Godinama sam – a nisam jedini – bio duboko uvjeren da su izravni izbori “s ljudskim licem”, dakle izbor faca iz susjedstva, a ne bezličnih stranačkih aparatčika, spasonosna formula za demokratsku Hrvatsku koja je prvih petnaestak godina svojeg postojanja mahom provela u ognjici brojnih dječjih bolesti.
Bio sam, dakako, u krivu!
Jer nakon sveopćeg razočaranja u kilave stranke, beskičmene guzouvlakače i blijede karijeriste, prvi su neposredni lokalni izbori mahom iznjedrili “kerumoide” svih političkih boja kojima je bilo zajedničko samo uvjerenje da su izbornom pobjedom stekli božanski status apsolutnih gospodara života, smrti i, naravno, gradskih resursa.
Većini je tada postalo jasno da je još jedan demokratski veliki eksperiment – prdnuo u rosu. Zašto? Pa stoga što...
Bio sam, dakako, u krivu!
Jer nakon sveopćeg razočaranja u kilave stranke, beskičmene guzouvlakače i blijede karijeriste, prvi su neposredni lokalni izbori mahom iznjedrili “kerumoide” svih političkih boja kojima je bilo zajedničko samo uvjerenje da su izbornom pobjedom stekli božanski status apsolutnih gospodara života, smrti i, naravno, gradskih resursa.
Većini je tada postalo jasno da je još jedan demokratski veliki eksperiment – prdnuo u rosu. Zašto? Pa stoga što...