Dalmacija Split

VLAŠKA POSLA

Ante Tomić: Spašavanje raspikuće iz Ogorja

VLAŠKA POSLA

Kad se Kerumov poslovni imperij raspao, u njemu je ostao zaposlen još samo vlasnikov stariji brat Jure Kerum, poljoprivrednik, nekadašnji pomorac koji je, po vlastitu svjedočenju, jedno vrijeme živio s afričkim plemenom Čuzi vuzi.

Taj nesretni redikul jedno je vrijeme šetao praznim kancelarijama u Lori i drijemao na spojenim foteljama, ne javljajući se na telefonske pozive očajnih mljekara, mesara, pekara, vinara, uljara, distributera deterdženata i žvaka, proizvođača začina i papirnate galanterije i stotina drugih koje je braco Željko u crno zavio, sve do trenutka kad je jednom moćna trgovačka kuća konačno i nepovratno prdnula u rosu, kad su i dućane i zaposlene preuzeli Tommy i Studenac.

Od Kerumovih trgovina negdje su još ostali samo uočljivo svjetliji tragovi slova na pročeljima i dosad bi ih već otpuhao zaborav da iza njih nije ostalo tisuće nenaplaćenih faktura, dug tako čudovišan da ga pušači i astmatičari ne mogu u dahu izgovoriti.

Za to zaista morate imati ronilačka pluća: petsto četrnaest milijuna osamsto pedeset četiri tisuće petsto sedamdeset devet kuna i tri lipe. I to je, tvrdi mi Ivica Pivac, direktor vrgoračke mesne industrije, manje od polovice ukupnog dugovanja svih poduzeća bivšeg biznismena i gradonačelnika, a danas gradskog vijećnika i zastupnika u najvišem zakonodavnom tijelu Republike Hrvatske.

Zloupotreba nagodbi

Željko Kerum duguje oko milijardu i tristo milijuna, procjenjuje Pivac, i sam jedan od vjerovnika bezumnika i raspikuće iz Ogorja, a država, sa svojim izvršnim i sudskim tijelima, ne čini ništa da se to pravedno namiri i okonča.

Dapače, država je čak Kerumu pružila jedan instrument da u beskraj odgađa svoje dužničke obaveze, da mulja i zavlači nekadašnje partnere, valjda dok i oni ne propadnu kao što je on sam propao. Nisam naročito ekonomski potkovan, ali nije mi trebalo dulje od pet minuta da shvatim kakva je ovdje podla i prevarantska igra na stvari.

Predstečajna je nagodba, tvrde stručnjaci, mjera dvojbene zakonitosti, ako ne i nedvojbeno nezakonita, ali većina će je prihvatiti kao manje zlo kojim bismo, posluži li nas sreća i zdravlje junačko, možda mogli izbjeći potpuno urušavanje nacionalne ekonomije.

Slavku Liniću nevoljko ćemo priznati kako mu nije sasvim loša zamisao da se vjerovnici odreknu dijela potraživanja kako bi se spasila radna mjesta i dalo kisika poduzećima koja, unatoč nevoljama, još imaju nekakav tržišni potencijal. Ipak, samo što se pojavila, predstečajna nagodba postala je predmet drskih i nepoštenih zloupotreba, a Kerumov je slučaj valjda najbezočniji. “Kako je uopće, po kojoj osnovi, Kerumu prihvaćen zahtjev za predstečajnom nagodbom?” pita se Pivac razumno.

“On je sve dućane prodao pa, prema tome, nema više poduzeća koje trebamo spasiti. Jednako tako, nema ni radnih mjesta za koja trebamo biti zabrinuti, budući da njegovi nekadašnji zaposlenici sada rade u Tommyju ili Studencu? Znate li koliko tvrtka Kerum danas ima zaposlenika?” “Koliko?” “Jednoga.” Zaboravio sam upitati tko je taj, pretpostavljam da je riječ o bratu Juri, prijatelju afričkog plemena Čuzi vuzi.

No, tko god on bio, prijedlog za predstečajnu nagodbu zvuči upravo imbecilno. Ivica Pivac, jedan inače ozbiljan, tih i razborit čovjek, raspalio se od bijesa kad je vidio što mu je lakrdijaš Kerum, zajedno s trojicom iz nagodbenog vijeća koje je država imenovala, donio na potpis. Od Pivca se, za početak, očekuje da se odrekne trideset posto potraživanja, a ostatak bi dobio s rokom naplate... pa, vjerojatno kad na vrbi rodi grožđe.

Skrivena kamera

Kad je direktor vrgoračke mesne industrije shvatio što mu nude, prva mu je misao bila da je riječ o skrivenoj kameri. Heh, osmjehnuo se nesigurno, dobra vam je ova. Međutim, ljudi su mu došli potpuno ozbiljno i činilo se kao da stvarno vjeruju da bi poduzeće koje ustvari ne postoji, de facto ugašena trgovačka kuća, bez ijednog dućana, s jednim jedinim zaposlenikom, mogla iz nevidljivog poslovanja vratiti dug od 514.854.579,03 kune.

“Dobro se popilo u Perlici kad su to sastavljali”, zaključio sam veselo, ali Pivcu nije bilo do smijeha. Ivica Pivac gleda mladoženju kako se ozaren vraća iz Vječnog grada, sluša ga kako se razmeće imovinom koja mu je, kao, vrjednija od dugovanja, čita u novinama Kerumove neuvjerljive, providne laži kako će opet otvarati hipermarkete, i sve se nada danu kad će Republika Hrvatska jednom možda ipak postati prava, ozbiljna država i prekinuti to cirkusiranje.

ante tomić

Naslovnica Split