Dalmacija Split

Prekinimo šutnju

'Nisi sigurno tako plakala dok si se je**la': brutalno iskrena ispovijest splitske medicinske sestre

Prekinimo šutnju

Ako imate vlastitu priču o lošem iskustvu, nemaru i neprofesionalnosti u hrvatskom zdravstvu koju ste voljni podijeliti kako bismo temu održali u fokusu javnosti i utjecali na Ministarstvo zdravstva, javite nam se na mail [email protected] ili u inbox naše Facebook stranice. Anonimnost je zajamčena.

--

Poštovani, pišem Vam ovaj mail da iznesem svoju priču i prekinem šutnju. Nisam toliko hrabra da Vam napišem svoje podatke niti da Vam se javim sa svog maila. Majka sam dvoje djece. Po struci sam medicinska sestra i zato se bojim izaći u javnost sa svojim podacima. Ovo je moja priča:

Sa svojih 19 godina ostala sam trudna. Otišla sam kod svog odabranog ginekologa na pregled gdje mi je ustanovio trudnoću te da imam hematom. S obzirom da sam bila premlada, tek sam izašla iz škole, a već trudna, pitala sam ga postoji li netko tko radi pobačaje jer mi se u tom trenutku to činilo kao jedini izbor. Liječnik mi je dao broj svog takozvanog prijatelja, te savjetovao da odem kod njega na razgovor.

Otišla sam kod tog drugog liječnika kad shvatim da taj liječnik radi i privatno, a i na visokom mjestu je u bolnici. Odem kod njega u tu privatnu polikliniku. Kad dođete kod privatnika računate da će se prema vama odnositi lijepo, a ne da ćete biti samo broj.

U toj poliklinici imali su najmoderniji ultrazvuk. Tijekom pregleda ustanovilo se da osim hematoma imam i blizanačku trudnoću. Odustala sam od pobačaja i odlučila roditi blizance. Nakon dva tjedna izgubila sam jednu bebu, a druga se nastavila boriti za svoje mjesto pod suncem. Moju trudnoću taj je privatni liječnik proglasio rizičnom te me vodio kao rizičnu pacijenticu.

Nakon što je prošao i hematom i taj odbačeni plod, meni je oslabio grlić maternice i još uvijek sam morala mirovati. Ni u jednom trenutku nije liječniku palo na pamet da me stavi u bolnicu na mirovanje jer ipak 600 kuna tjedno je 600 kuna tjedno. Tako mene koji sam kronični bolesnik i bolesnik sa nasljednom bolesti krvi pušta kući na kraju svakog pregleda jer "nisam još za bolnicu".

Mjeseci odmiču i približili smo se terminu. Kako sam na početku rekla, privatni lijecnik je na visokoj poziciji - uz sve moje molbe da mi se napravi carski, on odluči 3 dana prije termina inducirati moj porod. Stavi me na drip i čekamo da mi počnu trudovi. Međutim ja trpim bolove, ali se ne otvaram dovoljno. Nakon 3 sata na dripu i boli za poludit', tražim epiduralnu. Oni odbijaju jer kažu "nemamo dovoljno anasteziologa".

U zamjenu mi daju neku injekciju zbog koje sam počela gubiti svijest. Budila sam se samo na trudove koji su bili sve jači. Moja majka je bila uz mene čitav porod. Nakon 11 sati mučenja, taj doktor ide staviti elektrode na glavicu moje bebe (jer su mi pukli vodenjak 5 sati prije i vrijeme je da rodim), međutim doktor stavi elektrodu na grlić maternice, a ne na glavicu i zaključi kako se ne čuju otkucaji.

U to dolazi drugi liječnik i pokušava sad on popraviti stvar i kaže kako otkucaji moga djeteta padaju te da moram roditi odmah ili ću roditi mrtvo dijete. U tom trenutku je mene uhvatila panika i počela sam neutješno plakati i vikati od bola, a medicinska sestra mi je u tom trenutku rekla "Nisi sigurno tako plakala dok si se je**la" (citiram i ispričavam se na rječniku).

Osim što padaju otkucaji mojoj djevojčici, padaju sad otkucaji i meni. U pitanju su dva života, a liječnik kaže ne možemo u salu jer nemamo anesteziologa. Kad su napokon našli anesteziologa, otišli su u salu i obavili carski rez. Mene su zbog krvarenja držali na operacijskom stolu 2 sata i spašavali mi život. Rodila sam živu djevojčicu. Nakon rođenja, djevojčica je prebačena na neonatologiju.

Kada sam došla k sebi rekli su mi da je dijete na neonatologiji jer je naslijedila moju bolest krvi, da ima rupu na srcu, srčanu manu, šum na srcu te cistu na mozgu. Zamislite osjećaj kad vam nitko ništa ne objasni nego vam to kažu kao da ste na kavi s njima...

Danas je sve u redu. U prvoj trudnoći sam se udebljala pedeset kila i mislila sam da ih nikad neću skinuti. Kako sam dojila svoju bebu, prvu mjesečnicu sam dobila tek nakon 4. mjeseca. Nakon toga sam opet zatrudnijela međutim nisam znala da sam trudna do 6. mjeseca trudnoće. Nisam znala jer sam tada dojila svoje dijete, a kako sam bila kod svog ginekologa on mi je obavio pregled i uopće mi nije rekao da sam trudna - rekao mi je samo da moram smršavjeti i nastaviti dojiti. Ja sam nosila steznik računajući da sam debela.

Kad sam prvi put u šest mjeseci trudnoće osjetila svoje dijete, odlučila sam otići kod ginekologa. On mi kaže "Ups, pa ti si trudna 6 mjeseci, kako to zadnji put nimo vidjeli?". Također mi je rekao kako ne čuje otkucaje srca te da mi je dijete asimetrično. Opet se odlučim ići kod onog privatnog liječnika. On mi kaže kako je dijete u redu te da mogu slobodno roditi prirodnim putem, neovisno što nije prošlo ni godinu dana od mog carskog...

A sad da vam kažem što sam doživjela kao medicinska sestra. Moja radna iskustva nisu velika, ali kroz školu i praksu puno toga vidite i čujete. Stanje u bolnici i u kućnim njegama je malo reći grozno. U bolnici fali svega. Sterilne obloge i gaze se režu sa škarama koje nisu sterilne da bi se što više uštedjelo.

Hrana koju pacijenti dobiju je nejestiva, a nerijetko ima i insekata u hrani. Neke sestre znaju slati kartice s imenom pacijenta još tjednima nekon da bi pojele i ovako skoro pa nejestivu hranu. Ponašanje dijela osoblja u bolnici, znači govorim i o liječnicima i o sestrama, je na razini pračovjeka.

Mislim da i dalje ima prekrasnih sestara, ali toliko ih se tlači, degradira i ucjenjuje da je to strašno. Medicinske sestre su potplaćene, izložene svakodnevnom maltretiranju i iživljavanju lijecnika, pacijenata i nadređenih. Radila san u kućnoj njezi. Promjenila dvije ustanove. Nisam vozač, a moj teren je bio od početka Marjana do Sućidra. Sve to pješke jer ne smijete kasniti ni slučajno pacijentima, pogotovo onima koji su prijatelji s vašim nadređenima.

Ja koja nemam auto, koja imam dvije bebe kod kuće, moram na teren od Marjana, preko Varoša, Solinske, Mažuranićevog i Sućidra. Sve pješke. Imala bih po 60 sati minimalno prekovremenih koji nikad nisu plaćeni. Ako kojim slučajem ne dođete kod nekoga jer ne stignete, dobije opomenu pred otkaz. Nikada ne znate kod koga ćete doći - ima prekrasnih ljudi, a ima i onih koji vas ne gledaju i komentiraju.

Kad se potužim nadređenima, kažu da je problem u vama jer ste lijepi. Eto nadam se da će ovo netko pročitati i shvatiti kroz što prolazi jedna žena. Nadam se da će se ovo stanje u državi promijeniti bar za moju djecu.

Naslovnica Split