Dalmacija Split

Najgori sat u životu

'Vukle su me po podu do boksa...': iskustvo u splitskoj rađaoni čitateljicu i dan danas progoni, a ona još uvijek ne vjeruje da sve spašava 'veza'

Najgori sat u životu

Ako imate vlastitu priču o lošem iskustvu, nemaru i neprofesionalnosti u hrvatskom zdravstvu koju ste voljni podijeliti kako bismo temu održali u fokusu javnosti i utjecali na Ministarstvo zdravstva, javite nam se na mail [email protected] ili u inbox naše Facebook stranice. Anonimnost je zajamčena.

--

Već neko vrijeme razmišljala sam opisati svoj prvi porod i iskustvo iz splitskog rodilišta, ali nekako se nisam usudila. Međutim, skupila sam snage i ovo prvenstveno dugujem sebi i svojoj djevojčici kao i svim drugim ženama koje su proživljele slično ili gore iskustvo. I zato sam odlučila prestati šutjeti i samoj sebi priznati kako je moj prvi porod bio nažalost traumatično iskustvo zahvaljujući isključivo određenom osoblju splitskog rodilišta.

Moja trudnoća je protekla bez ikakvih problema. Cijelo vrijeme vježbala sam u Klubu trudnica, odlazila na predavanja i na taj način se pripremala za dolazak našeg djetata. Sjećam se da su mi tada prijateljce govorile kako mi za splitsko rodilište treba veza, ali ja sam na to odmahivala rukom imajući potpuno povjerenje u liječnike i medicinske sestre.

Zima je. U 22h pukla mi je plodna voda i krenuli su odmah jaki, bolni trudovi. Muž i ja smo došli u rodilište nakon sat vremena gdje je na prijemu ustanovljeno da sam otvorena već šest centimetara što je za prvorotkinju izvrsno. Zanimljivo je da sam nakon toga s torbom u ruci i jakim trudovima otišla na još jedan pregled dok je moj muž morao ići prijaviti me u drugi dio bolnice. Moram napomenuti da smo za njegovo sudjelovanje na porodu platili 400 kuna.

Na tom drugom pregledu, nisam se osjećala najbolje. Bol je postajala sve veća i dok me doktorica ispitivala pitanjima poput „Što ste po struci?; Gdje radite?; Koliko ste u braku?; i sl. ja sam osjećala da nisam sva svoja i da nemam pojma što govorim. Rekla sam da me užasno boli i da sam već otvorena 6 prstiju na što je ona odgovorila da mi mora dati klistir i nakon toga bi trebala ići u boks. Odvela me u jednu prostoriju u kojoj je bio ginekološki stol i wc. Dala mi je klistir i otišla.

Nakon toga je nastupilo najgorih sat vremena u mom životu. Odlazila sam na wc, tuširala se, čupala kosu od bolova, naslanjala se na noge od ginekološkog stola i apsolutno nisam znala za sebe. Nikoga nisam čula, vidila, apsolutno sam bila van sebe. Nakon sat vremena jedna od sestra me pronašla i pitala kako sam, a ja nisam bila u stanju odgovoriti. Ona je pozvala doktoricu koja me tu i ostavila te su me doslovno vukle po podu do boksa.

Tada su mi rekle da zovem muža koji je svo to vrijeme čekao u čekaonici. Kad je došao osjećala sam se kao da sam ugledala Boga jer se doktorice i sestre nisu niti nasmijale, rekle toplu riječ podrške, bilo što da ublaži bol. Pred kraj poroda dobila sam drip i razrezali su me. Nakon što sam rodila, zamotali su našu bebu i stavili je na stol do nas te otišli. Nije ih bilo nekih 45 min te sam se za to vrijeme tresla kao šiba, a muž je tražio bilo što da me pokrije.

Nikakav kontakt koža na kožu nije bilo s mojim djetetom. Kad su se doktorice vratile toliko sam bila svjesna da ju zamolim da mi prije šivanja da anesteziju. Pitanje je što bi bilo da nisam pitala. To je bilo mučno i užasno. Klaonica. Odveli su me na odjel onako krvareći s torbom na koljenima. Sva sreća, dojenje je krenilo odlično,ali isključivo zahvaljući edukaciji u Klubu trudnica jer od medicinskih sestara možete dobiti samo dohranu.

Za boravak na odjelu vrijedi ona stara: Osloni se na sebe i svoje kljuse! Kad sam došla doma, nekoliko dana se nisam mogla pomaknuti zbog šavova. Sjedila sam na kolutu i tako ručavala. Ponižavajuće. Tri godine mi je trebalo da skupim hrabrosti i zatrudnim. Tokom druge trudnoće imala sam noćne more i razmišljala o odlasku u Zagreb na porod. Na kraju smo pronašli vezu i ja sam rodila u splitskom rodilištu bez trauma. Žalosno, ali istinito.

Moram napomenuti da smo opet morali platiti tih bijednih 400 kuna da muž, otac djetata, bude na porodu svog djetea. Pitam se, ako nemate osoblja i vjerujem da nemate, zbog čega naši partneri ne mogu biti s nama tijekom tih bolnih trudova?

Isto tako, pitam se kako netko može raditi na takvom mjestu gdje se rađaju novi životi i biti potpuno nehuman, hladan...Mi smo vama dragi liječnici samo broj, a vi ste nama u tom trenutku sve!I ja radim s ljudima i  nije uvijek lako, ali osmijeh i toplu riječ imam i imat ću za svakoga. Kad ne budem imala, eh to je znak da tražim drugi posao...

Naslovnica Split