Dalmacija Split

Vlaška posla

Ante Tomić: Službenici, što radite u radno vrijeme?!

Vlaška posla

Foto: CROPIX

Praviti se glup jedan je lijepi, stari činovnički običaj i tradicijska vještina među zaposlenima u državnim i javnim službama. Gotovo da bi u natječajnim uvjetima, kad primaju nove kadrove, valjalo istaknuti kako se, kraj obrazovanja, radnog iskustva i poznavanja stranih jezika, od kandidata očekuje i da, od vremena do vremena, uvjerljivo glume neznalice i blesane.

Znate te prilike, doživjeli ste ih možda, došli ste koji put u nekakav ured ili agenciju, pokucali i ušli u kancelariju, ponizno iznijeli svoj zahtjev ovlaštenom i stručnom službeniku, a ovaj se jednostavno oduzeo pameću i nije imao pojma o čemu govorite, premda je vaš predmet i spis nedvojbeno u području njegova djelovanja. Kao da se čovjeku nekako tajanstveno ugasio mozak.

Radoslav Bužančić, pročelnik splitskoga Konzervatorskog odjela, takva je osoba da se upravo zabrineš za njegovo duševno zdravlje.

Primijećeno je i prijavljeno njegovim šefovima u Ministarstvu kulture kako se Bužančić u sumnjivim slučajevima gradnje na Marjanu ponašao kao netko kome se srušio operativni sustav u glavi. Restartirajte ga ili zamijenite, preklinjale su tada građanske udruge i aktivisti, no od toga nije bilo ništa.

Ovaj je ostao sjediti za svojim širokim pročelničkim stolom, smrznutih Windowsa, piljeći u jednu točku, i takvog su ga nepomičnog i neupotrebljivog zatekli i kad se prije nekoliko dana pojavio posljednji skandal s ljekarnom Bonetti u Marmontovoj ulici. Stara ljekarna, opremljena prekrasnim antiknim namještajem od tamnog drva, trebala se odseliti iz centra gdje je stajala posljednjih stotinu i kusur godina, i tu se, tvrdili su nadležni, apsolutno ništa nije dalo napravili.

A odgovora nema

U Banovini su samo uzdisali i širili ruke, tobože nemoćni pred kapitalističkom stihijom koja bezdušno krši bolje lokale i pretvara ih u fast foodove. Stradali su tako i Bonačić i Mikačić i knjižara Ispod ure, a marljivi i učeni konzervatori s Bužančićem na čelu su se kleli kako protiv pandemije friteza u zaštićenoj gradskoj jezgri ne mogu ništa.

Zbog istog razloga nisu valjda odgovarali ni na molbu apotekarki iz Marmontove da ih se ostavi gdje jesu i ne tjera u periferijski trgovački centar.

Mjesecima su nesretne magistre farmacije čekale na odgovor i nisu ga dočekale. Džaba je sve. Pojeo vuk magare, plakali su i konzervatori i gradonačelnik skupa s njima, da bi se onda spasonosno otkrilo kako postoji taj nekakav članak zakona koji vrlo tvrdo i odrješito kaže kako “pravne i fizičke osobe ne smiju započeti obavljanje gospodarske djelatnosti u prostoru koji se nalazi unutar nepokretnog kulturnog dobra ili zaštićene kulturno-povijesne cjeline bez prethodnog odobrenja nadležnog tijela.”

Nevolja je, međutim, da za ovaj pravni akt nismo znali dok ga nisu otkrili entuzijasti i amateri iz Društva za zaštitu kulturne baštine.

Da nije bilo ljudi koji u svoje slobodno vrijeme i ni za čiji račun brinu o spomenicima, ljekarni Bonetti vjerojatno ne bi bilo spasa i na tome mjestu bi se za koji mjesec, umjesto antibiotika i analgetika, bez recepta izdavale trokutaste picete i mlaki gazirani napici.

Ostaje nam zagonetka kako je citirani članak promakao stručnim i ovlaštenim osobama? Zar oni ne čitaju zakone?

Kule od Narodnih novina gomilaju im se prašnjave i nepročitane u kancelarijskim kutovima? Ako mene pitate, radi se o rečenici koja bi morala biti ključna u djelovanju Radoslava Bužančića, rečenici koja je sama srž njegove konzervatorske službe.

Da ga u jedan u noći probudite, Bužančić bi, krmeljav i raščupan, u pidžami, morao znati tečno i naizust izdeklamirati onih dvadeset osam riječi o obavljanju gospodarske djelatnosti u prostoru koji se nalazi unutar nepokretnog kulturnog dobra ili zaštićene kulturno-povijesne cjeline.

Ako on to zaista nije znao, čemu uopće njegov posao? Zašto prima plaću?

Zabuljen u jednu točku

Da je na vrijeme pročitao kako je u njegovoj nadležnosti određivati namjene lokala u zaštićenoj gradskoj jezgri, bi li dopustio da se u knjižari Ispod ure, ispod romaničke heksafore i kamenog reljefa sveca zaštitnika, prodaje pomfrit?

Koješta bi bilo sretnije i ljepše da ovaj činovnik nije buljio u jednu točku blaženo neobaviješten koje su mu ovlasti, ali onda, opet, tko zna tko bi na drugoj strani ostao zakinut da je on radio svoj posao?

ANTE TOMIĆ

Naslovnica Split