Dalmacija Split

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Kako je u Splitu propalo Rimsko carstvo

Jučer, danas, malo sutra
One strašne priče o kršćanima i lavovima neodoljivo me podsjećaju na situaciju s Hajdukom i Dinamom. Jer, čim bi neki sasvim hipotetički Laktancije ili Prepucije zakoračio u arenu i stao pred grivatu mrcinu s iskeženim zubalom, njegove šanse za preživljavanje bile su, po prilici, jednake izgledima bijelih da na maksimirskom travnjaku ostanu neporaženi.

No, koji me je to krivudavi tok svijesti uopće potaknuo da uspoređujem rimske i poljudske mučenike?! Ne biste vjerovali, ali svemu je kriva arheologija.

Sve donedavno, Splićani su pred svojim susjedima Solinjanima morali prikrivati ozbiljan razlog za frustraciju. Naime, dok je Salona bila grad europskoga kalibra, s šezdesetak tisuća duša i čitavom infrastrukturom koja je dostojna antičke metropole - forumom, amfiteatrom, hramovima, termama, palačama... - Split je bio... pa najuputnije bi bilo kazati kako ga nije ni bilo.

Sve dok dokoni umirovljenik Dioklecijan nije na ovome prostoru naumio podignuti svoju vikendicu, na poluotoku su živjeli rijetki, a njihovu nakupinu domova bilo bi preuzetno nazivati čak i selom. Od imperatorova građevinskog pothvata trebalo je proći skoro punih sedamnaest stoljeća (tek tri-četiri desetljeća manje) da se Split dobaci do broja stanovnika, kojeg je Salona knjižila još u trećemu vijeku.

Da je, u usporedbi sa svojim ljupkim susjedom, Split neka vrsta polisa sa smetnjama u razvoju, mislili smo sve dok bageri nisu izgratali asfalt u Ulici Domovinskoga rata i metar-dva pod cestom pronašli radijalne zidove amfiteatra.

Tko je tu patuljak?

To otkriće temeljito je uznemirilo znanstvenu zajednicu koja se sada, poput islužena računala, mora resetirati i iznova pretresti vlastite pretpostavke.

Jer, ako je na kilometar od Dioklecijanove palače stajala, nazovimo je tako, Manuška ljepotica, bit će da su na potezu od imperatorove vile do velebnoga sportskog objekta posijana i brojna druga respektabilna zdanja što, u konačnici, baca potpuno novo svjetlo na povijest našega grada.

Za pretpostaviti je kako novo otkriće i – brojna druga koja bi za njim mogla uslijediti nastave li se arheološka istraživanja – neće promijeniti stari raspored snaga sukladno kojemu je Split u odnosu na Solin zapravo povijesni patuljak. Nema, međutim, nikakve sumnje kako će naš grad, poslije svega, na nekoj simboličkoj razini, narasti barem za koji centimetar.

No, osim za veselje, otkriće ostataka drevnog amfitetara, razlog je i za nešto sumornije raspoloženje. Naime, prastari zidovi s kojih je ovih dana sastrugana ilovača, svjedočanstvo su bizarnoga kontinuiteta.

Jer, navada bacanja milijuna (sestercija ili eura, svejedno) u bunar, a sve za ljubav sporta – tradicija za koju smo vjerovali da je izvorni hrvatski patent – nije bila nepoznata, dokazali su arheolozi, ni Rimljanima.

Podsjećam, jedva pet ili šest kilometara daleko od ove friško otkrivene preteče Spaladium Arene, u Solinu stoje ostaci amfiteatra koji je navodno mogao primati čak 19.000 zainteresiranih posjetilaca.

Važnost sporta

E sad, promislite načas koji je to obijesni parajlija mogao donijeti odluku da se na tako malenom prostoru – od prkna do guzice, štono bi kazao naš narod – krene zidati drugo zdanje s istom svrhom.

A opet, možda nije problem u rasipnosti rimskih guzonja, možda su i oni, baš poput naših odgovornih čimbenika, nasjeli na sve one tlapnje o sudbonosnoj važnosti sporta za opstanak nacije i države kao takve.

Kao što mi volimo reći kako su, recimo, rukometaši ili nogometaši ponajbolji veleposlanici Hrvatske, tako su vjerojatno i oni radosno ponavljali da su gladijatori najblistaviji ambasadori Rima. Publike, očito je, ni tada nije manjkalo - baš kao i danas, i u dalekoj prošlosti bila je famozni dvanaesti igrač.

Možda je čak preko udruge “Naš gladijator” ulagala silan napor da se omiljeni sport sačuva u teškim vremenima. I, naravno, u takvome ozračju fanatične, pa još k tome masovne zagrijanosti puka za fiskulturne igre, lako su prolazile inicijative da se sagradi jedna arena, pa druga na korak do nje, pa...

Trebamo li, poslije svega, još uvijek razbijati glavu preteškim pitanjem zašto je propalo Rimsko carstvo?! Upit je, naravno, retorički i, usput, sasvim promašen. Jer, imajući u vidu ovu amfiteatarsku bahatost, ne treba se čuditi što je imperij kihnuo, nego što je uopće potrajao toliko dugo.

Naravno, antički slučaj može se protumačiti i kao razmjerno zlokobno upozorenje nama, sedmnaest stoljeća mlađima.

Ako je sport i moćnome Rimu došao glave, kako tek neće nama?!

Ivica Ivanišević
Naslovnica Split