Potkraj 19. stoljeća Split je bio na „kraj svita“, u prometno izoliranoj i gospodarski zaostaloj pokrajini Austro-Ugarske Monarhije, gradić od oko 18 tisuća stanovnika, s plinskom rasvjetom i telefonom sa 33 priključka. Željezničkom prugom preko Siverića bio je povezan sa Šibenikom, putnike i poštu iz Imotskog i Sinja u grad su dovozile „diliđence“ s tri brza konja.
Splićani su po gradu prometovali magarcima, a kare i kočije su vukli konji. Sportaši su se vozikali „veloćipedima“ pa „bićikletama“, a 1901. se u javnom prijevozu pojavio omnibus ili „đardinjera“, konjski tramvaj Ivana Kaliterne koji je ljeti vozio putnike od Dioklecijanove obale do kupališta na Bačvicama…Nešto prije toga neki je Jozo Ružić, povratnik iz Južne Amerike, težacima pričao kako u „Jamerike trč...