Sretan vam Dan žena!
Njima u čast na našim stupcima kroz ponedjeljke smo predstavljali deset kandidatkinja "Splitskog cvita". Tu nagradu ne treba posebno predstavljati jer je već šestu godinu dodjeljuje udruga "Naš kvart", a oni su sinoć, kao uvertiru u današnju dodjelu, priredili događanje u nekadašnjoj gradskoj vijećnici. Zvalo se "Žene u muškim zanimanjima".
Smijalo se, čudilo, aplaudiralo i pitanja upućivalo četirima ljepoticama - pilotkinji Moniki Tržić, kickboksačici Heleni Jurišić, brodostrojarki Mirni Ribić i urologinji Žani Saratlija.
Zadnja spomenuta, naoko ima posebno kontradiktorno zanimanje, no tumači da ima i ženske pacijente.
- Kad čovjek ima problem, ne bira liječnika po spolu. Kad sam bila mala nisam htjela biti urolog. S 18 sam shvatila da je to prekrasno zanimanje, pokriva i ambulantni i operacijski dio, ma, ne bi ništa drugo ni radila! - zadovoljno će Žana.
- Ako pogriješiš posao, falio si i život. Nama je pregled penisa ili testisa kao da gledamo koljeno. Zazire se od genitalija. Kad kažem pacijentu da se skine, često svuku majicu, ali mene taj dio ne zanima. Ljude treba svući i popričati – pričala je splitska urologinja publici, a oni su s oduševljenjem slušali, posebno kad je istaknula da se njene kolegice mogu nabrojati na prste jedne ruke.
Malo je i profesionalnih kickboksačica.
Moderatorica Gabrijela Radanović Helenu je pitala: Dobro, muškarci. Ali, kako žene reagiraju na tebe?
- Kažu da sam muškobanjasta. Sportašica sam, to mi je poziv. Jedino novinari misle da sam ženstvena – nasmijala se Helena. No, ako je napadnu na ulici, smije li se ona braniti, koristiti poteze koje je naučila?
- Policija me tretira kao da imam hladno oružje. Ne bi smjela. Drugačije bi se prema meni postupalo nego prema normalnoj ženi – pričala je Helena. Zamislite – normalnoj ženi. Čim žena odskače iz konzervativnih okvira, ona nije normalna.
Helena realno može prebiti svakoga tko to tvrdi, aktualna je svjetska europska prvakinja kickboksu u ringu.
Priprema se za svjetsko prvenstvo u tajlandskom boksu. Održat će se u Meksiku za dva mjeseca, zato trenira i nekoliko puta na dan.
Muškarci su ti sigurno grozno 'ulijetali'?
- Jesu, ali prije. Sada me smatraju muškarcem – odgovorila je sportašica.
Sušta suprotnost joj je Mirna, sanjiva 25-godišnjakinja. Uskoro će biti treća časnica stroja, cijeli život je znala da želi raditi na brodu, previše je knjiga, kaže, čitala.
- Zbog njih sam vjerovala da mogu obići svijet ako budem plovila. Imala sam 12 godina i rekla mami da hoću na brod. "Uvijek ideš mimo svijeta". Nisu se roditelji slagali da upišem srednju pomorsku. Za inat sam upisala fakultet. I evo me – ponosno će djevojka.
Nije baš da su je valovi odmah slušali:
- Uvjeravali su me pomorci i njihove žene da mogu samo sanjati da će me netko ukrcati na brod. Prihvaćala sam to, ali me tjerao dišpet. Kad me poslodavkinja zvala da dođem, rekla mi je da se već pročula priča na brodu, kaže, svi su govorili "sigurno je muškobanjasta" – smije se sada i Mirna.
Unatoč tome što su joj davali savjete da ne smije previše osmjehivati, jer će se pogrešno protumačiti. Prihvaćaju je kao sestru, kćer. Dobri kolege nadvladali su negativce. Kao u nekoj lijepoj priči.
- Hoćeš li naći dečka da mu šalješ pare? Da održava kuću? – pitala je moderatorica.
- O, puno njih mi je reklo da im je san imati ženu koja plovi! - odgovara Mirta.
Vjerojatno bi dobar dio oženili i pilotkinju, ali srce natporučnice Monike Grčić već je zauzeto. Ona vam upravlja helikopterom.
- I ja sam kao mala odredila što želim biti. Zaljubila sam se u vojno zrakoplovstvo, diplomirala aeronautiku. Prošla sam 25 sati obuke i onda su me pustili da sama letim. Mi idemo od 250 do 300 kilometara na sat – pričala je Monika.
Evo kako izgledaju radni dani:
- Bilo je tu, od unakrsnog letenja kroz dim, do dvije medicinske intervencije negdje po otocima, Korčula ili Hvar, onda smo gasili požar na vlaku koji se zapalio kroz Kaštela, ručali, pa je stigao poziv za traganje i spašavanje Čeha u japankama na Biokovu, a samo ono je trajalo deset sati. U pet ujutro zvali su nas već da nastavljamo potragu – pričala je mlada pilotkinja.
Uglavnom izbjegava govoriti što je po zanimanju, jer zna da bi uslijedilo rešetanje pitanjima. Zadovoljna je da nije samo njoj tako:
- U eskadrili imam kolegicu, završava obuku, poznajem i satnicu, i na kanaderima djevojku, onda u Zagrebu na višenamjenskim helikopterima... - zamisli je pilotkinja, pa poentira:
- Mi smo deficitarno zanimanje. U mojoj eskadrili ja sam došla zadnja, i to prije pet godina, a ljudi odlaze u mirovinu – govorila je Monika.
U publici je pažljivo slušao njen dečko, vatrogasac. Ispričao je i on, da kad mu je majka prepričavala tati kako se zaljubio, ovaj je pitao čime mu se "ljubav bavi", a ona je odgovorila da je pilot. Tata je malo ostao zbunjen. Ali onda mu je rekla "Ma, žensko je!".
