ponedjeljkom s kolegama iz Dubrovnika, Pule, Rijeke i Zadra.

Počeci kod Pezzija

Njegova radijska priča počela je 1976. u sportskoj redakciji Radio Splita, kod Ede Pezzija. Prisjeća se kako mu je otac, poznati novinar Nikica Marinković, rekao da Pezzi traži honorarce i tako je počelo. Na Radio Splitu je stalno od 1980., a prije toga radio je i u Pressu Mediteranskih igara. A još prije radijskih voda, i sam je plovio kao pomorac. Dva putovanja za Australiju, dva putovanja za Velika jezera... Odradio je kadeturu i bio treći časnik palube.

Poručnik trgovačke mornarice koji plovi valovima Radio Splita – zapisao je 1987. godine Momčilo Popadić u intervjuu s Jadranom Marinkovićem u Nedjeljnoj Dalmaciji, naslovljenom "Glas naroda Splita". Ploviti se mora, zna to dobro čovik od mora, a Jadran je sve to vrijeme do danas itekako brodio eterom. Nakon rada s Pezzijem, počeo je s Brunom Stivičevićem raditi emisiju "Akcija-reakcija".

– Prvi put je telefon bio otvoren za slušatelje, gradski problemi, radnički savjeti, uvijek neki problemi. Oni su pitali, mi smo tražili odgovore. Učio sam i od Tončija Bonačija, počeli smo raditi dočeke Nove godine, zvali devićevce da nam pivaju na Staru godinu, bilo je veselo. On je radio "Lampicu" pa kad je prešao u "Slobodnu", preuzeo sam je, imali smo nagradnu igru subotom, navala bila samo tako. Poslije sam imao "Četvrtkom u četvrtu" i "Sridom u sridu", to su moje samostalne autorske emisije – prisjeća se Jadran.

Jedno vrijeme putovao je vikendom u Zagreb i vodio emisiju "Zeleni megaherc", kad biMario Mihaljević i Sonja Šarunić bili na godišnjem. Subotom je na HR2 išla njegova emisija "Radio Jadran", koju je tri godine radio iz studija u Splitu. Desetak godina uređivao je i vodio emisiju o otocima "Tisuću bisera", u kojoj se voditelji izmjenjuju, slično kao za "Pomorsku večer", u kojoj je bio urednik i voditelj oko 400 emisija i tko zna koliko još imao javljanja kolegama.

– Teško je zbrojiti sve emisije koje sam uređivao i vodio, sigurno ih ima oko sedam tisuća, to su emisije od dvije do četiri ure, neke i pet sati, moglo bi se reći trag u beskraju – odgovara na pitanje koliko je emisija odradio.

Deset zadnjih godina u sklopu emisije "Sridom u sridu" je i jednosatni "Auspuh". Ljudi imaju priliku reći što ih tišti, a novinari traže odgovore. Slušatelji su ga mogli čuti i ponedjeljkom u emisiji "Podvučeno plavim" o jadranskim, morskim temama.

Tko se najčešće javlja u "Sridom u sridu" i "Auspuh"?

– Ljudi se javljaju sa svih strana, ne samo iz Splita, nego i iz drugih mjesta u priobalju, na otocima i u Zagori, javljaju nam stotine svakakvih problema. Zovu zbog svega što ih muči, jednom je poziv bio: stavilo nam odašiljače za mobitele, neće ovce da se pare, možete li to riješiti. Na radiju, pogotovo sa živim javljanjima, od njih deset koji se jave devet ih je s problemima; sve ne možeš riješiti, ali treba pokušati. Danas, kad imamo mobitele, sugovornike možeš brzo naći, kao i oni tebe, ali često odgovor možeš dobiti jedino od glasnogovornika i uglavnom su to šturi birokratski odgovori.

I premda nije s TV-a, ljudi ga u javnosti prepoznaju, uglavnom po glasu. A dogodi se i da čuje kako ga spominju kad vide neku nepravdu ili nepravilnost u radu komunalnih službi, trgovaca i drugih. Jednom je čekao u redu na blagajni, a neki je kupac govorio trgovkinji: "Dobro, dobro, reći ću to Jadranu Marinkoviću, pa ćemo onda vidjeti!"

– Ljudi mi se često obraćaju: "Jeste li to vi?" I onda ispričaju svoj problem ili samo pozdrave, ovisi o situaciji – kaže Jadran, te dodaje kako nije na društvenim mrežama. Dovoljni su mu kontakti mobitelom i e-mailom.

Danas tako stižu i pozdravi i želje za pomorce koji se emitiraju u emisiji "Pomorska večer", nekada je bilo više razglednica uz poruke najdražima i pozdrave posadi broda.

– Javljanja članova obitelji bude posebne emocije i koliko god su načini komunikacije tehnološki unaprijeđeni, "pozdravi" uvijek daju pečat "Pomorskoj večeri". Prije je stizala hrpa pisama, danas puno manje, ali bude lijepih poruka koje više dolaze s kraja nego s mora – kazuje Jadran.

Kultna 'Pomorska večer'

Kolega Marijan Žuvić, naš istaknuti kroničar pomorstva, zabilježio je 1988. godine u tekstu "Želje bez 'cenzure'" kako je, uz uobičajeno "mirno more, dobro zdravlje i što skoriji povratak u domovinu", pomorcima na valovima "Pomorske večeri" iz studija Radio Splita prvi put zaželjen i – sretan Božić!

Ta kultna emisija Hrvatskog radija emitira se 66 godina, a Jadran Marinković eterom "Pomorske večeri" iz studija Radio Splita brodi već 36. godinu. Brojna su priznanja koja je ova mnogima omiljena emisija dobila, spomenimo samo da su u prosincu 2015. dobili nagradu Hrvatskog helsinškog odbora za promicanje ljudskih prava, godinu poslije, u prosincu 2016., Plavu vrpcu Vjesnika koju dodjeljuje Sindikat pomoraca Hrvatske, a ožujak 2017. donio im je Večernjakovu ružu za najbolju radijsku emisiju godine.

– Svakog ponedjeljka od 20 do 24 sata, i tako 66 godina. Emisiju radimo u pet radijskih centara koji se izmjenjuju svakog tjedna.Dorina Tikvicki javlja se iz Pule, Božica Đurđević iz Dubrovnika, Vladimir Šetka iz Zadra i Branka Malnar iz Rijeke. Kad smo lani primali Večernjakovu nagradu, iznenadilo me koliko ljudi zna za "Pomorsku večer", koliko nam je ljudi čestitalo – kazuje Jadran i naglašava kako bi mora trebalo biti više u medijima.

– More je neiscrpno, treba svaki dan o moru pisati, ali to se čini samo ako je neka afera ili nesreća. A more nam je sve. To je budućnost Hrvatske. Meni je more u krvi, znam što je biti pomorac, i kako je kad je netko bio ukinuo beneficirani staž, pa smo se borili i izborili da se vrati, pa kad se čovik razboli a oni mu to ne bi priznali u poreznim prijavama, velika je borba ispraviti sve to i zasluga Sindikata pomoraca, oni su bili uporni, pravi strukovni sindikat.

Kako je bilo kad si ti plovio, kako danas?

– Puno toga se promijenilo. Kad sam ja plovio, bilo nas je 40 na brodu, sad ih je 18. Vidio sam te ljude, osjetio taj posao. Pomorci danas rade na ugovor, prije je to bilo stalno zaposlenje. Od 25.000 pomoraca, a točno nitko osim Porezne uprave ne zna koliko ih je, više od 70 posto plovi na "strancima". Najveći dio njih su slobodni strijelci, a država dobro zna kolike su im plaće, oni ovdje sve plaćaju, ovdje imaju žene i djecu. Uvijek smo na strani pomoraca. Mi smo njihov servis. Želimo neke stvari ispraviti jer puno je toga što ne štima.

Kad govori o "Pomorskoj večeri" ili drugim emisijama koje radi i radio je, Jadran ne zaboravlja svoje suradnike, kolege novinare, spikere i tehničare. Nije ih moguće ovdje sve spomenuti.

– U ovom poslu bez tehnike i glazbe ne možeš ništa napraviti. To je timski rad, bez njih si ništa, moraš se dogovarati, oni ti daju savjet. Sa svim glazbenim urednicima dogovorio bih dio koji sam htio da se vrti. I saZdenkom Runjićem, Edom Gracinom,Želimirom Škarponom, Ninom Zoricom. Radio nije džuboks, moraš imati osjećaj za slušatelja, kad što pustiti, jugo je kod nas komplicirano, ne možeš "rokiju" pustiti u šest ujutro, treba imati osjećaj za to.

Jednom si izveo i glazbeni eksperiment u "Pomorskoj večeri"?

– Da. Rekao sam jednom Zdenku da pusti strane hitove, da nas mladi slušaju, ali kad su počeli zvoniti telefoni, našli smo se u nezavidnoj situaciji. Rekao sam da je kriv glazbeni urednik, ha-ha... I poslije toga, kao i prije, puštamo samo naše.

Novinarstvo za tebe?

– Novinarstvo je kao ovisnost, moraš pratiti sve, osluškivati. Išao sam uvijek s tim da, kad radim, radim za onoga koji je s druge strane, a ne samo za rodbinu i prijatelje. Htio sam uvijek doći do nečega boljega. Ne sviđa mi se kad novinari poslije sastanka pitaju potpuno nešto drugo što nema veze s temom, sve se svede na politiku. A kad su došli mobiteli, u neku ruku je to pomoglo, ali ta snimka je drukčija; olakšalo je da dođeš do informacije, ali taj zvuk nije dobar kao kad snimaš u studiju.

Neostvarene priče ili problemi koji se nisu riješili?

– Volio bih kad bi bila rubrika, kao nekad u novinama, tamo gdje reporteri rijetko zalaze; ljudi su tamo vjerojatno sretniji nego u gradu na osmom katu, ali toga više nema. Govorim 40 godina zašto ne funkcionira zeleni val u Splitu, zašto nema podzemnih garaža ili onih na pet katova, nezamislivo je da na nekim mjestima u Splitu nema asfalta ili na otocima pitke vode, ljudi se pitaju je li to moguće. Ili da se ne može plaćati karticom na medicini rada; zvao me jedan pomorac, morao je izići vani, tražiti bankomat. Ima toga puno.

Možeš li izdvojiti neku priču kojom si zadovoljan?

– Iz Krušvara je zvala žena, požalila se na probleme koje su imali jer je napon struje bio samo 110, kvarili su se kućanski aparati, tri televizije su kupili u mjesec dana, i to se riješilo, bili smo uporni. Ljudi se zamisle kad to čuju, shvate da se to mora riješiti.

Imaš li neostvarenih želja na Radio Splitu?

– Iako sam zadnjih 15-ak godina novinar-mentor (što je i najviše novinarsko zvanje na HRT-u), nisam imao prigodu prenijeti svoje iskustvo i dio mojih emisija na mlade novinare. Jednostavno ih nema... Najmlađi novinari su već prošli četrdesetu... Fali mladih pametnih djevojaka i momaka koji bi za 10-15 godina bili glavni igrači...

Raspisan je ove godine i treći natječaj za glavnog urednika Radio Splita?

– Čini mi se da je završen, ne znam tko je poslao molbu. Ako mene pitaš tko bi mogao biti... možda Zrinka Bilandžić, ali ona je odličan novinar, pa bi možda bilo bolje da se i dalje druži sa slušateljima, a ne s papirima i rukovođenjem!

Znaju li se tvoji nasljednici u emisijama?

– "Sridom u sridu" i "Auspuh" preuzet će Vedran Očašić. Neće mu biti lako, netko će mu, vjerujem, dati ruke. Uostalom u "Auspuhu" je već doktorirao i zna kako je teško komunicirati s glasnogovornicima. Nadam se da će za ovaj dodatni trud biti i nagrađen...

Moram spomenuti i Srđana Fabjanca. Još kao srednjoškolac, tamo sredinom osamdesetih prošlog stoljeća, bio je na praksi kod nas... Sada je i on u pristojnim godinama, ali nema pravi i zasluženi novinarski status. A zamislite, izvještavao je s pet olimpijada, s četiri svjetska i četiri europska nogometna prvenstva, tko zna koliko prati svjetskih i europskih prvenstava u košarci i vaterpolu i na stotine izravnih prijenosa utakmica Hajduka... Čudo jedno, za napisati najmanje dvije knjige! Fabo mi neki dan kaže: Nisam se nikad žalio urednicima u Zagrebu, ali smatram da sam više dao nego što sam dobio...

I na kraju razgovora, kaže Jadran kako je bilo i lijepih i manje lijepih trenutaka, ali pamtit će sve lijepo, toga je ipak bilo puno više.

A čitateljima "Slobodne" i slušateljima Radio Splita i "Pomorske večeri" Hrvatskog radija, kao i Jadranu Marinkoviću, ostaje naviknuti se da stiže novo, novo vrijeme. Ali legende ostaju. Jadran je jedna od njih.

 

Tužan zbog Hajduka

– Volim sport. Dobro je što danas ima puno TV sportskih programa. Na Hajduka više ne idem, nema gušta, nije to to – kaže Jadran. Kad je košarka u pitanju, KK Zadar mu je u srcu, u Zadru je rođen, ali kao navijač Zadra bio je na tri velika finala Jugoplastike. Nezaboravno!

– Ovo danas je tragedija, ne razumim kako je najsportskiji grad na svitu došao na ovu razinu u kolektivnim sportovima, a i u pojedinačnim. Nema ničega više.

 

Odmor na moru​

Uvijek vjeran moru. Jadran je često vikendima na Pelješcu, u Sreseru u općini Janjina, odakle mu je supruga Višnja. Sad kad ode u mirovinu, tamo će biti veći dio godine.

– Parangal, peškafondo i kaić od četiri metra s pentom od pet konja, to mi je najbolji odmor. Nema ništa lipše od toga. Žena ima i 70 maslina, verdure, pomoći ću joj u radovima. Bit ću više dole, a zimi u Splitu.

 

Unesite naslov

Koje si sve nagrade dobio za svoj rad?

– Dvije nagrade za životno djelo, od HRT-a i Slobodne Dalmacije. Dobio sam od HRT-a i godišnju nagradu, a 1987. sam dobio i nagradu Grada Splita za humanost, prikupljali smo novac za bus Centru "Juraj Bonači" i uspjeli u tome; bili smo u akciji sa ženama škvera. Za "Pomorsku večer" dobili smo nagradu Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, Plavu vrpcu Vjesnika za humanost na moru, Večernjakovu ružu za emisiju godine.

Tu su već dvije nagrade Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, prva za promicanje pomorske kulture, pojedinačna i skupna, a proteklog tjedna u Zadru sam primio posebno priznanje za doprinos razvoju i ugledu pomorstva u zemlji i svijetu.

A izostale su gradske i županijske nagrade?

– To treba njih pitati.

 

 

 

Naslovnica Split