Dalmacija Split

vozačka (ne)kultura

Splitski paraolimpijac ne želi čuti riječ 'teško', ali ističe problem s kojim se svakodnevno bori: Ovdje ljudi još uvijek nemaju previše obzira prema osobama s invaliditetom

vozačka (ne)kultura

Da su granice i prepreke zaista samo u glavi i da su sreća i uspjeh stvar izbora, a ne sudbine, zorno pokazuje život kojeg živi 26-godišnji Splićanin Dino Sinovčić.

On je student treće godine kineziologije, hrvatski reprezentativac u paraplivanju i košarci u kolicima, a odnedavno i europski paraplivački prvak. Prije 20-ak dana kolekciju sportskih uspjeha nadogradio je zlatom s EP-a u Dublinu na sto metara leđno. Iza njega su tri europska i četiri svjetska prvenstva, paraolimpijske igre (5. mjesto u Rio de Janeiru na 100 m leđno), a cilj je nastupiti i na onima u Tokiju, što, kako je krenuo, neće ostati samo na snu...

- U plivanju sam već 15 godina. Ispočetka je to bilo radi zdravlja, a kad sam vidio da se mogu natjecati s drugom djecom, započeo sam ići i na natjecanja. Ponekad treniram i šest puta tjedno po tri puta dnevno. Kruna moje karijere definitivno je ovo zlato i nastup na paraolimpijskim igrama. Treniram i košarku i dio sam reprezentacije tako da, čega god u sportu da se uhvatim, dobro mi ide, ha ha... – kroz šalu će Dino. 

Vikendi su mu rezervirani za fakultet. Do kraja godine, nada se, imat će i diplomu na splitskom Kineziološkom fakultetu. Nekima je možda to iznenađenje, ali njegova invalidnost dosad ga nije spriječila ni u jednom naumu.

- Dijagnozu imam od rođenja. Radi se o artrogripozi, prilično rijetkoj bolesti. Prošao sam brojne operacije, a posljednja je bila 2003. godine. Stanje je nepromijenjeno. Na bolje ne može ići, a ja se trudim da ne ide ni na gore – govori Dino.

Odbacuje iti spomen riječi 'teško'...

- Jer stvarno mi nije bilo teško u životu! Štoviše, sigurno ima ljudi kojima je puno teže. Ja ni u jednom segmentu života nisam bio zakinut. Što sam zacrtao, to sam i ostvario. Doduše, izazova je bilo, a meni je osobno možda najveći bio položiti vozački što sam uspio sa 18 godina. Isprve! Sad mi je cilj diplomirati, a onda kada završim s plivanjem namjeravam raditi s djecom na bazenu. Uvijek tražim novi motiv za ići dalje. 

A kako je biti vozač s invaliditetom u Splitu?

- Na svakom koraku nailazim na situacije s nepropisno parkiranim autima. Ja se još i nekako snađem jer sam uporan i ne odustajem, ali ima ljudi kojima je to označeno mjesto prijeko potrebno. U Splitu ljudi još uvijek nemaju previše obzira prema osobama s invaliditetom i nadam se da će se to popraviti. Osobno, ne mislim da se radi o neosviještenosti nego si ljudi prvenstveno žele olakšati, to je u ljudskoj prirodi. No, to treba mijenjati jer naših parkirnih mjesta nema puno i svaki nam puno znači – istaknuo je Dino. 

***Ova priča dio je serijala intervjua s osobama s invaliditetom u kojem pričamo o njihovim životima, otkrivamo njihovu svakodnevicu i pokušavamo ukazati na problem s nepropisnim zauzimanjem njihovih parkirnih mjesta, kako bi ga što više ljudi osvijestilo i kako bi što prije bio potpuno iskorijenjen u Splitu.***

Split parking

Naslovnica Split