Dalmacija Split

Jučer, danas, malo sutra

Ivica Ivanišević: Split - grad ljudi bez pamćenja

 Jučer, danas, malo sutra

Ta je priča u svijetu dobila silan publicitet, a naši mediji jedva da su je zabilježili. Na nedavnom kongresu Američkog udruženja za napredak znanosti u Bostonu predavanje je, uz ostale, održao i profesor Tetsuro Matsuzawa s Instituta za istraživanje primata, koji djeluje pri Sveučilištu u Kyotu. Zapanjenoj publici on je predstavio rezultate niza eksperimenata, koji nedvosmisleno upućuju na zaključak kako čimpanze imaju neusporedivo bolje pamćenje od ljudi. Svaki član testne skupine ljupkih čupavaca - a njih četrnaest sudjelovalo je u istraživanju - bez greške je riješio sve postavljene, iznimno zahtjevne probleme, što je dostignuće - kazao je Matsuzawa - kojim bi se mogla pohvaliti samo nekolicina ljudi s upravo kompjutorskom memorijom.

Ta je objava izazvala priličnu nevjericu među okupljenim znanstvenicima, pa je dosjetljivi profesor videolinkom, u realnom vremenu, čimpanze podvrgnuo novom ispitivanju s jednako dojmljivim rezultatima. Poslije predavanja gospodin se Matsuzawa požalio novinarima kako ga prati reputacija kontroverzna znanstvenika samo zato što zapadnjaci nisu spremni prihvatiti činjenicu da su čimpanze mentalno nadmoćne ljudima.

Šjor Tetsuro – rekao bih mu da ga imam prilike upoznati – nismo svi nevjerni Tome. I bez izravnog svjedočenja eksperimentu, bez zadrške vam vjerujem. Jer, kad vidim kakvo je pamćenje Splićana, bude mi žao što se rijetko družim s čimpanzama. U zadnje četiri godine ovaj je grad do te mjere barbariziran da je pristojnome čovjeku neugodno kazati gdje mu je dom. Svakome je jasno čija je to “zasluga”, tko je odgovoran za tešku retardaciju Splita i brutalno ponižavanje njegovih građana. I kako će, na kraju balade, proći krivac za takav rasplet, kakav će mu račun ispostaviti ucviljeni birači? Hoće li dovijeka biti primoran hodati gradom sa škartocom na glavi, skrivajući se od prezrivih pogleda gnjevnih sugrađana? Malo morgen! Jer, ako je vjerovati ispitivanjima javnoga mnijenja, lijep broj stanovnika Splita velikodušno bi mu darovao još jedan poteštatski mandat.

Svakome pametnom još prije četiri godine bilo je jasno kakva se nesreća sprema. No dobar dio lokalne javnosti, zgađen politikom velikih stranaka, ipak je optirao za Keruma rukovodeći se logikom: ako je uspio izgraditi poduzetničko carstvo, znat će voditi i gradske poslove. No, i prije polovice odrađenog mandata – okej, priznajem, “odrađen” je savršeno promašena riječ govorimo li o upravljačkome stilu notornoga picadura koji je Banovinu zaobilazio kao kiša Kragujevac – postalo je jasno da računica na drži vodu. Njegov trgovački imperij blago je preminuo u Gospodinu, megalomanski hotelijerski planovi dospjeli su u fatalni škripac, a iluziju poslovne vitalnosti Kerum danas podgrijava tek upornim ponavljanjem mantre kako ima nekretnina kao u priči.

Pritom, naravno, propušta dodati da s tim mrtvim kapitalom danas ne može učiniti ništa, osim polako ga rasprodavati po diskontnoj cijeni. Čežnjiva formula “neka grad podijeli sudbinu njegovih tvrtki” uistinu se ostvarila, ali je konačni saldo ispao potpuno oprečan nadama birača. Privatni imperij pretvorio se u prašinu, a slična se sudbina nadvila i nad grad. Kerum se, da skratim, dokazao kao savršeno neuspješan i poduzetnik i političar. Kako je ljudski suosjećati s luzerima, njegova svestrana nesposobnost mogla nas je i ganuti da u paketu s njom nije išla i povijesno nezabilježena količina arogancije. O manirima koji su bili – naravno, i ostali - ispod razine čak i opjevanih Huna i Avara, da i ne govorimo. U svakoj civiliziranoj sredini - ili barem mjestu čije stanovništvo nije masovno poharala neka jezovita virusna demencija – takva persona bila bi trajno stigmatizirana, do petog koljena obilježena sramotom koju nijedna centrifuga nije kadra isprati.

Od nje bi pristojan svijet okretao glavu, ponavljajući sotto voce sebi u bradu: “Ne ponovilo se!” Ali ne i u Splitu, čudesnome gradu ljudi bez pamćenja, s praznim škafetinom uspomena. Veliki pjevač Davorin Popović volio je ponavljati mudru sentencu: “Samo glupani uče na greškama, pametni uče na Oxfordu i Cambridgeu.“ Splićani, eto, nisu glupi. Ni slučajno! Malo nas je završilo studij na nekom od prestižnih engleskih sveučilišta, ali, čini se, još je manje onih koji bi htjeli izvući pouku iz vlastitih budalaština. Dok ispisujem ove retke, pričinja mi se da iz daljine dopire makabrični refren TBF-ovaca: “Du, du, du, nema nam pomoći...“ Fakat nema. Ne bi nam pomoglo čak ni kada bi Tarzanova Cheeta dobila pravo glasa.

ivica ivanišević




Naslovnica Split
Page 1 of 5FirstPrevious[1]2345Last