Dalmacija Split

Dalmovnica: Znate li priču o splitskom Romeu i Juliji sa svjetionika na Đigi?

Ne znam kad ste se zadnji put – šetajući splitskom gradskom lukom – ošervali na nestanak iz vidokruga jednog detalja koji po gabaritima baš i nije bio nekakva sitnica već, naprotiv, stvar koju ste lako mogli vidjeti sa svakim korakom uzduž rive i u svakom trenutku. Osobito noću, po mraku, što vam – dakako - može na prvi pogled izgledati prilično čudnim. A ipak nije, jer se tu uistinu radi o nečemu što se po mrklini uočava bolje i lakše nego usred bijela dana – dakle o svjetioniku.

I, eto, njega, onog zelenoga svjetionika na glavi splitskog lukobrana, na Đigi, više nema tamo gdje je - kako se činilo generacijama Splićana - stajao oduvijek i svojim feralom pokazivao put brodovima u prolazu. Ako niste uočili dosad, sad pogledajte – zaista je nestao! Kao da mu je nepoznat netko udunio paver i “upalio“ pitanje kako je to, i zašto, mrak pojeo svjetionik koji je u splitskoj kolektivnoj memoriji zabilježen kao nešto ipak važnije i više od običnog lučkog svjetla.

Najprije valja kratko rasvijetliti razloge zbog kojih je svjetionik ugašen i oni će za mnoge, a možda i objektivno, biti umirujući, budući da je pao kao žrtva “napretka i boljitka“. Naime, u splitskoj luci su u toku veliki manevri, to jest veliki radovi na izgradnji pune infrastrukture za primanje na vez velikih kruzera, što neizostavno povlači za sobom ogromne građevne zahvate i preinake u kapacitetima i vizurama luke koja se sprema – i neka je, to je dobro – postati “do ljeta 2016. biser Mediterana“, što je i naslov kojim je ovih dana Slobodna Dalmacija “zakitila” svoj napis o tom gradskom poduhvatu i ujedno najvećem projektu u povijesti luke, vrijednom čak 24 milijuna eura.

Prva faza projekta, kaže se u tom tekstu, obuhvaća “izgradnju zapadnog, dužeg veza, graničnog prijelaza za putnike te izgradnju utvrdice na lukobranu i rekonstrukciju svjetionika na glavi Đige“, iz čega se eto – na temelju ovoga zadnjeg podatka – može iščitati razlog nestanka svjetionika, ali i svojevrsna najava njegova mogućeg povratka na mjesto gdje je i bio. Kad točno, i u kakvom obliku, sam Bog će znati, ali se zato pouzdano zna da je “prosvitlio“ davne 1888. godine i da dugo, dugo pamti.

Sad kad je manje-više jasno zašto je svjetionik pao, valja objasniti – a neke, pogotovo starije Splićane, tek podsjetiti – zašto je, zbog koje to legende, posrijedi nešto puno veće i važnije od velike lampadine, s tim da se u tom objašnjenje krije i pitanje, odnosno čuđenje nad tim što je slavna lanterna sahranjena u općoj tišini, bez suza, mise i oproštajnih govora.

Takav sprovod nikome se ovdje ne misli nabijati na nos, možda bi se svaki drukčiji postupak mogao nazvati patetičnim prenemaganjem, no Dalmovnica će barem prizvati u sjećanje nekadašnju, makar i tužnu, slavu svjetionika na Đigi, pozivajući se na storiju o njemu ispričanu u “friškoj“ knjizi “Splitske povijesne iskrice“ iz pera istaknutog splitskog publicista Želimira Bašića.

Lanternu na Đigi, piše Bašić, Splićani su zvali “svjetionikom ljubavi“ jer je na svoj način svjedočila jednoj velikoj i tragičnoj ljubavi; jednoj splitskoj priči sličnoj onoj o Adelu i Mari, o Miljenku i Dobrili, Romeu i Juliji… U skrivenom kutku u podnožju svjetionika vodili su ljubav i snivali svoje sne naočiti pomorski časnik Branko Hribar i njegova mlada odabranica Grozdana Aljinović, čijoj su se vezi tvrdo protivile njihove obitelji, pripadnice posve različitih splitskih krugova.

Svjetionik je bio njihov jedini azil, tu je čitav svijet pripadao samo njima, a oni jedno drugome, i tu su – suočeni s okolnošću da je njihova romansa bez izgleda na sretan završetak postala temom svih gradskih kuloara – odlučili zajedno okončati svoje živote.

Na velikom plesu u Sokolskom domu, zadnjeg dana karnevala 1933. godine, ludo su se proveli, plesali i lumpali, ali i naručili od orkestra da im zasvira posmrtni marš. Ujutro su dva pucnja na Đigi probudila svjetioničara Jozu Pensu… “Novo doba“ objavljuje naslov “Tragedija Branka i Grozdane na Svjetioniku ljubavi“. Na sprovodu je gotovo čitav Split. Posvađane se obitelji izmiruju u mrtvačnici, pokraj kapsila svoje djece. Na Lovrincu su, jedno uz drugo, spušteni u grob na koji – kaže Bašić, autor knjige o “splitskim povijesnim iskricama“ – netko nepoznat i danas donosi cvijeće…

Svjetionik ljubavi s vremenom je prestao biti motivom splitskih razglednica; i njega i priču o Branku i Grozdani prekrili su lanjski snjegovi. Prilika je da ih se sad na prikladan način vrati na Đigu, zajedno. Vrijeme ponekad smisli sretne završetke.

MLADEN KRNIĆ

Naslovnica Split